Pn-5/2015-3 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pn.5/15.

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ranije: P. 1374/01.

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu – Stalna služba u Imotskom, po sucu Bori Misiru, u građanskopravnoj stvari tužitelja A. Z. /OIB: …../ iz P., Č., sada u I., kojeg zastupa pun. M. Š., odvjetnik iz I., protiv tuženika H. c.d.o.o. - Ispostava S. /OIB: …/, kojeg zastupa pun. N. T. dipl. iur., radi naknade štete, nakon što je dana 6. ožujka 2015. god. zaključio glavnu raspravu, dana 21. travnja 2015. god.,

p r e s u d i o j e

Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju 48.344,81 kn /četrdesetosamtisućatristočetrdesetčetirikune i osamdesetjednulipu/, sa zakonskom zateznom kamatom od 7. ožujka 2002. god. do 31. prosinca 2007. god. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo obračunskom polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena.

Dužan je tuženik, u roku od 15 dana, na ime troškova postupka, isplatiti tužitelju 51.204,50 kn /pedesetjednutisućudvjestočetirikune i pedesetlipa/.

Obrazloženje

Tužitelj je u postupku – u bitnom – naveo da je 22. 3. 2001. god., u mjestu K., na DC 60 kojom gospodari tuženik, zbog neredovitog stanja kolničke površine očitovanog u postojanju supstancija ulja ili nafte, po nailasku vozilom na dio kolnika na kojem su postojale takve supstance, izgubio kontrolu nad vozilom marke R. reg. oznake …i naposljetku, nakon slijetanja vozila izvan kolnika, vozilom udario u kamen položen izvan cestovne površine. Naglasio je /u tužbi/, da je zbog ostvarenja promatranog štetnog događaja na njegovom vozilu ostvarena šteta vrijednosno ekvivalentna novčanom iznosu od 40.000,00 kn koju da on nije popravio, da bi u tijeku postupka /u podnesku od 27. 6. 2014 . god./ iznio tvrdnju da je sagledavanu štetu popravio još 2002. god., te naposljetku prema tuženiku postavio zahtjev opisan u izreci ove odluke.

Tuženik je osporio istinitost tužiteljevih tvrdnji i osnovanost postavljenog zahtjeva. Naveo je tuženik – u bitnom – da uparničeni štetni događaj nije rezultat njegovih propusta u održavanju promatrane prometnice u stanju za sigurno prometovanje, dakle, da uparničene prigode na cestovnom kolniku nisu postojale kakove supstancije koje bi povećavale klizavost kolničke površine, nego da je taj događaj rezultat tužiteljeve nedopuštene i okolnosno neprilagođene brzine kretanja vozilom.

U dokaznom postupku pročitan je Zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka VI PP br. 511-12-63-03/01-1-131/2001., pregledana je fotodokumentacija koju su policijski službenici PP sačinili nakon obavljenog očevida na mjestu predmetnog štetnog događaja, pročitana je isprava - Izvid štete koju je pod brojem 0032749 sastavilo C.o. d.d., pregledana je fotodokumentacija koju je sačinio spomenuti osiguravatelj, pročitan je Zeleni karton vozila reg. oznake …., pročitana su pismena trgovačkog društva Ž. c. d.o.o. – N. I. od 9. 1. 2003. god. /list 53 spisa/, 26. 5. 2014. god. /list 151 spisa/ i 27. 5. 2014. god. /list 150 spisa/, pregledana je fotosnimka koju je tužitelj priložio uz podnesak od 6. 12. 2014. god. /list 124 spisa/, pročitano je pismeno trgovačkog društva G. iz S. od 2. 7. 2014. god. /list 159 spisa/, pročitano je pismeno trgovačkog društva P. T. od 2. 9. 2014. god. /list 165 spisa/, pregledane su fotosnimke mjesta nastanka predmetnog događaja /list 166 spisa/, pročitana su pismena Policijske postaje od 12. 2. 2014. god. /list 181 spisa/, 9. 6. 2014. /list 152 spisa/ i 1. 10. 2014. god. /list 168 spisa/, pročitano je Uvjerenje Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje Republike Bosne i Hercegovine br. 04/5-1/III-17-1-D-8000-4537/05 /list 195 spisa/, pročitan je Izvadak iz Poslovnog imenika R BiH /list 196 spisa/ pročitana je tečajna lista PBZ-HNB-a za dan 7. 3. 2002. god., pročitana je isprava /Nalaz i mišljenje MUPa RH od 4. 6. 2008. god., sastavnice ovosudnog spisa P.700/06 /list 202-205 spisa/, pročitana je isprava "prosječni godišnji i prosječni ljetni promet s općim podacima o brojačkim mjestima DC za 2002. god., obavljena je radnja djelomične rekonstrukcije nastanka predmetnog štetnog događaja, pročitani su i pregledani uradci /Nalazi i mišljenja, te skice/ vještaka ing.

