Legislator Case Law & Legislation
Rev-1418/1993-2 AI generated

Croatian Supreme Court allows foreign debt repayment in local currency with bank deposit interest rates.

Case Number Rev-1418/1993-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia accepted the appellant's revision against a lower court judgment that rejected the claim for foreign currency repayment. The court found that while the underlying loan contract was void due to the prohibition of foreign currency obligations, the creditor was entitled to the local currency equivalent of the debt. Consequently, the court ordered the debtor to pay the converted amount plus interest calculated at bank deposit rates for the entire period, rather than the previously awarded domestic interest rates. The case was remanded for a final ruling on the specific interest calculation period.

Legislator headnote

AI generated

čl. 104. ZOO; čl. 395. st. 1. ZOO; čl. 214. ZOO; čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju: When a loan contract is void due to the prohibition of foreign currency obligations, the creditor may claim the local currency equivalent of the debt, and interest must be calculated from the date of the claim based on bank deposit rates applicable to foreign currency.

Keywords

AI generated
void foreign currency loan local currency equivalent bank deposit interest rates devizni poslovanje zakonska zatezna kamata revizija postupka obvezni odnosi

Cited Legislation

AI generated
čl. 104. ZOO
čl. 395. st. 1. ZOO
ZPP i temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZOO valjalo preinačiti pobijane presude nižeg stupnja i tuženika obvezati da tužitelju isplati protuvrijednost iznosa od 34.000 DM u kunama na dan isplate prema srednjem bankovnom tečaju.
čl. 214. ZOO
Ad b) Obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti cijeni se prema odredbama o obimu vraćanja iz stjecanja bez osnova po čl. 214. ZOO.
čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju
čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. ZPP
čl. 2. ZPP
Međutim, kako je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u domaćoj valuti protuvrijednost 34.000 DM prema srednjem tečaju to je uz poštivanje odredbe čl. 2. ZPP i temeljem odredbe čl.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1418/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan Maoduš, Ilije Čuljata i Miroslave Vekić kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja N.D. iz Z., kojega zastupa punomoćnik S.D., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Ž.S. iz V.G., kojega zastupa punomoćnik V.M., odvjetnik iz Z., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. broj Gž-7788/92-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. ožujka 1992. broj P-996/90, u sjednici održanoj dana 11. kolovoza 1994.,

presudio je i riješio je:

Prihvaća se revizija, preinačuju presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. broj Gž- 7788/92-2 i Općinskog suda u Velikoj Gorici od 9. ožujka 1992. u pobijanom dijelu tako da u cijelosti glasi:

Tuženi Ž.S. iz V.G., dužan je tužitelju N.D. iz Z., platiti iznos od 34.000 DM u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju DM na dan isplate sa valutnom kamatom koju plaćaju banke na DM tekućom od 9.12.1990. do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

Ukidaju se navedene presude u dijelu, kojim je tuženik obvezan da tužitelju na iznos od 34.00O DM plati deviznu zakonsku kamatu od 15.6.1988. do 8.12.1990., te predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kojom je presuđeno:

" I. Tuženi je dužan tužitelju platiti iznos od 3.815 HRD sa zakonskom zateznom kamatom kao na oročene štedne uloge bez posebne namjene preko godinu dana za razdoblje od 15.6.1988. godine pa do 6.10.1989. za razdoblje od 7.10.1989. pa do 31.12.1991. sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope koju je mjesečno utvrđivala NBJ uvećane za 20% a za razdoblje od 1.1.1992. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje NBH uvećane za 20% sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dusuđenog iznosa od 3.815 HRD a do zatražene dinarske protuvrijednosti iznosa od 34.000 DEM prema srednjem tečaju na dan isplate, te se odbija tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zatraženu zakonsku zateznu kamatu u valuti glavnog duga do dana presuđenja a u odnosu na dosuđenu kamatu u točci I. izreke."

Protiv odbijajućeg dijela presude suda drugog stupnja tužitelj je izjavio reviziju zbog svih revizijskih razloga iz čl. 385. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (objavljen u "Narodnim novinama" broj 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže da se presude nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje a podredno da se prihvati revizija i preinači pobijanu presudu uz nadoknadu troškova postupka.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije dostavio svoje izjašnjenje.

Revizija je osnovana.

