Supreme Court dismisses appeal against labor contract amendment regarding salary for non-medical duties.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a final judgment confirming a labor contract amendment. The plaintiff argued the amendment was invalid due to unequal terms and potential duress, claiming it failed to increase her salary for accounting duties. The court ruled that amendments under Article 241 of the Labor Act do not require judicial protection unless terms are less favorable than the original contract, which was not the case here.
Legislator headnote
AI generatedčl. 241. Zakona o radu; čl. 111. ZOO: Amendments to labor contracts under Article 241 of the Labor Act do not grant judicial protection unless the new terms are less favorable than the original agreement, and lack of mutual consent must be proven by specific evidence of defect of will.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 65/1999-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S UDA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. B. iz N. M., koju zastupa D. D., protiv tužene Specijalne bolnice za kronične bolesti Novi Marof, koju zastupa P.-P. L., odvjetnica u V., radi poništenja aneksa ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 22. rujna 1998. godine br. Gž-832/98-2 kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Marofu od 29. svibnja 1998. godine br. P-242/97-10, u sjednici vijeća održanoj dana 12. prosinca 2000. godine,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom suđeno je:
Odbija se tužbeni zahtjev koji je glasio:
"Poništava se kao na zakonu neosnovan aneks ugovora o radu od 19. veljače 1997. godine koji je tužiteljica sklopila sa tuženikom Specijalnom bolnicom za kronične bolesti N.M. ".
Odlučeno je da tužiteljica naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.142,00 kn u roku od 15 dana.
Ta je presuda potvrđena odlukom Županijskog suda u Varaždinu od 22. rujna 1998. godine br. Gž- 832/98-2.
Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene propisa materijalnog prava s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova preinače ili pak ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Na podnesenu reviziju nije odgovoreno, niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.
Revizija nije osnovana.
U postupku je utvrđeno da su stranke unutar roka iz čl. 241. Zakona o radu dana 29. ožujka 1996. godine sklopile ugovor o radu kojim je između ostaloga utvrđena i plaća tužiteljice na razini koju je do tada primala. Spornim aneksom ugovora o radu tužiteljici je utvrđena plaća za poslove izvan zdravstvenog radnika (poslovi računovodstva) u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora za zdravstvo i zdravstveno osiguranje (list 8), nepriznavanjem povećanja plaće od 17,197% na utvrđeni
koeficijent.
Tužiteljica smatra da u situaciji kada je ugovor o radu sklopljen 29. ožujka 1996. godine povoljniji za djelatnika, što je ovdje slučaj, tada u smislu čl. 3. spomenutog Kolektivnog ugovora nije bilo uvjeta za primjenu tog podzakonskog akta. I konačno, revidentica smatra da sporni aneks ugovora o radu nije rezultat suglasnih volja stranaka, kako to pogrešno nalaze sudovi, jer da je na prihvat toga aneksa bila prisiljena, zbog prijetnje otkazom, pa da zbog toga i postoje razlozi za pobijanje toga dijela ugovora u smislu čl. 111. ZOO, a koji nije ni u skladu s odredbom čl. 241. st. 4. Zakona o radu.
Tužiteljica nije u pravu. Naime, kada zaposlenik prihvati ponudu poslodavca sklapanjem ugovora o radu u smislu čl. 241. st. 1. Zakona o radu i pod uvjetima iz st. 2. iste odredbe zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu samo onda, ako su ugovoreni uvjeti nepovoljniji od onih pod kojima je radnopravni status do tada utvrđen. Kasnije izmjene ugovora o radu, o kojima je ovdje riječ, a koji nema značenje sklapanje nekog novog ugovora o radu kojeg tretira st. 4. čl. 241. Zakona o radu, stoga tužiteljica se pogrešno poziva na taj propis koji u takovoj pravnoj situaciji ne predviđa mogućnost sudske zaštite. Dakako, takova mogućnost nije isključena za slučaj ako je pri sklapanju ugovora bilo mana volje, ovdje prihvat aneksa ugovoru (čl. 111. ZOO). Međutim, tužiteljica u reviziji i ne navodi niti jedan razlog koji bi upućivao na postojanje bilo koje mane volje prilikom sklapanja aneksa ugovora o radu, koji je samo usklađen sa poslovima koje tužiteljica stvarno obavlja izvan zdravstvene djelatnosti (poslovi računovodstva), pa puka tvrdnja da će joj prestati radni odnos ako takav aneks ugovora potpisom ne prihvati, što utvrđenja i ocjena nižestupanjskih sudova potpuno isključuju, pa je zahtjev tužbe s pravom neosnovan odbijen.
S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), reviziju tužiteljice je trebalo kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 12. prosinca 2000. godine,
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.