I. F. od 10. 6. 2003. god. i 10. 10. 2003. god., pročitana je dopuna potonje opisanog uratka vještaka ing. I. F. od 18. 12. 2003.god., pročitan je i pregledan uradak /Nalaz i mišljenje, skica vještaka dipl. ing. N. K. od 30. 5. 2011. god., pročitani su i pregledani uradci Nalazi i mišljenja te skice vještaka dipl. ing. T. N. od 26. 1. 2012., 8. 5. 2012. i 10. 2. 2014. god., pročitan je i pregledan uradak /Nalaz i mišljenje te skica/ vještaka dipl. ing. geod. P. P. od 12. 11. 2013. god., pregledana je skica koju je prema tužiteljevoj tvrdnji sastavilo trgovačko društvo G. d.o.o S. /list 177 spisa/, neposredno na raspravi saslušani su sudski vještaci ing.

I. F., dipl. ing. N. K., dipl. ing. T. N. i dipl. ing. P. P., u statusu svjedoka saslušan je Z. P. pok. M., zaprimljeno je očitovanje svjedoka I. R. zv. K. te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja u statusu parnične stranke.

Nakon analize i ocijene dokaza koje je izveo u ovom postupku – zbog niže izloženih razloga – ovaj sud je zauzeo stajalište da tužiteljev zahtjev postavljen u ovoj parnici ima kvalitetu pravno osnovanog zahtijevanja.

Pravilnost vještakovog mišljenja – valja to uvodno kazati – prvenstveno je uvjetovana istinitošću osnove tog mišljenja, dakle istinitošću elemenata vještakovog nalaza. Utoliko se dokazna snaga vještakovog mišljenja koje je utemeljeno na paušalno ustanovljenim ili pogrešno utvrđenim elementima nalaza ne može suprotstaviti onom vještakovom mišljenju koje sadržava istinito utvrđene elemente njegovog nalaza.

Kada se u konkretnom slučaju ima na umu da su elementi nalaza važni za donošenje pravilnog mišljenja o uzroku/cima/ i načinu nastanka predmetnog štetnog događaja /ustanovljenja o zakrivljenosti zavoja u kojem je otpočela incidentna putanja tužiteljevog vozila i bočnoj profiliranosti tog zavoja/ vještaka dipl. ing. N. K. i ing.I. F. /onog nalaza tog vještaka koji je on iznio u početnom stadiju ove parnice/ paušalno ustanovljeni i da su, s druge strane, na osnovi nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke dipl. ing. P. P. koji je utemeljen na detaljnom snimanju karakteristika promatranog zavoja, ti isti elementi nalaza vještaka dipl. ing. T. N. i ing. I. F. /iz kasnije izloženog uratka tog vještaka/ istinito ustanovljeni /niti stranke nisu osporile istinitost tih ustanovljenja/, onda naprosto ne može biti dvojbe u pogledu toga koja mišljenja vještaka izložena u ovom postupku u pogledu toga koju su najveću bezincidentnu brzinu kretanja vozilom dopuštale karakteristike /zakrivljenost i bočna profiliranost/ promatranog zavoja odnosne prigode u okolnostima mokrog kolnika i koju je brzinu kretanja te prigode u tom zavoju ostvarivalo tužiteljevo vozilo imaju jaču dokaznu snagu, pa je naposljetku, u skladu s uvodno izloženim pravilom o dokaznoj snazi uradaka vještaka, baš suglasna mišljenja vještaka dipl. ing. T. N. i ing. I. F. koja su ti vještaci na prethodno navedene okolnosti izložili na ročištu 6. veljače 2015. god., valjalo ocijeniti kao mišljenjima jače dokazne snage nego li su ona mišljenja vještaka koja su – kazali smo – u početnom stadiju ove parnice izložili vještaci dipl. ing. N. K. i ing. I. F..

