III Kž-10/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kž 10/06-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković, Damira Kosa, mr. sc. Branka Brkića i Melite Božićević-Grbić kao članova vijeća i sudske savjetnice Ivone Horvatić kao zapisničara, u trećem stupnju, u kaznenom predmetu protiv optuženika J. M. zbog kaznenog djela iz čl. 91 t. 4 KZ odlučujući o žalbi optuženika J. M. podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u II. stupnju od 14. rujna 2006. br. I Kž-315/06, u sjednici održanoj 15. svibnja 2007., u nazočnosti branitelja M. U. odvjetnika iz Z., te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Radovana Šanteka,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba optuženika J. M. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda suda drugog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici od 18. siječnja 2006. br. K-27/04 proglašen je krivim optuženik J. M. zbog kaznenog djela iz čl. 91 t. 4 KZ, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset osam godina, a po čl. 63 KZ u izrečenu kaznu uračunato je vrijeme koje optuženik provodi u pritvoru od 4. lipnja 2004. pa nadalje. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u drugom stupnju od 14. rujna 2006. br. I Kž- 315/06 potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude podnio je žalbu optuženik J. M. putem branitelja M.

U. odvjetnika iz Z. i osobno.

U žalbi podnesenoj po branitelju, optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećem stupnju ukine drugostupanjsku i

III Kž 10/06-6

prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da preinači drugostupanjsku presudu na način da optuženika osudi na blažu kaznu.

Ujedno je zatražio da njegov branitelj bude obaviješten o sjednici trećestupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno, pa je sjednici bio prisutan branitelj optuženika, M. U. odvjetnik iz Z..

Iz sadržaja žalbe koju je optuženik podnio osobno, proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i to pred drugim Županijskim sudom u Zagrebu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

U pisanom očitovanju, kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Radovan Šantek predloženo je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi drugostupanjska presuda.

Žalba nije osnovana.

U žalbi na drugostupanjsku presudu optuženik ponavlja kao u žalbi na prvostupanjsku presudu, iznesenu žalbenu osnovu bitne povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 2 ZKP, s tvrdnjom da je iskaz optuženika dan pred redarstvenim vlastima pribavljen na nezakonit način. Međutim, u drugostupanjskoj presudi navedeni su opširno svi razlozi zbog kojih je sud drugog stupnja stajališta, da žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana, pa takve razloge prihvaća i sud trećeg stupnja. Pritom je također opravdano, drugostupanjski sud uputio žalitelja na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. studenog 2005. br. I Kž- 887/05, u kojem je opširno obrazloženo, iz kojih razloga je odbijen prijedlog obrane za izdvajanje ovog dokaza iz spisa, pa je logično da je ponavljanje istih razloga zbog kojih su podnesene do sada tri žalbe optuženika, nepotrebno. Prema tome, po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zapisnik o ispitivanju optuženika danog pred redarstvenim vlastima je zakonit dokaz, jer sadrži sve zakonom predviđene potrepštine koje ovakav zapisnik treba sadržavati, zbog čega žalba optuženika u tom dijelu, podnesena putem branitelja i osobno, nije osnovana.

Pritom je, psihofizičko stanje optuženika prilikom ispitivanja optuženika pred redarstvenim vlastima, pravilno utvrđeno slijedom nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, zbog čega nije bilo potrebe za ispitivanjem liječnika dijabetologa, kako se to ističe u žalbi. Naime, da je promjena krvnog tlaka i koncentracija šećera u krvi, zaista imala značajan utjecaj, ta okolnost svakako bi morala biti evidentirana, jer bi došlo do drastične promjene stanja svijesti, pa i do nesvjestice, zbog čega bi optuženiku bila potrebna hitna liječnička pomoć, što se u ovom slučaju nije dogodilo. Stoga valjano liječnik vještak psihijatar zaključuje, da ukoliko je i došlo do promjena krvnog tlaka i koncentracije šećera u krvi, one su bile u tako blagom obliku da nisu bile od utjecaja na optuženikovu sposobnost shvaćanja svojih postupaka tijekom ispitivanja pred redarstvenim vlastima. Stoga nije bilo potrebe za ispitivanjem liječnika dijabetologa, kako se to neosnovano ističe u žalbi, jer je vještak psihijatar, s obzirom na profil struke, a na temelju kliničkih ispitivanja i nalaza psihologa, bez

III Kž 10/06-6

dvojbe iznio navedeni zaključak, koji prihvaća u cijelosti i sud trećeg stupnja, jer se nije ukazala ni najmanja sumnja u stručnost i objektivnost takvog vještačkog nalaza i mišljenja. Slijedom navedenih razloga, također nema potrebe za ponovnim ispitivanjem policijskih djelatnika na okolnost ispitivanja optuženika pred redarstvenim vlastima, kako to neosnovano predlaže optuženik u žalbi koju je podnio osobno, budući da su te činjenice u potpunosti utvrđene i u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku.

