Gž-643/2018-2 · Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-643/2018-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.Z. B., OIB:.., iz N. M. i 2. A. B., OIB:..., iz Z. oboje zastupani po punomoćniku M. R., odvjetniku iz K., protiv tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. iz Z., OIB:..., radi utvrđenja, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P- 283/2016-17 od 28. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 27. veljače 2019.,

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-283/2016-17 od 28. prosinca 2017. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da su tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću, svaki u ½ dijela na nekretninama kč.br. 2237/1, 2237/2, 2239/1 i 2239/2, upisanim u zk. ul. 636 k.o. B. pa je tuženik obvezan trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u korist tužitelja. Tuženik je obvezan tužiteljima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 30.120,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od 15 dana.

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nerazumljivi i proturječni. Pored toga navodi da su predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina – organ upravljanja jugoslavenske državne željeznice pa da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ne računa vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991., sukladno odredbi čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; ZV). Ukazuje i na odredbu čl. 159. st. 4. ZV-a te kako je tuženik pravna osoba u vlasništvu Republike Hrvatske koja obavlja javne ovlasti, smatra da se u nazočnom slučaju primjenjuje pravilo o dvostrukom vremenu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Ponavlja prigovor promašene pasivne legitimacije, uz obrazloženje da tuženik nije vlasnik nekretnina koje su predmetom ovog postupka pri čemu je neodlučno što je Republike Hrvatska osnivač tuženika. Pored toga da tužitelji nisu dokazali pravno sljedništvo između upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika i označenog tuženika, niti da bi imenovani prednik tužitelja A. B. bio djed tužitelja. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku.

Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju izložene žalbene navode te predlažu žalbu odbiti, a pobijanu presudu potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

Žalba tuženika je osnovana.

U donošenju pobijane presude je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer su razlozi pobijane presude nejasni i proturječni tako da presudu nije moguće ispitati.

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su prijeporne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina uz organ upravljanja – Jugoslavenske državne željeznice, iz čega zaključuje da se radi o zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, ali da je tuženik pasivno legitimiran, jer iz sudskog registra proizlazi da je njegov predmet poslovanja upravljanje željezničkom infrastrukturom, te da je osnivač tuženika Republika Hrvatska. Nadalje utvrđuje da je u katastru kao posjednik prijepornih nekretnina od 1979. bio upisan A. B., otac tužitelja, a od 1996. M. B., majka tužitelja, čiji su nasljednici tužitelji. Iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđuje da je djed tužitelja A. B. kupio prijeporne nekretnine 1939., a potom je slijedeće godine izgradio kuću, da je djed tužitelja umro 1943., a da su nekretnine nastavili koristiti tužiteljevi roditelji A. i M. B., otac do smrti 1987., a majka do 2008.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zauzima stajalište da su tužitelji, zajedno sa svojim prednicima u posjedu prijepora od 1939., ali kako su nekretnine bile u društvenom vlasništvu, da se u rok posjedovanja ne računa vrijeme proteklo prije 8. listopada 1991. Stoga u rok za stjecanje prava vlasništva računa razdoblje od 8. listopada 1991. do 8. listopada 2011. pa ocjenjuje da je prije podnošenja tužbe protekao rok od 20 godina poštenog posjeda tužitelja i njihovih prednika, te prihvaća tužbeni zahtjev. Razlozi pobijane presude glede pasivne legitimacije tuženika su nejasni i proturječni, budući da sud prvog stupnja zaključuje da se radi o zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, ali da je istovremeno tuženik pasivno legitimiran jer je predmetom njegova poslovanja upravo upravljanje željezničkom infrastrukturom. Pritom ne obrazlaže pojam željezničke infrastrukture te s tim u svezi propise koje definiraju taj pojam te ujedno sadrže odredbe o statusu nekretnina koje predstavljaju željezničku infrastrukturu.

Naime, HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o. Zagreb (tuženik) je jedna od pravnih osoba koje su nastale podjelom trgovačkog društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. na temelju Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. ("Narodne novine" 153/05). Na temelju tog zakona je došlo do podjele na četiri društva i to HŽ VUČA VLAKOVA d.o.o., HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., HŽ CARGO d.o.o. i HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., koje pravne osobe predstavljaju pravne sljednike društvenog poduzeća. Prije narečenog Zakona na snazi je bio Zakon o željeznicama ( "Narodne novine" 18/79, 4/81, 20/84 i 57/89), a Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o željeznicama iz 1989. je osnovano javno poduzeće ŽTP- Željezničko transportno poduzeće Zagreb koje je stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim željeznicama nastavilo s radom na području za koje je osnovano. Potom je Zakonom o hrvatskim željeznicama iz 1994. ("Narodne novine" 53/94, 139/97 i 162/98) promijenjen status javnog poduzeća u trgovačko društvo HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o.