Utoliko je, nakon ocjene pravilnosti nalaza i mišljenja vještaka koji su izloženi u ovom postupku, baš na osnovi prethodno opisanih nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. T. N. i ing. I. F. na koje niti stranke nisu iznijele primjedbi /vidjeti raspolaganja stranaka nakon iznošenja tih nalaza i mišljenja/ i valjalo zaključiti da su odnosne prigode u kritičnom cestovnom zavoju, u okolnostima mokre kolničke površine, vozila mogla ostvarivati bezincidentno kretanje svakom brzinom kretanja vozila manjom nego je brzine kretanja od 69,6 km/h, te da se iste prigode tužitelj kretao vozilom brzinom od 61 km/h, a te je pak okolnosti prvenstveno valjalo imati na umu prilikom donošenja zaključka zbog čijih propusta je ostvaren sagledavani štetni događaj.

Prema suglasnim mišljenjima vještaka dipl. ing. T. N. i ing. I. F. od 6. veljače 2015. god. koje ovaj sud – kazali smo, a kazali smo i zašto – u cijelosti prihvaća kao pravilna mišljenja, na onom dijelu ceste na kojem je ostvarena destabilizacija tužiteljevog vozila i baš na dijelu tog dijela ceste na kojem je bilo moguće postizavati najmanju bezincidentnu brzinu kretanja vozilom u uvjetima mokrog kolnika, onakvim uvjetima kakvi su postojali u vrijeme ostvarenja predmetnog štetnog događaja, a sve s obzirom na karakteristike tog dijela ceste /radijus zavoja čija je zakrivljenost 140 m, a bočni nagib na unutrašnjost zavoja 2,7 m/, bilo je moguće uspješno /dakle bezincidentno/ obaviti vožnju sve do brzine od 69,6 km/h, a pak tužitelj se, kako su to zaključili vještaci, odnosne prigode na tom dijelu ceste kretao brzinom od 61 km/h.

Proizlazi utoliko da tužiteljeva brzina kretanja vozilom te prigode nije imala – kako je to tvrdio tuženik - karakter neprilagođene brzine, nego brzine koja je odnosne prigode bila okolnosno prilagođena kako osobinama kritične ceste /karakteristikama kritičnog zavoja/, tako i stanju cestovne površine /mokrom cestovnom kolniku/.

Neposredno ispred zavoja u kojem je odnosne prigode ostvarena destabilizacija tužiteljevog vozila danas se nalazi /vidjeti fotosnimku koje je učinio vještak dipl. ing. P. P. – list 117 spisa/ znak ograničenja brzine kretanja vozila do 60 km/h. Nalazi se dakle taj znak na mjestu koje je prilikom obavljanja radnje očevida naprosto morao imati u vidokrugu policijski službenik Z. P., a taj policijski službenik nije u ispravama koje je sastavio nakon obavljene radnje zabilježio da bi brzina kretanja vozila na kritičnom dijelu cesta bila ograničena prometnim znakom /dakle, niti fakat postojanja promatranog prometnog znaka/, niti je u postupku posvjedočio da bi takovo ograničenje postojalo za kritični dio ceste. S druge strane pak, tuženik nije rezultatima ma kakovog dokaznog sredstva niti kušao dokazati činjenicu da bi režim brzine kretanja vozila na dijelu DC 60 na kojem je ostvarena uparničena prometna nezgoda bio uređeni prometnim znakom. Pri takovom dokaznom stanju stvari vezano za /ne/postojanje prometnog znaka ograničenja brzine kretanja vozila za sagledavani dio ceste, ovom sudu naprosto je preostalo zaključiti da je brzina kretanja vozila za kritični dio ceste odnosne prigode bila uređena propisima o prometnim pravilima, dakle, imajući na umu da se utuženi događaj /nesporno/ ostvario izvan naselja, tre imajući na umu određenja čl. 29. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama /NN.84/92-59/96/, dakle, određenja Zakona koji je u sagledavano vrijeme uređivao režim kretanja vozila prometnicama, zaključiti da je odnosne prigode brzina kretanja vozila na dijelu ceste na kojem je ostvarena uparničena prometna nezgoda bila ograničena do 80 km/h.

Kazali smo da se odnosne prigode tužitelj kretao vozilom brzinom od 61 km/h, a netom smo kazali da je brzina kretanja vozila promatranim dijelom ceste bila, u okolnostima redovitog stanja ceste, dakle i u okolnostima mokre cestovne površine, ograničena do 80 km/h.

Proizlazi utoliko da brzina kretanja tužiteljevog vozila uparničene prigode nije – kako je to tvrdio tuženik – imala karakter nedopuštene brzine, nego baš – suprotivno tome – karakter brzine koju prema propisima o prometnim pravilima koji su bili na pravnoj snazi u vrijeme ostvarenja promatranog štetnog događaja valja sagledavati kao dopuštenu brzinu.

