I Kž-149/2014-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 149/14-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića, Dražena Tripala, Žarka Dundovića i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. u svezi čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 29. siječnja 2014. broj K-39/13, u sjednici održanoj 14. siječnja 2015., u nazočnosti opt. D. D., te braniteljice optuženika J. S., odvjetnice iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. D. D., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. D. D. za kazneno djelo iz čl. 111. st. 4. u svezi čl. 34. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod toč. 1. izreke na temelju čl. 111. toč. 4. uz primjenu čl. 34., 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet godina, a za kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod toč. 2. izreke na temelju istog zakonskog propisa utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa se opt. D. D. uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) godina i 3 (tri) mjeseca u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u razdoblju od 28. svibnja 2013. pa nadalje.

II. U ostalom dijelu žalba opt. D. D. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku je opt. D. D. proglasio krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke te presude počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 4. u svezi čl. 34. st. 1. KZ/11 pa mu je za to djelo na temelju čl. 111. toč. 4. uz primjenu čl. 34., čl. 48. i čl. 49. toč. 1. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a djelom opisanim pod toč. 2. izreke da je počinio kazneno djelo iz čl. 331. st. 1. KZ/11 pa mu je za to djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, pa

I Kž 149/14-6

je primjenom čl. 51. st. 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.

Na temelju čl. 54. KZ/11, optuženom je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. svibnja 2013. pa nadalje uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

Na temelju čl. 79. KZ/11 prema opt. D. D. je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke „Češka zbrojevka“, call. 7,65 mm i 68 komada streljiva 7,65 mm koji će se po pravomoćnosti presude uništiti.

Na temelju čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), opt. D. D. obvezan je snositi troškove kaznenog postupka za obavljeno psihijatrijsko vještačenje u iznosu od 3.394,00 kn, za medicinsko vještačenje iznos od 1.416,00 kn, te 600,00 kn na ime paušalnog iznosa.

Protiv te presude žalbu je podnio opt. D. D. po braniteljici J. S., odvjetnici u Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odnosu na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela u toč. 1. izreke presude, te da se u odnosu na toč. 1. i 2. optuženiku utvrde kazne zatvora u kraćem vremenskom trajanju i izrekne jedinstvena kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju, a podredno da se ukine prvostupanjska presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Žalbom je ujedno zatraženo da se o sjednici vijeća obavijesti optuženika i braniteljicu.

Optuženik je podnio žalbu i po branitelju B. K., odvjetniku u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U toj je žalbi također zatraženo da se o sjednici vijeća obavijesti branitelja i optuženika.

Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

Prije dostave sucu izvjestitelju, spis je sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Postupajući prema zahtjevu optuženika u žalbama u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća obaviješteni su optuženik i njegovi branitelji J. S., odvjetnica u Z. i B. K., odvjetnik u O., te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici vijeća su nazočili opt. D. D. i njegova braniteljica J. S., a nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik Republike Hrvatske i branitelj optuženika B. K., odvjetnik u O., pa je u odnosu na njih sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti prema čl. 475. st. 5. ZKP/08.

Žalba opt. D. D. djelomično je osnovana.

Budući su žalbe branitelja optuženika podnesene dijelom iz istih osnova, iste su razmotrene kao jedinstvena žalba tog optuženika.

I Kž 149/14-6

Optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP/97, (ispravno čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08), jer da su razlozi presude u znatnoj mjeri proturječni izreci, a dijelom i potpuno nejasni. Suprotno tim tvrdnjama u žalbi optuženika, sud prvog stupnja savjesno je ocijenio svaki dokaz za sebe i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve savjesne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje u pogledu svih odlučnih činjenica za koje su dani jasni i valjani razlozi, kao i o činjenicama na koje se poziva žalitelj. Druga je stvar što žalitelj subjektivno smatra da ti razlozi nisu valjani i jasni te ih ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne naznačenu bitnu povredu. Budući nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u žalbi optuženika, niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje u odnosu na toč. 1. izreke optuženik smatra da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze. Pravilnom ocjenom istih proizlazi kako postupci optuženika nisu bili unaprijed proračunati i promišljeni. Oni su, tvrdi žalitelj, bili isključivo determinirani sužavanjem njegove svijesti težeg stupnja i značajnoj umanjenosti njegove sposobnosti shvaćanja i upravljanja svojim postupcima. Stoga očigledno optuženik nije postupao iz niskih pobuda već impulzivno u trenutku vrhunca težeg afektivnog sužavanja svijesti koje je kulminiralo kroz više sati. Iz navedenog proizlazi da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice da je optuženik postupao planski, proračunato i promišljeno, u namjeri da usmrti svoju suprugu iz niskih pobuda.