Glede pitanja vlasništva nekretnina, valja istaći da su na temelju Zakona o hrvatskim željeznicama iz 1990., kojim je osnovano javno poduzeće, sredstva tog poduzeća postala državno vlasništvo, što znači da je vlasnik nekretnina i sredstava poduzeća bila Republika Hrvatska. Međutim, Zakonom o izmjeni Zakona kojim su osnovana javna poduzeća ("Narodne novine" 61/91) je brisana odredba o tome da su sredstva javnog poduzeća državno vlasništvo te je propisano da je HŽP – Hrvatsko željezničko poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske. Zakonom o hrvatskim željeznicama iz 1994. javno poduzeće HŽ-Hrvatske željeznice se preoblikovalo u trgovačko društvo HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., a kapital javnog poduzeća je postao temeljni ulog Republike Hrvatske u temeljnom kapitalu društva. Stupanjem na snagu Zakona o željeznici ("Narodne novine" 123/03, 30/04, 79/07, 75/09) koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 2006. došlo je do promjena u odnosu na pravni status nekretnina, s tim što je u čl. 15. tog zakona definirano što čini željezničku infrastrukturu te je propisano da je željeznička infrastruktura javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, kojeg mogu koristiti svi zainteresirani željeznički prijevoznici, pod jednakim uvjetima.

Stoga valja zaključiti da je do stupanja na snagu Zakona o željeznici sva imovina društva HŽ – Hrvatske željeznice d.o.o. (pa tako i željeznička infrastruktura) bila u vlasništvu tog trgovačkog društva, a stupanjem na snagu Zakona o željeznici, željeznička infrastruktura je postala vlasništvo Republike Hrvatske sa statusom javnog dobra u općoj uporabi, dok je preostala imovina pa tako i nekretnine koje nisu predstavljale željezničku infrastrukturu ostala u vlasništvu tog trgovačkog društva. Na temelju odredbe čl. 15. st. 4. Zakona o željeznici nadležan ministar je donio Pravilnik o željezničkoj infrastrukturi ("Narodne novine"127/05) kojim su pobliže određeni dijelovi željezničke infrastrukture te je definirano što se smatra željezničkom prugom, infrastrukturnim pojasom, što čini građevinski, elektroenergetski te prometno upravljački infrastrukturni podsustav tako da je moguće utvrditi koje nekretnine čine željezničku infrastrukturu.

Još valja dodati da je nakon narečenih propisa stupio na snagu Zakon o željeznici iz 2013. ( "Narodne novine" 94/13, 148/13 i 73/17) koji također sadrži odredbe o tome što predstavlja željezničku infrastrukturu, te između ostalog i odredbe o upisu nekretnina koje predstavljaju željezničku infrastrukturu u zemljišne knjige.

S obzirom na činjenicu da su prijeporne nekretnine u zemljišnim knjigama još uvijek upisane kao društveno vlasništvo, uz naznaku organa upravljanja, za odlučivanje o prigovoru promašene pasivne legitimacije je potrebno raspraviti status predmetnih nekretnina primjenom propisa koji su navedeni, pri čemu valja naglasiti da je tuženik samo jedan od sljednika trgovačkog društva HŽ-Hrvatske željeznice d.o.o., kako je to s osnovom isticao i tijekom postupka, o kojem prigovoru se sud prvog stupnja nije izjasnio u pobijanoj presudi. Razlozi o pasivnoj legitimaciji tuženika u ovom sporu su nejasni i proturječni, budući da okolnost što je Republika Hrvatska osnivač tuženika ne daje odgovor na pitanje tko je sljednik upisanog korisnika ("organa upravljanja") prema kojemu bi trebao biti usmjeren tužbeni zahtjev radi stjecanja prava vlasništva.

Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka, na način da će u kontekstu propisa koji su u ovom rješenju navedeni ocijeniti osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije. Nakon što upotpuni relevantno činjenično stanje u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka, u okviru odredbi čl. 7. i 219. ZPP-a, sud prvog stupnja će o zahtjevu tužitelja donijeti novu zakonitu odluku, s tim što će ponovno odlučiti i o troškovima cijelog postupka.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 27. veljače 2019.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara