Rev-3051/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3051/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Marijana Ramušćaka, Ljubice Munić i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T. iz V., koga zastupa punomoćnik dr. S. Ć., odvjetnik u S., protiv tuženika S. iz V., koga zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženiku protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 29. svibnja 1998. godine broj

Gž-1038/1998, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 06. studenog 1997. godine broj P-174/1997, u sjednici održanoj dana 15. svibnja 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 75.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.11.1997. godine pa do isplate, na ime naknade nematerijalne štete te iznos od 260,00 kn na ime materijalne štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana tužbe do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.560,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene, pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija tuženika je neosnovana.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koja mu je nastala kod tuženika zbog profesionalnog oboljenja – azbestoze pluća i pleure.

Revident osporava zaključak nižih sudova o tome, da bi bio u obvezi nadoknaditi tužitelju štetu nastalu od profesionalnog oboljenja azbestoze, jer tvrdi, da je u procesu rada provodio sve propisane mjere zaštite na radu uz obveznu kontrolu mjerenja koncentracije čestica azbesta, te nije utvrđeno prilikom inspekcijskih kontrola, da bi postojalo prekoračenje dopuštenih koncentracija azbesta niti su postojale u tom pravcu primjedbe ili zapisnici mjerodavnih inspekcija. Podredno revident osporava utvrđenja nižih sudova da bi kod tužitelja nastupilo umanjenje opće životne i radne sposobnosti za 25% i smatra da je moglo doći do smanjenje životne i radne sposobnosti kod tužitelja najviše do 7% kako bi to proizlazilo iz nalaza Hrvatskog zavoda za medicinu rada koje je on zatražio za potrebe ove parnice ali koji nalaz nije priložio uz reviziju, pa stoga smatra da je tužitelju utvrđena previsoka novčana naknada na ime nematerijlne štete po osnovu duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti ali i za ostale vidove nematerijalne štete.

Neosnovani su prigovori tuženika u kojima osporava svoju odgovornost za štetu.

Revident naime polazi od pravnog shvaćanja o tome kako bi mogao odgovarati za štetu nastalu radniku po osnovu profesionalnog oboljenja na radu isključivo na temelju odgovornosti po načelu krivnje, što međutim ne stoji.

Naime, ranijim Zakonom o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 19/83) u čl. 6. bila je propisana odgovornost poslodavca u pogledu naknade štete radniku zbog povrede profesionalnog ili drugog oboljenja, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika), a odgovornost poslodavca za štetu radniku nastalu uslijed razloga među kojima je i profesionalno oboljenje sadržano je i u postojećem Zakonu o zaštiti na radu (“Narodne novine” br. 59/96) u čl. 15. po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

Polazeći od citiranih propisa na kojima se temelji odgovornost poslodavca za štetu u ovakvom slučaju, po nalaženju ovog Vrhovnog suda, revident u biti ne ukazuje na okolnosti koje bi ga mogle osloboditi takve odgovornosti, jer ne tvrdi da bi šteta, odnosno njezin uzrok (profesionalno oboljenje radnika) nastali uslijed više sile, radnje treće osobe ili krivnjom samog radnika, pa uzimajući u obzir, da su niži sudovi na temelju saslušanja vještaka medicinske struke koji su imali uvid u medicinsku dokumentaciju utvrdili, da je profesionalno oboljenje tužitelja – azbestoza pluća i pleure nastala uslijed utjecaja prisutnih azbestnih čestica za vrijeme rada kod tuženika, kod kojeg je tužitelj zaposlen u razdoblju od 1966. godine do ove parnice, iz čega slijedi da je na taj način pravilno utvrđena odgovornost tuženika za štetu koju tužitelj trpi zbog spomenutog profesionalnog oboljenja.

Niži sudovi u provedenom postupku utvrdili su da su uslijed spomenutog profesionalnog oboljenja tužitelja od azbestoze nastalog uslijed dugogodišnje izloženosti tužitelja fibrogenoj azbestnoj prašini – nastale promjene u plućnom tkivu koje oštećuju plućnu funkciju i zbog čega je nastao kod tužitelja tjelesni invaliditet od 25% u kojem postotku je smanjena opća životna i radna sposobnost tužitelja. Stoga oni prigovori revidenta u kojima se protivno utvrđenju nižih sudova ističe, da je kod tužitelja nastao invaliditet do najviše 7% u biti predstavljaju prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kakav prigovor se ne može s uspjehom isticati u reviziji (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku – dalje: ZPP) pa ga ovaj sud nije mogao uzeti u obzir pri razmatranju osnovanosti revizije kao što ne bi mogao uzeti u obzir i novi dokaz koji revident prvi put spominje u reviziji ali ga ne prilaže reviziji.

Ocjenjujući dakle, revizijske prigovore u odnosu na utvrđeno stanje stvari ovaj revizijski sud nije našao da bi niži sudovi utvrdili pravičnu novčanu naknadu tužitelju za sve vidove nematerijalne štete u previsokim iznosima.

Naime, niži sudovi polazeći od mjerila i kriterija sadržanih u čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu određivanja pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu, a imajući u vidu jačinu bolova i straha tužitelja i njihovo trajanje kao i sve okolnosti konkretnog slučaja, među ostalim i dob tužitelja koji je rođen 1941. godine dosuđujući tužitelju novčanu naknadu u iznosu od 20.000,00 kn na ime fizičkih bolova; u iznosu od 10.000,00 kn na ime straha i u iznosu od 45.000,00 kn na ime duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti po nalaženju ovog revizijskog suda utvrdili su primjerenu novčanu naknadu (satisfakciju) za sve spomenute vidove nematerijalne štete.

Iz svega izloženog slijedi da razlog zbog kojeg je revizija izjavljena ne postoji, a kako nije počinjena ni ona bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) to je valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 15. svibnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Vlatka Potočnjak-Radej, v.r.