Ispitujući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud, kao i istaknute prigovore u žalbi, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu. Naime, suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, te iskaza oštećene J. J. kojeg je doveo u vezu sa činjenicama koje proizlaze iz provedenog sudsko-medicinskog i psihijatrijskog vještačenja, iskaza svjedoka M. D. i J. J., njihovom kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice presuđenog kaznenog djela. Za svoja utvrđenja činjeničnog stanja u obrazloženju presude iznio je logične, valjane i u uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Prvostupanjski sud je pritom s pravom ocijenio iskaz oštećene Josipe Jelenić kao vjerodostojan, budući je ista veoma jasno i određeno opisala sve radnje koje je optuženik prema njoj poduzeo inkriminirane zgode. To posebno u bitnom dijelu iskaza gdje je navela kako je optuženik, vozeći je na posao najprije skrenuo lijevo s automobilom na obilaznici i vozili su se možda kilometar do dva puteljkom kojom prilikom joj je rekao „Što misliš jel' bi ti trebalo oduzeti život?“ , nakon čega je zaustavio automobil u kojem su jedno vrijeme sjedili i svađali se. Kad je u jednom trenutku izašla van iz automobila i krenula trčati, optuženik ju je sustigao odmah iza parkiranog auta, te uhvatio i povukao za desnu ruku, srušio na tlo, te je nogom udario u lijevu ruku i glavu. Potom je izvadio pištolj koji je imao ispod majice, te ga uperio prema njoj i rekao: „Pričaj kurvo!“. Molila je optuženika da makne pištolj i da će mu reći o kome se radi, nakon čega je optuženik maknuo pištolj, a ona krenula nazad u automobil i sjela na suvozačevo sjedalo. Kada mu je rekla da se radi o T. F., optuženik je podigao pištolj, repetirao ga, nakon čega je rekao „Biraj gdje ću ti pucat u glavu ili srce.“, a ona se prebacila

I Kž 149/14-6

na vozačko mjesto, okrenula ključ automobila u namjeri da ga pokrene. U tom trenutku optuženik je počeo pucati kroz zatvoreni prozor suvozačkih vrata automobila njoj u prsa, pri čemu je osjetila da ju je nekoliko metaka pogodilo. Iako pogođena, otvorila je vozačeva vrata, počela trčati prema putu, možda je pretrčala desetak do petnaestak metara, odnosno koraka, kada ju je optuženi pogodio u leđa i obje ruke. Osjetila je da otežano diše i da nema snage bježati, te odlučila pasti u žito i napraviti se kao da je mrtva, nakon čega je optuženik otišao. Takve tvrdnje oštećene iznijete su logično i uvjerljivo, a ista nije imala posebnog razloga, kako se to može zaključiti iz rezultata svih izvedenih dokaza, optuženika neosnovano teretiti.

Vjerodostojnost navoda oštećene u bitnom dijelu potvrđena je i sadržajem ostalih izvedenih dokaza. Naime, bitni dio iskaza potvrđuju činjenice brojnih tragova oštećenja na vozilu, kao i unutrašnjosti vozila, zatim pronađeni tragovi krvi na poljskom putu, makadamskoj cesti i polju, a kako sve to proizlazi iz zapisnika o očevidu. Dakle, već sami ti tragovi nađeni na mjestu događaja ukazuju na vjerodostojnost iskaza oštećene kada opisuje postupke optuženika, odnosno pucanje iz pištolja u nju, kao i njegov odlazak s mjesta događaja. Uvjerljivost takvih navoda oštećene potvrđuju i činjenice koje proizlaze iz provedenog sudsko-medicinskog vještačenja, iz kojeg proizlazi da na sjedeći položaj oštećenice u vozilu upućuje strijelni kanal koji započinje ulaznom strijelom ranom na desnom ramenu, a završava izlaznom strijelnom ranom oko pupka desno, koja je najvjerojatnije nastala u sjedećem položaju oštećene. Ostale opisane tjelesne ozljede oštećene također su mogle nastati, prema mišljenju vještaka, na način kako je to opisala oštećenica.

Takvi navodi oštećenice, potvrđeni materijalnim tragovima i stručnim mišljenjem sudsko-medicinskog vještačenja, s druge strane upućuju na neuvjerljivost obrane optuženika kad ističe da se inkriminirani događaj odvijao s njegove strane neplanirano i da nije planirao ubojstvo oštećenice inkriminirane zgode. Okolnost da je optuženik već ranije sumnjao u nevjeru oštećenice, pa nakon što mu ona to i potvrđuje, očito je kod njega stvorila odluku da je zbog toga usmrti. Takav zaključak prvostupanjskog suda potvrđuje i prethodna dinamika radnji koje je poduzimao optuženik, prije svega sumnja u ponašanje oštećenice, pregled sadržaja (poruka) njezina mobitela, uzimanje pištolja bez znanja oštećenice, njezino odvoženje na posao, što nije ranije bio slučaj, ostavljanje djeteta kod njegove majke, a potom odvoženje oštećenice na usamljeno mjesto gdje se na opisani način kao u izreci, odvijao inkriminirani događaj. Tako nedvojbeno utvrđeno postupanje optuženika kritičnog dana, jasno i izvan sumnje upućuje da se radilo o jednoj planiranoj, smišljenoj aktivnosti optuženika prema oštećenici, a ne o stjecaju okolnosti na mjestu događaja kako to optuženik nastoji prikazati u svojoj obrani.