Nije dakle odnosne prigode tužitelj ostvarivao niti neprilagođenu niti nedopuštenu brzinu kretanja vozilom, pa utoliko načinom vožnje nije niti ostvario one propuste na tvrdnjama o ostvarenju kojih tuženik zasniva esencijalnu tvrdnju koju je izložio u ovoj parnici, tvrdnju o tužiteljevoj odgovornosti za ostvarenje uparničenog štetnog događaja.

U okolnostima samo mokre cestovne površine – kazali smo – tužitelj je mogao bezincidentno obaviti vožnju krećući se vozilom sve do brzine od 69,6 l,/h, a vožnju nije uspješno obavio iako se – kazali smo i to – kretao brzinom od 61km/h. Iz takovog suodnosa prethodno izloženih veličina naprosto je morao uslijediti baš onakav zaključak kakav su izložili vještaci dipl. ing. T. N. i ing. I. F. /vidjeti očitovanje tih vještaka na zapisniku od 6. veljače 2015. god. – list 193 spisa/, dakle zaključak da su na kolničkoj površini kritičnog dijela ceste postojale supstancije koje su smanjile mogućnost prijanjanja pneumatika tužiteljevog vozila za cestovnu površinu. Imajući to na umu i imajući na umu i notornu činjenicu da su i supstancije na kolnik izlivene nafte bile kadre smanjiti mogućnost prijanjanja pneumatika na kolničku površinu, naprosto je valjalo prihvatiti tužiteljevo posvjedočenje i očitovanje svjedoka I. R. "K". o postojanju supstancija nafte na dijelu kolnika kojim se odnosne prigode kretao tužitelj kao istinita posvjedočenja, te naposljetku zaključiti – ponajprije - da je kolnik kritičnog dijela ceste uparničene prigode bio u neredovitom stanju, - te napokon – da je uzrok nastanku sagledavanog štetnog događaja i tužitelju nastale štete baš neredovito stanje kolnika promatrane državne ceste.

U vrijeme ostvarenja promatranog štetnog događaja bilo je zakonom propisano, i baš određenjem čl. 6. Zakona o javnim cestama /NN. 100/96-66/02:dalje ZOJC/, propisano da je onom sudioniku u prometu koji pretrpi štetu zbog stanja ceste na kojoj je ostvaren štetni događaj tu štetu u obvezi popraviti gospodar ceste. Gospodar DC 60 u promatrano vrijeme bio je baš tuženik. Utoliko je baš tuženik, u okolnostima ne postojanja ekskulpacijskog razloga na njegovoj strani, u promatrano vrijeme bio u obvezi popraviti štetu svakome onome kome je šteta nastala zbog stanja javne ceste kojom je on gospodario. Od tog i takovog pravila, dakako, postojao je izuzetak, a postojao je samo u slučaju ukoliko gospodar ceste nije imao dovoljno vremena da u razdoblju od ostvarenja neredovitog stanja ceste zbog kojeg je ostvaren štetni događaj do samog ostvarenja događaja to neredovito stanje otkloni. Utoliko se tuženik kao gospodar promatrane ceste u konkretnom slučaju mogao ekskulpirati odgovornosti na popravljanje štete tužitelju tek ukoliko bio u ovom postupku dokazao da objektivno nije mogao otkloniti neredovito stanje na kolniku promatrane ceste u razdoblju od nastanka tog stanja do ostvarenja predmetnog štetnog događaja. Tuženik pak to u ovoj parnici nije niti kušao učiniti, a njega od odgovornosti na popravljanje štete tužitelju ne može osloboditi samo okolnost postojanja njegove formalne skrbi o stanju promatrane ceste, dakle činjenica što je on i ako je on /kako je tvrdio/ u skladu s propisima ophodario promatranom cestom. Utoliko je pri takovom dokaznom stanju stvari u ovoj parnici naprosto preostalo zaključiti da, u smislu čl. 6. ZOJC, postoji tuženikova odgovornost na popravljanje tužitelju uparničene štete.

