I Kž-295/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 295/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Milana Petranovića, Ane Garačić, Neve Šibl i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i sudske savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. V.P. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. i dr. OKZRH, odlučujući o žalbi optuženog podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 10. veljače 1994. godine br. K 3/94-5, u sjednici održanoj 11. listopada 1995. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. V.P. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. V.P. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH i čl. 7. st. 3. u svezi sa st. 1. OKZRH, činjenično opisanog u izreci te presude, pa je za to dijelo po istom zakonskom propisu uz primjenu čl. 40. st. 2. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

Po čl. 64. st. 1. OKZRH optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanjem noža na preklapanje kao predmeta izvršenja djela.

Istom presudom optuženik je po čl. 90. st. 1. u svezi sa čl. 87. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, obvezan nadoknaditi sudu efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 241.286 HRD i platiti paušal od 500.000 HRD.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik po branitelju mr. M.R., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u žalbi je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nakon razmatranja spisa u smislu čl. 360. st. 2. ZKP, predložio je da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba nije osnovana.

Suprotno stajalištu optuženika nije ostvarena žalbena osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, jer izreka presude nije proturječna obrazloženju, kako se to želi prikazati u žalbi.

Naime, u žalbi se iz cjelokupnog sadržaja činjeničnog opisa događaja u izreci izdvaja nekoliko riječi te ih se konfrontira samo opet jednom dijelu rečenice iz obrazloženja presude suda prvog stupnja, gdje sud iznosi zbog čega nalazi da je djelo počinjeno u prekoračenju nužne obrane, pa se bezuspješno daje drugi smisao zaključku suda.

Navedena bitna povreda u izloženom smislu ne postoji, a nije niti argumentirana, pa je samo puka tvrdnja, budući da su razlozi o odlučnim činjenicama jasni i nedvosmisleni i u skladu sa činjeničnim opisom u izreci presude, jer kad se u izreci navodi da je oštećenik rukama udarao po glavi i stezao za vrat optuženika, onda ga je napadao goloruk, kako se to zaključuje i u obrazloženju.

Neosnovani su i prigovori optuženika u pogledu činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja.

Naime, sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, određeno je izložio koje činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim ili ne dokazanim, savjesno je i detaljno ocijenivši obranu optuženika i izvedene dokaze, svaki posebno i u međusobnoj povezanosti, na temelju takve analize dokaznog materijala, pravilno zaključio da je optuženik kazneno djelo pokušaja ubojstva počinio u prekoračenju nužne obrane.

Prigovori u žalbi se u biti svode na to, da je optuženik djelovao u nužnoj obrani koju io.

nije prekorač

Međutim, suprotno takvim tvrdnjama koje nemaju potpore u spisu nego su ishod subjektivne ocjene rezultata postupka i dokaznog materijala, sud prvog stupnja je, analizirajući navode obrane optuženika i dovodeći ih u vezu sa svim utvrđenim okolnostima pravilno zaključio, da u konstelaciji konkretnog događaja, obrana od napada, bila je jačeg intenziteta od neophodno potrebne.

Naime, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je oštećenik bio napadač, ali je isto tako ispravno utvrdio, da u situaciji kada je on goloruk i alkoholiziran, nije bilo neophodno potrebno za odbijanje takvog protupravnog napada, višestrukim zamahivanjem nožem ubosti ga u vitalne dijelove tijela, u prsa i trbuh, i zadati mu osim posjekotina i ubodnu ranu lijevog prsnog koša s prodorom u lijevo prsište, te ubodnu ranu trbuha u visini žličice s prodorom u unutrašnjost trbušne šupljine, a koje su ozljede u svom zbiru bile teške a mogle su nastati i opasne po život ili čak smrtonosne.

Prema tome, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da između odbijanja protupravnog napada i samog napada nije postojao srazmjer, kako po intenzitetu tako i po upotrebljenom sredstvu, bez obzira što je oštećenik fizički snažnija osoba od optuženika, pa postupajući na utvrđeni način optuženik je počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane s eventualnim umišljajem.

Utvrđenja i zaključci suda prvog stupnja u odnosu na ove odlučne činjenice, a koje se upravo pobijaju žalbom, utemeljeni su na rezultatu dokaznog postupka i ne ostavljaju dvojbe da je optuženiku navedeno djelo dokazano, a kako su razlozi presude jasni i sadržajni to ih kao pravilne usvaja i ovaj sud drugog stupnja i na njih upućuje žalitelja da bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje.

Kako dakle, u cijelosti gledano, navodi optuženika u žalbi, a vezani sa žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predstavljaju razloge o kojima je sud prvog stupnja svoje stajalište opširno, detaljno i logično obrazložio, to je žalba optuženika u tom pogledu neosnovana.

U smislu čl. 369. ZKP razmotrena je i odluka o kazni, pa je utvrđeno da je sud pravilno na strani optuženika našao niz olakotnih okolnosti, a i zakon predviđa da se počinitelj koji prekorači nužnu obranu može blaže kazniti, to je sud mogao odmjeriti kaznu i ispod granice propisane za konkretno kazneno djelo.

Međutim, ovdje ipak valja kazati da je sud primjenom čl. 40. st. 2. OKZRH ostvario povredu zakona u korist optuženika. Naime, prema odredbi čl. 40. st. 2. OKZRH sud može počinitelju kaznenog djela ublažiti kaznu bez ograničenja propisanih za ublažavanje kazne (čl. 39. OKZRH) samo onda kada je ovlašten osloboditi ga kazne. Kod prekoračenja nužne

nitelj

obrane u smislu čl. 7. st. 3. OKZRH to je sud ovlašten učiniti samo ako je poč prekoračenje počinio zbog jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom. Okolnosti jake razdraženosti ili prepasti trebaju biti sadržane u činjeničnom, pa i pravnom opisu djela izreke. U konkretnom slučaju o tome se ne radi, jer to ne proizlazi ni iz izreke, niti iz obrazloženja pobijane presude. Sud prvog stupnja je oglasio krivim opt. V.P. zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH i čl. 7. st. 1. i 3. OKZRH, ali se u konkretnom slučaju samo prvi dio rečenice iz odredbe čl. 7. st. 3. OKZRH odnosi na optuženika gdje se navodi "počinitelj koji prekorači granice nužne obrane može se blaže kazniti". Stoga sud prvog stupnja nije bio ovlašten ublažiti optuženiku kaznu bez ograničenja propisanih za ublažavanje u smislu čl. 40. st. 2. OKZRH, nego samo primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 1. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH izreči mu najmanju kaznu od jedne godine zatvora.

Ova povreda zakona samo je konstatirana, jer je podnio žalbu optuženik, a povreda je počinjena u njegovu korist.

Iz navedenog slijedi da su razlozi žalbe optuženika neosnovani, a kako ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 366. st. 1. ZKP, nisu nađene povrede formalnog ili povrede materijalnog prava na štetu optuženika, valjalo je žalbu odbiti i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 11. listopada 1995.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

Ante Potrebica, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent

/Štefica Klepac/