Nasuprot tvrdnjama žalitelja, činjenično stanje pravilno je i potpuno utvrđeno, zbog čega je sud drugog stupnja valjano potvrdio prvostupanjsku presudu. Nije osnovana tvrdnja optuženika, koju on opetovano ponavlja i u žalbi na drugostupanjsku presudu, da nije dokazano da bi V. M. bio ubijen i mrtav prevožen u automobilu „Fiat Uno“, s obzirom na nedostatak bioloških tragova, a niti da bi bio usmrćen iz oružja koje je bilo predmet vještačenja, u suprotnosti je s provedenim dokazima, kako je to u potpunosti obrazloženo kako u presudi suda prvog stupnja tako i u drugostupanjskoj presudi. Naime, u odnosu na mehanizam nastanka smrtonosne ozljede, u potpunom su suglasju, zaključak sudsko medicinskog vještaka s opisom događaja po optuženiku pred redarstvenim vlatima. Izostanak kvalitetnih bioloških tragova u automobilu objašnjava, ne samo činjenica, da je pregled vozila obavljen površno i parcijalno, te mišljenje vještaka da je moglo doći do unutarnjeg krvarenja uslijed ranjavanja, krvarenja, nego tu okolnost vrlo temeljito i precizno opisuje optuženik u obrani pred redarstvenim vlastima navodeći, na koje sve načine je, transferirajući mrtvo tijelo s jednog mjesta na drugo, najprije oblagao mjesto smještaja leša u plastiku, a zatim ga i u komadima, pa čak i djelomično karbonizirano mrtvo tijelo, umatao u plastične vreće i na taj način pobrinuo, da u vozilu ne ostanu bilo kakvi tragovi njegovog čina. Nemogućnost vještačenja tragova barutnih čestica proizlazi naprosto iz okolnosti, da su prilikom očevida izuzimani samo biološki tragovi na vozilu, no i u tom dijelu navodi u obrani optuženika u tolikoj su mjeri temeljiti, da nema razloga sumnji u njihovu vjerodostojnost, kako je to pravilno utvrdio ovaj sud drugog stupnja, potvrđujući i u tom dijelu prvostupanjsku presudu.

Također je u cijelosti obrazloženo u drugostupanjskoj presudi, u odnosu na tvrdnju žalitelja kako nije dokazano da je pucano iz oružja koje je on posjedovao, zbog čega sud drugog stupnja nalazi utvrđenim da je pucano upravo iz oružja koje je bilo predmet vještačenja, a pronađeno je u potoku i u posjedu je optuženika. Stoga, radi nepotrebnog ponavljanja, ovaj sud trećeg stupnja upućuje žalitelja na obrazloženje drugostupanjske presude, kako u odnosu na provedeno vještačenje, tako i u odnosu na neprihvaćanje izmijenjene obrane optuženika kao sasvim nelogične i stoga neprihvatljive. Prigovor optuženika u žalbi, kako on s obzirom na svoje tjelesno stanje, nije bio u mogućnosti vući i prenositi mrtvo tijelo fizički snažne osobe, na način kako je to opisano u činjeničnom opisu djela, osnovano je odbijen u drugostupanjskoj presudi, jer je optuženik nedvojbeno osoba jake fizičke konstitucije, koja je tog istoga dana motornom pilom oborila stablo oraha, a što sasvim sigurno ne bi mogao da ima bolesnu i teško pokretnu ruku, kako to ističe u žalbi.

Osnovano je stoga stajalište i prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, da je u potpunosti dokazano, da je optuženik počinio djelo na način opisan u izreci, zbog čega se u njegovom činu stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 91 t. 4 KZ.

Nije osnovana žalba optuženika ni zbog odluke o kazni, jer je sud drugog stupnja pravilno cijenio sve olakotne i otegotne okolnosti vezane za učin djela i osobu optuženika. Ponašanje optuženika nakon počinjenja djela, osnovano drugostupanjski sud podvodi pod

III Kž 10/06-6

otegotnu okolnost. To iz razloga, što je optuženik u nastojanju da prikrije počinjenje djela iskazao zaista krajnju ravnodušnost i emotivnu hladnoću spram svog čina, bešćutno pokušavajući najprije mrtvo tijelo spaliti, pa kada to nije sasvim uspjelo, tijelo je komadao kako bi ga strpao u vreće i u više navrata ga prenosio s jednog mjesta na drugo, kako bi tijelo bilo što bolje sakriveno, a time i njegov čin ostao neotkriven. Pritom, upravo zaključak liječnika vještaka psihijatra na koji se poziva žalitelj prigovarajući utvrđenoj otegotnoj okolnosti, ukazuje na suprotno, odnosno da je optuženik osoba emocionalno nezrelije ličnosti, afektivno neosjetljiva na druge ljude i manipulativna, a prisutna zlouporaba alkohola produbila je te karakteristike. Optuženik je tempore criminis bio uščuvane svijesti, kod čega je sposobnost da shvati značaj počinjenog djela i mogućnost upravljanja postupcima bila očuvana.

Slijedom navedenog, izrečena kazna dugotrajnog zatvora ukazuje se primjerenom svim utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima, te težini djela, pa je i po stajalištu trećestupanjskog suda takvom kaznom u ovom slučaju moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Stoga je žalbu optuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud trećeg stupnja, ispitujući drugostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po čl. 387 ZKP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 15. svibnja 2007.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivona Horvatić, v.r.

Ana Garačić, v.r.