Rev-1207/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1207/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Zlatka Crnića, Miroslave Vekić i Ivice Crnića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljica E. H. iz Z. i M. A. iz R., koje zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. iz Z., koga zastupa gen. punomoćnik S. B., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužiteljica protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 14. studenog 1989. br. Gž-7655/89-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. lipnja 1989. br. Pn-1714/87, u sjednici održanoj dana 10. listopada 1990.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica da im tuženi plati - zajedno objema iznos od 24,994.000 prijašnjih dinara, te još i svakoj posebno po 4,990.000 prijašnjih dinara, sa kamatom i parnični trošak.

Žalbu tužiteljica odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tužiteljice su izjavile pravovremeno reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlažu da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

U pismenom odgovoru na reviziju tužena predlaže da se ista odbije.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Utuženi iznos predstavlja 80% štete koju su pretrpile tužiteljice a u povodu smrti svoga oca, koji je poginuo tjerajući konjsku zapregu 23. III. 1977. godine na pružnom prijelazu kod mjesta S. S.. Tada je na zapregu i oca tužiteljica I. K. naletio brzi vlak te je on poginuo, a uginula su i oba konja.

Tužiteljicama je ranijom, pravomoćnom presudom, dosudjeno i plaćeno po tuženiku 20% štete koju su pretrpile, jer su sudovi ocijenili da je i sam oštećeni skrivio nesreću i pridonio štetnom dogadjaju za 80%. Kako je ukinuta presuda u odbijajućem dijelu za 80% štete, nastavljen je postupak i tužiteljice su postavile konačni zahtjev u navedenim iznosima, što predstavlja 80% štete koju su pretrpile.

Sudovi su odbili zahtjev tužiteljica za isplatu preostalih 80% štete zbog smrti svoga oca, u cijelosti, jer smatraju da je pok. I. K. pridonio štetnom dogadjaju.

Kritični dogadjaj zbio se je na pružnom prijelazu koji nema brklje već je bio označen prometnim znakom "stop" i tzv. "andrejinim križom". Dozvoljena brzina kretanja vlakova na tom mjestu je 100 km/h.

Utvrdjeno je, uvidjajem na licu mjesta i vještačenjem, da se - dolazeći na prugu iz pravca kojim se je kretao oštećeni - dobro vidi pruga na obje strane, na udaljenosti od 3-5 metara od pruge.

Utvrdjeno je nadalje (iskazom strojovodje vlaka kao svjedoka - on je bio jedini očevidac nesreće) da je oštećeni prolazio prugu tjerajući konje, sjedeći na kolima.

Tužiteljice smatraju da doprinos štetnom dogadjaju oštećenika nije uopće dokazan, da tužena u cijelosti odgovara za štetu, jer nije na tom mjestu - gdje je pruga jako frekventna i vlakovi jure velikom brzinom - postavila brklju i da nije utvrdjeno da li je oštećeni mogao proći prugu nesmetano, ako je krenuo prelaz prije nego je mogao vidjeti da nailazi vlak.

Postojeći prometni znaci bili su postavljeni u skladu s odredbama tadašnjih propisa, koji nisu obvezivali tuženu da na tom pružnom prijelazu postavi brklju, ali jesu, obzirom na frekventnost pruge i brzinu kretanja vlakova - da osigura zvučni signal. Zbog nedostatka zvučnog signala, sudovi su doprinos tužene štetnom dogadjaju ocijenili sa 20%.

Oštećeni je prugu prelazio sjedeći na kolima što je bilo protivno tada važećoj odredbi čl. 26. st. 2. t. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("NN SRH" br. 34/76) da vozač zaprežnog vozila mora voditi zapregu a ne upravljati njome, na nepreglednom i neosiguranom prelazu ceste preko željezničke pruge. Jasno je zašto propis nalaže vozaču zaprežnog vozila da "vodi" zapregu a ne da njome "upravlja" sjedeći, jer na propisani način može lakše kontrolirati zapregu i promet na pruzi te se po potrebi zaustaviti.

Ponašajući se na navedeni način, ne pridržavajući se citiranog propisa i ne provjerivši prije prelaska pruge da li je prolaz siguran, oštećeni je obilno pridonio štetnom dogadjaju i pravilno su sudovi taj doprinos ocijenili sa 80%.

Navodi revidenata, da nije utvrdjivano, koliko je vremena trebalo oštećenom i zaprezi za prolaz preko pruge i ne bi li se time utvrdilo da siguran prelaz nije bio moguć, zbog brzine vlaka koji je nailazio, nisu od značaja za ocjenu stupnja krivnje za štetni dogadjaj oštećenog.

Iz podataka o kritičnom dogadjaju (list 17) proizlazi da se dolaskom na kritični prelaz vidi pruga u pravcu odakle je dolazio vlak (prema stanici O.) na oko 1 km (vidljivost pruge u drugom smjeru - prema stanici S. - je oko 150 metara).

Kada je prometni vještak izrazio mišljenje da bi se izbjegla nesreća, ako je vlak vozio maksimalno dopuštenom brzinom od 100 km/h, da je prelaz preko pruge započet kada je vlak bio na udaljenosti od 278 metara (list 76) kako je vidljivost u tom smjeru veća (oko 1 km) onda je logičan zaključak da je oštećeni vozač zaprege mogao izbjeći nesreću da je započeo prelaz preko pruge kad je vlak bio dovoljno daleko za siguran prelaz pruge (jer ga je mogao vidjeti i dalje od 278 m) ili da uopće nije krenuo u prelaz, dok vlak nije prošao kritično mjesto.

Pravilno su dakle nižestepeni sudovi ocijenili i utvrdili da u ovom slučaju postoji podijeljena odgovornost (čl. 192. Zakona o obveznim odnosima) i da je oštećeni pridonio nastanku štete za 80% pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je tužbeni zahtjev tužiteljica za isplatu naknade štete u tom postupku odbijen.

Tužiteljice u reviziji posebno ne obrazlažu čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, na koju se pozivaju, a ovaj sud je postupajući po službenoj dužnosti u smislu čl. 386. ZPP-a utvrdio da nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP-a.

Sudjeno je stoga kao u izreci po čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 10. listopada 1990.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.