Rev-384/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-384/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Ilije Čuljata, Augusta Husinca i Gordane Gasparini kao članova vijeća u građansko- pravnoj stvari tužitelja G. I. iz V. koga zastupa J. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika A. H. i umješača Z. J. a. K. iz Z. koga zastupa M. G., odvjetnik u Z., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. studenog 1991. br. Gž-9316/91- 2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 1991. br. P-2083/91-16, u sjednici održanoj dana 28. travnja 1992,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom koja je potvrđena drugostepenom odlukom obvezana je tužena radna organizacija da tužitelju plati svotu od 30.100,10 HRD sa odgovarajućom kamatom i parnični trošak u iznosu od 16.100,00 HRD u roku od 15 dana.

Protiv pravomoćne drugostepene odluke reviziju je izjavio tuženi iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, a obje odluke sudova ili preinače, ili ukinu.

Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se javni tužitelj Republike Hrvatske izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Sudovi su cijeni revizija pogrešno protumačili odredbu čl. 16. st. 2. toč. 4. Zakona o osnovama poslovanja OUR-a u oblasti prometa roba i usluga i o sistemu mjera... ("Sl. list SFRJ" br. 43/76 i 20/84), koji je stavljen izvan snage ("Sl. list SFRJ" br. 59/89, pa pored navođenja stava bivšeg Saveznog suda (Gzz-38/86) i odluke Okružnog privrednog suda u Zagrebu (Pk-278/86) u kojem je optužba za djelo špekulacije odbijena tuženik nalazi, da je kupcu garantirana cijena automobila na dan uplate, tako da je u času isporuke automobila isti dobio po znatno jeftinijoj cijeni u odnosu na njegovu tržišnu vrijednost. Kupac je uštedio i na porezu na promet (osnovica je u garantiranoj cijeni) a nema ni uvjeta za zaštitu kupca od inflacije putem priznavanja revalorizacije. Osim toga pobijane odluke pogoduju kupcu koji pored toga što dobiva automobil po garantiranoj cijeni dobiva još i punu kamatu. Stavovi sudova su u suprotnosti i sa temeljnim načelima obveznog prava pogotovo načela jednake vrijednosti uzajamnog davanja, a kupcu je sklapanjem ugovora ostavljena mogućnost izbora ili dobivanja automobila po garantiranoj cijeni i odreknuće od kamate, ili da nema garantiranu cijenu pa u tom slučaju ima pravo na kamatu, pa bi takovu volju stranaka trebalo uvažiti, a ne takove odredbe ugovora smatrati ništavim kako to čine nižestepeni sudovi zbog čega tuženik i nalazi da nije dužan tužitelju platiti po sudovima dosuđeni novčani iznos.

Medu strankama nije sporno da je tužitelj uplatio tuženiku iznos od tadašnjih 90.000.000 dinara na dan 1. rujna 1989. godine za vozilo marke "Zastava 128" Skala. Nadalje nije sporno da je tuženik tužitelju trebao isporučiti vozilo u roku od 90 dana računajući od dana kada je kupac izvršio uplatu prodajne cijene vozila (točka I ugovora od 7. IX. 1989. godine) što je učinjeno tek na dan 13. I. 1990. godine, a u tom času tuženik je propustio izvršiti obračun i isplatu kamate kupcu na tako unaprijed uplaćenu cijenu. Zato, kraj takovog za ovaj spor i odlučnog činjeničnog stanja suprotno tvrdnjama tuženika sudovi su na konkretni spor pravilno primijenili odredbu čl. 16. već spomenutog zakona, koji je za ovaj slučaj i važeći propis s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i prestanak važenja toga zakona (7. IX. 1989. i 1. X. 1989. godine). Naime, iz sadržaja odredbe čl. 16. st. 2. toč.

4. toga zakona proizlazi da organizacija udruženog rada čini djelo špekulacije između ostalog i kad prodaju robe uvjetuje izričito ili prešutno uplatom unaprijed određene svote novčanih sredstava, pa nakon dostave robe pri konačnom obračunu ne prizna, odnosno ne obračuna kupcu odgovarajuće kamate na uplaćena sredstva. Upravo zato, inače pravilno obračunata kamata na novčana sredstva utvrđena u stavu 3. čl. 16. ovog zakona pripadaju kupcu već zbog same činjenice što su uplaćena unaprijed za robu koja treba tek potom biti isporučena (neovisno od toga što je cijena bila garantirana), pa je potpuno neodlučno za ostvarenje kamate po spomenutoj odredbi što je uplata izvršena baš u određenu svrhu.

Slijedom toga nisu osnovane tvrdnje tuženika da je pobijanim odlukama počinjena bitna povreda postupka, a pravilno je primijenjeno i materijalno pravo priznavanjem kamate tužitelju na način koji je u skladu s odredbom čl. 16. st. 3. Zakona dosudivši tužitelju zatraženi novčani iznos razmjerno dužini vremena korištenja uplaćenih sredstava, što tuženik ničim nije doveo u pitanje, zbog čega je reviziju tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti. Pri tome valja nadodati da tvrdnje tuženika da se na taj način pogoduje kupca, da se radi o uštedi na plaćanju poreza na promet, o povredi nekih temeljnih načela obveznog prava, ovdje posebno naglašeno načelo jednakih vrijednosti uzajamnih davanja, spomenuta, ali i odlučna utvrđenja za pravilno i zakonito suđenje i valjana primjena važećih propisa materijalnog prava, koji u ovakovim prilikama uređuju međusobne odnose prodavaoca i kupca, pravilnost donesenih odluka ne dovodi u pitanje.

Iz tih razloga s obzirom da ne postoje povrede procesnog i materijalnog prava revizija tuženika je kao neosnovana odbijena (čl. 393. ZPP-a, "NN", br. 53/91).

U Zagrebu, 28. travnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.