U vrijeme nastanka uparničenog štetnog događaja tužiteljevo je vozilo /vidjeti Izvid štete C. o. d.d. – list 9 spisa/ imalo dvogodišnju starost, a na vozilu su nastala takva oštećenja /vidjeti ponovo prethodno spomenutu ispravu/ koja je bilo moguće otkloniti pukim popravkom i zamjenom dijelova. Utoliko i ne treba dvojiti da je tužitelj pristupio popravljanju štete po nastanku predmetnog štetnog događaja, a napokon i nerazumno je pomišljati da tužitelj ne bi kroz proteklo četrnaestogodišnje razdoblje od nastanka štete do okončanja ove parnice popravio nastalu štetu. Stoga je i valjalo prihvatiti tužiteljevu tvrdnju da je on tu štetu popravio još 7. 3. 2002. god., a imajući na umu da on prebiva na području RH BiH i da je u vrijeme popravka postojalo trgovačko društvo S. a. d.o.o. G., dakle trgovačko društvo djelujuće na području R BiH, prihvatiti je i tužiteljevu tvrdnju da je on baš angažiranjem stručnjaka tog trgovačkog društva u državi njegovog prebivališta popravio štetu nastalu na njegovom vozilu u predmetnom štetnom događaju. Kako je on/tužitelj/ popravljajući nastalu štetu kod spomenutog popravljača štete, o čemu se u ovom postupku očitovao vještak ing. I. F. /vidjeti njegovo očitovanje na zapisniku od 6. veljače 2015. god./, učinio istovjetan izdatak kakav bi imao učiniti i da je štetu na vozilu popravio u državi u kojoj je nastala promatrana šteta, valjalo je prihvatiti tužiteljevu tvrdnju da je zbog popravljanja promatrane štete učinio baš onaj novčani izdatak koji je sadržaj predmeta tuženikove obveze uparničene u ovom postupku. Utoliko je i valjalo zaključiti da tužiteljevo zahtijevanje postavljeno u ovoj parnici, u pogledu glavne stvari, ima kvalitetu pravno osnovanog zahtijevanja. Napokon, kako tužitelju nastalu štetu valja sagledavati kao novčanu materijalnu štetu već od 7. 3. 2002. god. i već tada dospjelu štetu, dakle, kako tuženik u ispunjenju obveze na naknadu tužitelju nastale štete kasni već od tog dana, valjalo je prihvatiti i tužiteljev zahtjev za dosudu promatranog sporednog potraživanja, pa je dosljedno ukupnosti izloženog tužiteljevo zahtijevanje valjalo u cijelosti prihvatiti kao pravno osnovano zahtijevanje, dakle, presuditi kao u izreci.

Budući je u potpunosti podlegao u parnici, tuženika je, u skladu s određenjem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku /NN.53/91-89/14/, valjalo obvezati da tužitelju naknadi sve izdatke koje je taj opravdano učinio radi vođenja ove parnice.

Tužitelj je u parnici poduzeo trideset radnji u postupku po punomoćniku u osobi odvjetnika bodovno honoriranih sa po sto bodova /sastav tužbe, zastupanje na ročištima 25.

10. 02., 8. 11. 02., 22. 11. 02.,28. 1. 03., 26. 3. 03., 3. 9. 03., 19. 9. 03., 28. 11. o3., 12. 2. 04., 2. 3. 04., 3. 4. 04., 6. 7. 11., 10. 11. 11., 9. 3. 12., 28. 6. 12., 6. 12. 13., 8. 1. 14., 27. 1. 14., 12.

5. 14., 23. 6. 14., 10. 9. 14., 20. 10. 14., 13. 11. 14., 8. 12. 14., 6. 2. 15. i 6. 3. 15., te sastavi podnesaka od 11. 2. 04., 6. 7. 11., 6. 12. 13., 12. 5. 14. i 27. 6. 14/, jednu radnju bodovno honoriranu sa pedeset bodova /zastupanje na ročištu 17. 2. 03./, te pet radnji bodovno honoriranih sa po dvadesetpet bodova /zastupanje na ročištima 6. 12. 02., 30. 12. 02., 5. 3.

03., 2. 3. 04. i 8. 12. 14./, pa je tako, s obzirom na ukupan broj bodova odvjetničkog honorara /3.175/, vrijednost boda /10,00 kn/, te PDV na odvjetničke usluge /25%/, radi zastupanja u parnici, opravdano učinio izdatak u iznosu 39.687,50 kn.

K tome je podmirio trošak iskazivanja nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku u ukupnom iznosu 9.587,00 kn.

Napokon utrošio je 1.100,00 kn i ima utrošiti 830,00 kn, dakle ukupno 1.930,00 kn, na ime sudski pristojbi na tužbu i odluku.

Tužitelj je dakle u parnici opravdano učinio izdatak u iznosu 52.204,50 kn, a u parnici je uspio u cijelosti, pa je, u smislu uvodno označene zakonske odredbe, o dosudi/snošenju troškova ove parnice, odlučeno kao u izreci.

U Imotskom 21. travnja 2015. god.

S U D A C :

BORO MISIR

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana Županijskom sudu a putem ovog suda.