Rev-485/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 485/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. N. zv. „Č.“ iz Š. S., kojega zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika R. A. iz P., restoran „B. j.“, kojega zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1741/06 od 31. siječnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pločama poslovni broj P-208/05 od 21. travnja 2006., u sjednici održanoj 5. listopada 2011.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika R. A. odbija se.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 70.558,28 Eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 10. veljače 2002. do isplate, te je istovremeno naložena isplata na ime troškova postupka u iznosu od 124.830,40 kuna.

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

„Žalba tuženika se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u manjem dijelu uvažuje i presuda Općinskog suda u Pločama br. P.208/05 od 21. travnja 2006.g. se:

a) potvrđuje u dijelu točke I. u kojem je tuženik obvezan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe platiti tužitelju 70.558,28 EUR-a sa zateznom kamatom koju banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u EURima po viđenju, a koja teče od 21. travnja 2006.g do isplate,

b) preinačuje u dijelu točke II. na način da svaka stranka snosi svoje parnične troškove,

c) ukida u dijelu točke I. u kojem je tuženik, pored kamate iz toč.a) ove drugostupanjske odluke obvezan platiti zateznu kamatu za razdoblje od 10. veljače 2002.g do 21. travnja 2006.g. i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.“

Protiv presude suda drugog stupnja (pod točkom a.) reviziju izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

Ovaj sud kao revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom u granicama određeno navedenih razloga sukladno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP).

Suprotno navodima iznesenim u reviziji sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer iz navoda revizije dade se zaključiti da se tuženik poziva upravo na taj razlog stoga što su odluke sudova potpune, jasne, logične i cjelovite, a obrazloženja odgovaraju sadržaju isprava i dokaza provedenih tijekom postupka tako da nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.

Ostali navodi revizije svode se na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor tuženik ne može isticati u ovoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP-a.

Tuženik niti ne navodi u čemu bi postojala povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a pa se taj revizijski prigovor ne može niti uzeti u obzir u ovoj fazi postupka.

Iz sadržaja revizije (str. 8) tuženik odlučne činjenice u ovom postupku čini nespornim.

Tijekom postupka pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je:

- da su parnične stranke zaključile kupoprodajni ugovor (dogovor od …g.) kojim je tužitelj prodao tuženiku sve nepokretno i pokretno što je sačinjavalo ugostiteljski objekt „Č.“ za cijenu od 830.000,00 DEM,

- da je vlasnik nekretnine koja je predstavljala taj ugostiteljski objekt postala „S. b.“ budući tužitelj nije vraćao kredit koji je kod nje podigao,

- da je „S. b.“, rješavajući pitanje tužiteljeva kredita koji se nalazio u rizičnim plasmanima, 21. ožujka 2002.g. s tuženikom zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnine za 520.000,00 DEM, odnosno 2.050.000,00 kn, otpisujući ujedno nepodmireni iznos kamate od 1.719.203,33 kn, po kreditu odobrenom tužitelju,

- da je tuženik ugovorom od 1. listopada 2002.g. uzeo kredit za kupnju i uređenje ugostiteljskog objekta od „H.-a“ (u iznosu od 3.456.000,00 kn),

- da je „S. b.“ protiv tužitelja vodila postupak ovrhe radi iseljenja iz poslovnog prostora „Č.“, koji postupak je završen obustavom,

- da je tužitelj tuženiku predao u posjed sve ono što je sačinjavalo ugostiteljski objekt „Č.“,

- da se tuženik obvezao vratiti tužiteljev dug V. B. u iznosu od 160.000,00 DEM, u pogledu vraćanja kojeg se između B. i tuženika vodi sudski spor, a u svrhu ispunjenja obveze iz „D.“ od … 2002.,

- da je tuženik tužitelju dao u gotovini ili platio drugih njegovih dugova ukupno 12.000,00 DEM, također u svrhu ispunjenja obveze iz „D.“ od … 2002.“

S obzirom na utvrđenje činjenice pravilno sudovi nižeg stupnja zaključuju da je tužitelj predavši u posjed tuženiku ugostiteljski objekt kao i sve pokretnine koje se u njemu nalaze (predmet ugovora), a što je sve bilo predmet ugovora među njima gdje je tuženik kupac, a tužitelj prodavatelj, tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu glede predmeta sporazuma među ugovornim strankama jer je pokretnine predao u posjed tuženiku dok je tuženik postao vlasnik nekretnine upisom u zemljišne knjige .

Kako je tuženik u tom dvostrano obveznom pravnom poslu obvezao se isplatiti ukupno 830.000,00 DEM (ugovorena cijena) to je pravilno sud uzimajući u obzir iznose koje je tuženik isplatio upisanom vlasniku nekretnine („S. b.“) i dio koji je već ispunio tužitelju, čime je i pristao izvršiti obvezu iz Dogovora od … 2009., isplatama u iznosu od 160.000,00 DEM i 12.000,00 DEM utvrdio da je tuženik u obvezi tužitelju isplati preostalih 138.000, DEM koji iznos preračunat u Eure iznosi 70.558,28 Eura (prema obračunu 1 EUR=1,95583 DEM).

Stoga je temeljem odredbe čl. 454. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94 i 112/99 – dalje: ZOO) kojem je određeno da se ugovorom o prodaji obvezuje prodavatelj (u ovom sporu - tužitelj) predati stvar koju prodaje kupcu (u ovom predmetu - tuženik) tako da na njoj kupac stekne pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavatelju isplatiti cijenu. Pravilno presuđeno da je tuženik kao kupac dužan ispuniti dio svoje neispunjene obveze, tj. isplatiti neisplaćeni dio ugovorene cijene kako mu je naloženo presudom suda prvog i drugog stupnja.

Navodi revizije o ništavosti spornog „D.“ stoga što tužitelj u vrijeme njegova sklapanja nije bio vlasnik nekretnine nije utemeljen jer pravilnom primjenom čl. 103. ZOO-a ugovor o otuđenu tuđe stvari samim time što se otuđuje stvar koje prodavatelj nije bio vlasnik ne čini takav ugovor ništavim (tako i ovaj sud Rev-1323/84 od 9. listopada 1984.)

Također nije utemeljen prigovor tuženika da je „D.“ ništav jer je sklopljen suprotno načelu jedinstva nekretnine iz čl. 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01 - dalje: ZV) jer to u ovom konkretnom sporu nije od odlučnog značaja jer je tuženik od zemljišnoknjižnog vlasnika stekao nekretninu temeljem valjanog i potpunog pravnog posla.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 5. listopada 2011.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.