Revr-858/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 858/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz B. P., zastupanog po Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Karlovcu od 07. rujna 2005. br. Gž- 1345/05, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu od 24. svibnja 2005. godine, br. P-1898/04, u sjednici održanoj 05. travnja 2006.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se revizije tužitelja i tuženice kao neosnovane.

Obrazloženje

Navedenom prvostupanjskom presudom, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja, obvezana je tuženica isplatiti tužitelju po 2.000,00 kuna na ime troškova nabave civilne odjeće za 2000. i 2001. godinu, dakle ukupan iznos od 4.000,00 kuna, platiti na taj iznos zakonsku zateznu kamatu po dospijeću svakog godišnjeg iznosa, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 603,00 kuna, dok je sa zahtjevom za isplatu naknade za nabavu civilnog odijela za 2002. godinu tužitelj odbijen.

Drugostupanjski sud je temeljem odredbe članka 382. st. 2. ZPP-a dopustio reviziju radi osiguranja jedinstvene primjene materijalnih propisa koji reguliraju pravo službenika MUP-a na naknadu troškova nabave civilnog odijela, budući da postoji velik broj istovrsnih sporova na području cijele Republike Hrvatske.

Stoga je tužitelj protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu troškova nabave civilnog odijela za 2002. godinu, a tuženica protiv dijela pravomoćne drugostupanjske presude kojom je obvezana isplatiti tužitelju naknadu za nabavu civilnog odijela za 2000. i 2001. godinu, izjavili revizije zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda. Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda da tužitelju ne pripada novčana naknada za 2002. godinu temeljem Uredbe o odorama policijskih službenika unutarnjih poslova („Narodne novine“ 42/02) kojom je propisano da se naknada ne isplaćuje, već samo evidentira u financijskom kartonu službenika, smatrajući suprotno, da takav propis nema povratno djelovanje, pa se ne može primijeniti i na 2002. godinu, budući da je člankom 4. do tada važeće Odluke o visini i načinu utvrđivanja novčane naknade za nabavu građanskog odijela iz 1997. godine bilo propisano da policijskom službeniku pripada pravo na isplatu naknade za svaku godinu ukoliko je obavljao poslove više od tri mjeseca u toj godini. Kako je Uredba o odorama policijskih službenika stupila na snagu 23. travnja 2002., tužitelj je do tog trenutka već stekao pravo na naknadu za tu godinu, tim više što Pravilnik o uniformama iz 1992. nije navedenom Uredbom iz 2002. stavljen izvan snage, a ni ministar unutarnjih poslova nije sve do 3. prosinca 2003. donio provedbene propise o naknadi za civilno odijelo, pa bi pravnim shvaćanjem nižestupanjskih sudova to područje bilo pravno nepokriveno za cijelu 2002. i 2003. godinu.

Tuženica smatra suprotno, da tužitelju ne pripada naknada za nabavu civilnog odijela ni za 2000. i 2001. godinu, jer Pravilnikom o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih službenih osoba nije bila propisana visina naknade, pa se ona nije mogla odrediti ni analognom primjenom naknade isplaćene za 1999. godinu, jer je tu naknadu odredila posebna Komisija Odlukom od 9. travnja 1999, ali je naknadnom odlukom ministra unutarnjih poslova od 6. travnja 2000. Odluka Komisije stavljena izvan snage.

Primjerak pravovremenih, potpunih i dopuštenih revizija prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovori na revizije nisu podnijeti.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade radi nabave civilnog odijela, koje pravo je bilo propisano Pravilnikom o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih osoba Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 1/92 – u daljem tekstu: Pravilnik), a visinu naknade bio je člankom 6. st. 2. Pravilnika ovlašten propisati ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on za to ovlasti posebnom odlukom. Takvu odluku ministar je donio 3. veljače 1997., propisavši u toč. 3. da visinu novčane naknade utvrđuje posebna tročlana komisija Sektora za materijalno-financijske poslove Ministarstva unutarnjih poslova. Na temelju tog ovlaštenja Komisija je propisala 9. travnja 1999. visinu novčane naknade u iznosu od 2.000,00 kn godišnje, koja se isplaćuje najkasnije 1. srpnja za prethodnu godinu.

Neosnovana je revizijska tvrdnja tužitelja da mu pripada naknada i za 2002. godinu zato što Pravilnik iz 1992. nije nikada stavljen izvan snage i zato što je ministar unutarnjih poslova tek 03., prosinca 2003. donio provedbene propise o načinu naknade za civilno odijelo službenika unutarnjih poslova, a koja odluka nema povratno djelovanje.

Ovo zato što je već člankom 34. st. 1. i 3. Uredbe o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova od 18. travnja 2002. (“Narodne novine” br. 42/02), koja je stupila na snagu 23. travnja 2002., propisano da se novčana naknada za nabavu civilnog odijela ne isplaćuje, već se njen iznos evidentira u osobnom financijskom kartonu policijskog službenika. Stupanjem na snagu te Uredbe prestale su važiti odredbe Pravilnika o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih osoba MUP-a iz 1992. godine, bez obzira što u Uredbi iz 2002. taj Pravilnik nije izrijekom stavljen izvan snage i neovisno o tome kada je ministar donio provedbene propise.

Stoga tužitelju ne pripada takva novčana naknada za 2002. godinu, pa stoga pravilnim tumačenjem odredaba navedene Uredbe iz 2002. godine materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

Ni revizijska tvrdnje tuženice, da visinu naknade za 2000. i 2001. godinu sudovi nisu mogli odrediti na temelju Odluke posebne Komisije od 9. travnja 1999. zato što je ministar unutarnjih poslova Odlukom od 6. travnja 2000. tu Odluku Komisije stavio izvan snage, nije osnovana. Presude se ne temelje na Odluci posebne Komisije od 9. travnja 1999, kako pogrešno smatra revident, već na činjenici da je na temelju te Odluke vršena isplata naknade za nabavu civilnog odijela u 1999. godini, pa temeljem odredbe članka 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljem tekstu: ZOO) smatraju takvu praksu polazištem odredivosti visine naknade, pravilnim pravnim shvaćanjem da je u smislu odredbe članka 46. st. 2. ZOO-a visinu naknade i za 2000. i 2001. godinu bila moguće odrediti. I ovaj revizijski sud smatra takvo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova pravilnim temeljem opće poznatih činjenica da su inflacijska kretanja u tom razdoblju bila neznatna, da se plaće zaposlenih u državnoj upravi nisu mijenjale i da cijene za nabavu odjeće nisu znatnije odstupale od cijena u 1999. godini, kad je naknada bila određena u iznosu od 2.000,00 kuna.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava iz kojih je revizija bila dopuštena, valjalo je primjenom odredbe članka 393. ZPP-a odbiti revizije stranaka kao neosnovane.

U Zagrebu, 05 travnja 2006. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v. r.