Gžzp-22/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Gžzp 22/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Jadranka Juga kao predsjednika vijeća, te članova vijeća Aleksandra Peruzovića i Željka Glušića, u pravnoj stvari predlagatelja Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko- dalmatinske županije iz S., kojeg zastupa punomoćnik Ž. Ć., odvjetnik u S., protiv protustranke Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gzp-182/10 od 10. studenog 2010., u sjednici vijeća održanoj 18. travnja 2011.,

r i j e š i o j e:

Žalba predlagatelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gzp-182/10 od 10. studenog 2010.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gzp-182/10 od 10. studenog 2010. utvrđeno je da je Općinski sud u Splitu dužan provesti ovršne radnje i dovršiti postupak ovrhe u predmetu koji se pred tim sudom vodio pod posl. br. Ovr-1025/10 u roku ne duljem od 6 mjeseci računajući od dana dostave tog rješenja (točka 1 izreke), te je predlagatelju određena primjerena naknada zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u iznosu od 2.500,00 kn (točka 2 izreke), a protustranci Republici Hrvatskoj naloženo je isplatiti primjerenu naknadu iz točke 2 izreke u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za isplatu, računajući od dana pravomoćnosti tog rješenja (točka 3 izreke).

Protiv navedenog rješenja predlagatelj je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. točka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, sve u svezi s pravnim pravilom iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ br. 73/91 – dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži njegovu žalbu i preinači rješenje u pobijanom dijelu na način da mu dosudi naknadu iznosu od 23.400,00 kn.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP na koje, temeljem odredbe iz članka 365. stavka 2. ZPP, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet ovog izvanparničnog postupka jest zahtjev predlagatelja radi zaštite prava na suđenje u razumnom roku, temeljem odredbi članaka 27. i 28. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 150/05., 16/07., 113/08. i 153/09. – dalje: ZS) zbog dugotrajnosti postupka koji se radi ovrhe vodio kod Općinskog suda u Splitu, pod posl. br. Ovrv-7197/01 (sada Ovr- 1025/10).

Sud prvog stupnja je, u bitnom, utvrdio da ovršni postupak u odnosu na koji je zatražena zaštita prava na suđenje u razumnom roku u pravno relevantnom razdoblju traje 9 (devet) godina i 1 (jedan) mjesec, u kojem razdoblju nadležni sud nije postupao dovoljno ažurno i učinkovito, zbog čega su se, usprkos doprinosu predlagatelja, u konkretnom slučaju ostvarile zakonske pretpostavke za ostvarivanje zaštite prava na suđenje u razumnom roku te je predlagatelju odredio primjerenu naknadu u iznosu od 2.500,00 kuna.

U žalbenom stadiju postupka sporan je, međutim, doprinos predlagatelja (u razmatranom postupku ovrhovoditelja) duljini predmetnog postupka, te visina dosuđene novčane naknade za utvrđenu povredu prava na suđenje u razumnom roku, koju predlagatelj smatra preniskom s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

Suprotno rečenom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 28. ZS kada je predlagatelju odredio naknadu u iznosu 2.500,00 kn, jer tako određena novčana naknada predstavlja, i po mišljenju ovog suda, primjerenu novčanu naknadu predlagatelju.

Prije svega, valja ukazati da je žalitelj u pravu kada ističe da je sud pogrešno obrazložio postojanje doprinosa predlagatelja navodeći da je doprinos predlagatelja već i u tome što je ovrhovoditelj još u ovršnom prijedlogu mogao predložiti provedbu ovrhe na više sredstava ovrhe, a to nije učinio. No, ovaj sud upućuje predlagatelja da se takvim žalbenim navodom ne može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, budući da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, pravilno utvrdio postojanje doprinosa predlagatelja trajanju razmatranog postupka.

Tijekom razmatranog postupka ovrhe predlagatelj, naime, nije iskazao nikakav interes za postupak i njegovo okončanje tijekom razdoblja duljeg od šest godina. Pritom treba kazati ukazuje da je u konkretnom slučaju zaštita prava na suđenje u razumnom roku zatražena glede postupka ovrhe, u kojem se upravo od ovrhovoditelja očekuje povećana aktivnost i postupanje usmjereno ka poduzimanju odgovarajućih ovršnih radnji, obzirom da je ponajprije u njegovu interesu da se ovrha uspješno dovrši. Stoga se ne mogu prihvatiti niti žalbeni navodi po kojima pasivnost predlagatelja nije okolnost od važnosti za utvrđivanje za doprinos trajanju postupka, obzirom da upravo sud upravlja postupkom.

U svezi s visinom primjerene naknade, koju žalitelj osporava navodeći da je prenisko određena obzirom na sudsku praksu i razmatrani postupak, ovaj sud upućuje predlagatelja kako nije sporno da je u predmetnoj pravnoj stvari posrijedi ovrha u svrhu naplate tražbine čija visina iznosi 5.880,40 kuna. Sukladno tome, određena naknada se ukazuje pravilno odmjerenom imajući na umu kako visinu predmeta spora, tako i izloženi doprinos ovrhovoditelja, ovdje predlagatelja, dok bi određivanje više naknade bilo suprotno svrsi i naravi instituta za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, ali i cilju koji se njime ostvaruje, pri čemu valja imati na umu i socijalne te općepoznato složene i otežane gospodarske prilike u Republici Hrvatskoj.

Slijedom navedenog, novčana naknada u iznosu od 2.500,00 kuna je, po ocjeni ovog suda, primjereno odmjerena uzevši u obzir sve relevantne okolnosti.

Valjalo je, dakle, temeljem čl. 380. t. 2. ZPP, odbiti žalbu predlagatelja kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku odluku u cijelosti.

U Zagrebu, 18. travnja 2011.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Jadranko Jug, v.r.