Sudovi nižeg stupnja nisu učinili bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, koja se kao jedina navodi u reviziji budući da se može ispitati pravilnost i zakonitost nižestupanjskih presuda, jer je činjenično stanje glede pravnog posla zaključenog između stranaka pravilno utvrđeno. Sudovi nižeg stupnja utvrdili su slijedeće:

Tužitelj je u više navrata davao tuženiku u zajam strani novac tako da je tuženik dana 1.6.1988. dugovao tužitelju na ime zajma iznos od 35.000 DM i obvezao se ovaj iznos vratiti do 15.6.1988. Dne 3.9.1990. tužitelju je vraćen iznos od 1.000 DM, tako da tuženik duguje tužitelju utuženi iznos od 34.000 DM.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, sudovi nižeg stupnja pravilno su zaključili, da se radi o ugovoru zaključenom između stranaka iz osnova zajma strane valute, ali su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili dinarsku protuvrijednost iznosa od 34.000 DM po tečaju koji je vrijedio na dan kada je sklopljen predmetni ugovor o zajmu.

Temeljem odredbe čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 53/91 i Službeni list br. 66/85) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja konkretnog ugovora "zabranjena je kupnja, prodaja, poklanjanje, pozajmljivanje i davanje deviza na čuvanje između domaćih osoba i između domaćih osoba i stranih osoba u Jugoslaviji ako ovim zakonom nije drukčije određeno".

Riječ je o odredbama kogentne naravi pa je stoga ugovor o zajmu strane valute sklopljen u vrijeme kada je pozajmljivanje deviza bilo zakonom zabranjeno - ništav. Ako je u ispunjenju takvog ugovora zajmodavac isplatio zajmoprimcu stranu valutu u pogledu vraćanja primjenjuju se odredbe čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53 i 73/91, u daljnjem tekstu ZOO).

Zajmodavac dakle može tražiti vraćanje strane valute a kada ima to pravo ima i pravo tražiti njezinu protuvrijednost u kunama na dan vraćanja prema prodajnom bankovnom tečaju u mjestu plaćanja. Međutim, kako je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu u domaćoj valuti protuvrijednost 34.000 DM prema srednjem tečaju to je uz poštivanje odredbe čl. 2. ZPP i temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZOO valjalo preinačiti pobijane presude nižeg stupnja i tuženika obvezati da tužitelju isplati protuvrijednost iznosa od 34.000 DM u kunama na dan isplate prema srednjem bankovnom tečaju.

Pravo tužitelja (zajmodavca) da zbog apsolutno ništavog pravnog posla (Ugovora o zajmu) potražuje stranu valutu odnosno protuvrijednost strane valute na dan isplate opredjeljuje i njegov zahtjev za zatezne kamate i to ne samo s gledišta a) kamatne stope (devizne ili u kunama) već i sa gledišta b) početka tijeka zateznih kamata.

Ad a) Budući da je dan konverzije strane valute u kune dan isplate, dakle kako je do isplate duga riječ o deviznom potraživanju to tužitelj ima pravo na kamate po stopi koje banke plaćaju na devizne štedne uloge, a ne na štedne uloge u kunama.

Ad b) Obveza svake stranke da plati zatezne kamate na iznos koji je primila po osnovi ništavog pravnog posla i koji je dužna vratiti cijeni se prema odredbama o obimu vraćanja iz stjecanja bez osnova po čl. 214. ZOO.

Prema toj odredbi kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pitanjem savjesnosti ili nesavjesnosti tuženika (zajmoprimca) u smislu te zakonske odredbe sudovi se nisu bavili jer obvezno pravni odnos stranaka i učinke tog odnosa (iz ugovora o zajmu) nisu cijenili s gledišta apsolutno ništavog pravnog posla, već sukladno odredbi čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju u vezi sa čl. 395. ZOO s gledišta valjanog pravnog posla ali zbog nedopuštene obveze plaćanja u stranoj valuti ispunjenja te obveze u domaćoj valuti. Kako se, dakle, sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenicama iz kojih bi se moglo pravno zaključiti o savjesnosti odnosno nesavjesnosti tuženika nisu bavili, valjalo je u dijelu odluke o zateznim kamatama dosuđenim tužitelju od 15.6.1988. do podnošenja tužbe (jer bez obzira na savjesnost zatezne kamate sukladno odredbi čl. 214. ZOO tuženik je dužan platiti od zahtjeva tužbe) ukinuti pobijane presude i predmet u navedenom obimu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje s time da se dopuni postupak u iznijetom pogledu, a potom o spornom dijelu tužbenog zahtjeva ponovno odluči.

Zatezne kamate od podnošenja tužbe (9. prosinca 1990.) do isplate valjalo je tužitelju priznati sukladno naprijed pod Ad a) navedenom pravnom pristupu po stopi koje banke po mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.

Iz naprijed navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 11. kolovoza 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.