Na temelju provedenog psihijatrijskog vještačenja, ispravno sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio u stanju afektivnog suženja svijesti težeg stupnja uslijed kumulacije afekata tijekom više sati, ali se radilo o prolaznom suženju svijesti, zbog čega su njegove sposobnosti shvaćanja i sposobnosti upravljanja svojim utim, takvi zaključci vještaka, suprotno postupcima bili u znatnoj mjeri umanjeni. Međ

navodima žalbe, ne upućuju da optuženik inkriminirane zgode ne bi postupao promišljeno i planirano. Naime, njegovo ponašanje u trenutku inkriminiranog zbivanja treba sagledavati u sklopu, prije navedenih, njegovih ukupnih postupaka koji su tome prethodili, a u kojima se ostvaruje kvalifikatorna okolnost niskih pobuda.

I Kž 149/14-6

Prema tome, proizlazi da je sud prvog stupnja potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza u obrazloženju presude za takvo svoje utvrđenje naveo logične i uvjerljive razloge posebno na str. 7-9 koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, koji žalbom optuženika nisu dovedeni u sumnju. Kako su sve odlučne činjenice izvedenim dokazima potpuno i pravilno utvrđene, to ni prema ocjeni ovog suda drugog stupnja nije bilo potrebe za izvođenjem dokaza navedenih u žalbi optuženika.

Povredu kaznenog zakona žalitelj posebno ne obrazlaže, već je posredno vezuje za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbe kaznenog zakona. Suprotno žalbi optuženika osnovano je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik iz razloga ljubomore pokušao na opisani način u izreci usmrtiti oštećenicu. Stoga se u pobijanoj presudi ispravno zaključuje da su u postupcima optuženika sadržani svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela kvalificiranog pokušaja ubojstva iz čl. 111. st. 4. u svezi čl. 34. KZ/11, a ne elementi ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, na što neosnovano upućuje žalitelj.

Slijedom izloženog, kako optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica kaznenog djela za koje je oglašen krivim, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana, a nije osnovana ni zbog pogrešne primjene kaznenog zakona, jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon.

Međutim, osnovana je žalba optuženika i to zbog odluke o kazni.

Prilikom izbora vrste i mjere kazne, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne optuženiku koje u smislu čl. 41. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, međutim utvrđene okolnosti nije u dostatnoj mjeri valorizirao, jer je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda premali značaj dao olakotnim okolnostima, a preveliki otegotnim. Naime, sud prvog stupnja pravilno kao olakotne okolnosti optuženiku utvrđuje dosadašnju neosuđivanost, bitno smanjenu ubrojivost, okolnost da je djelo ostalo u pokušaju, te činjenicu da je otac malodobnog djeteta o čijem se odgoju i uzdržavanju brine, a kao otegotno - upornost u izvršenju djela koja se očitovala u višekratnom ispaljivanju hitaca u tijelo oštećene u situaciji kada ova bježi pred njim. Budući u konkretnoj situaciji olakotne okolnosti bitno nadilaze otegotne, uvažavajući pritom u potpunosti samu prirodu kaznenih djela, njihovim pravilnim vrednovanjem ovaj drugostupanjski sud je optuženiku utvrdio niže pojedinačne kazne navedene u izreci time da je za kazneno djelo iz čl. 111. KZ/11 primijenio odredbe o ublažavanju kazne, a potom i nižu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca, koju smatra primjerenom.

Slijedom toga, imajući u vidu svojstva ličnosti optuženika, koja proizlaze iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja, njegove obiteljske i socijalne prilike, te prijašnji život, pri čemu posebno ciljeve opće i specijalne prevencije, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i tri mjeseca u konkretnom slučaju adekvatna je ne samo težini počinjenih djela, već i osobi optuženika kao počinitelja tih djela. Tako izrečenim pojedinačnim kaznama, kao i jedinstvenom kaznom po ocjeni ovog suda, ostvarit će se u čl. 41. KZ/11.

potpunosti svrhe kažnjavanja propisane u

I Kž 149/14-6

Ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 478. ZKP/08, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud pravilno i u skladu sa zakonom oduzeo pištolj i streljivo koji su bili predmetom inkriminiranih djela.

Kako ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je presuditi kao u izreci presude, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08.

Zagreb, 14. siječnja 2015.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.