Legislator Case Law & Legislation
Rev-139/2001-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal as unfounded due to lack of causal link between work and illness.

Case Number Rev-139/2001-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment ordering the defendant to pay damages for work-related injuries. The plaintiff argued that illnesses contracted while working in a cold storage facility from 1963 to 1971 were causally linked to their employment, but the lower courts found no such medical connection. The court upheld the dismissal because the plaintiff failed to prove a causal relationship and did not substantiate procedural violations required for a successful appeal.

Legislator headnote

AI generated

čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 386. ZPP: An appeal based on incorrectly ascertained facts is inadmissible under Article 385(3) of the Civil Procedure Act, and an appeal based on procedural violations must be specifically substantiated by the appellant.

Keywords

AI generated
work-related injury compensation causal relationship medical civil procedure appeal factual error inadmissibility procedural violation burden

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-139/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz D., protiv tuženika D. d.d. iz D., dioničko društvo za unutarnju i vanjsku trgovinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-1443/99 od 12. rujna 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj: P-219/91 od 05. studenog 1999. godine, u sjednici održanoj

dana

20. studenog 2001. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženik obvezuje isplatiti tužitelju iznos od 450.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok je rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno da je tužitelj povukao tužbu u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće od 130 bodova mjesečno, za razdoblje od 09. srpnja 1991. godine do 17. prosinca 1993. godine.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijane presude i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine obje nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud pazi po služenoj dužnosti, a nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino kad se revident na postojanje takvih povreda određeno poziva.

Kako revident ne obrazlaže posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuje, ovaj sud ocijenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Budući da je protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja revident izjavio reviziju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ističe se da, prema izričitoj zakonskoj odredbi iz čl. 385. st. 3. ZPP, revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Opravdavajući reviziju tužitelj u bitnome ističe već ranije istaknute prigovore, koje su nižestupanjski sudovi raspravili i ocijenili u svojim odlukama, a navedeni prigovori također upućuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. st. 3. ZPP).

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja prema tuženiku kao poslodavcu za naknadu materijalne i nematerijalne štete, s naslova duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i razlike plaće, koja je šteta prema tužiteljevoj tvrdnji uzrokovana radom tužitelja u hladnjači od 1963. godine do 1971. godine kod tuženikovog pravnog prednika.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocjenio pravilnim utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da je tužitelj radio u hladnjači tuženikovog pravnog prednika od 1963. godine do 1971. godine;

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem rješenja od 30. travnja 1974. godine (list 26 spisa) na radnom mjestu mesara u klaonici od 01. siječnja 1974. godine;

- da je tužitelju po rješenju tadašnjeg SIZ-a MIORH-a od 21. rujna 1976. godine, rješenjem tuženika od 01. veljače 1976. godine priznato pravo na zaposlenje KV prodavača mesa;

- da je tužitelj po rješenju od 06. svibnja 1976. godine, raspoređen na mjesto prodavača u prodavaonici broj ...;

- da je nalazom i mišljenjem vještaka specijaliste ortopeda utvrđeno da bolesti od kojih tužitelj boluje (bolest što čine skupine tzv. degenerativnog reumatizma, vanzglobnog reumatizma – fibrozitisa, bolesti spuštenih stopala i statičke tekobe, kao i šećerna bolest) nisu u uzročnoj svezi s tužiteljevim radom u hladnjači tuženikovog prednika u navedenom razdoblju.

Na tako utvrđeno činjenično stanje i po ocjeni ovoga suda, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, budući je pouzdano utvrđeno da u konkretnom slučaju nije postojala uzročno – posljedična sveza između tužiteljevog rada u hladnjači i bolesti od kojih boluje tužitelj.

Iz navedenih razloga, a kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP)valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 20. studenog 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.