Legislator Case Law & Legislation
Rev-1133/2013-2 AI generated

Croatian Supreme Court dismisses appeal on ownership and rejects appeal on costs as inadmissible.

Case Number Rev-1133/2013-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the appellants' appeal regarding property ownership, confirming the lower court's finding that the defendants were not owners based on land registry records. While the appeal on the merits was rejected as unfounded, the appeal concerning the court costs ruling was declared inadmissible because such rulings do not conclude the main proceedings. The court held that only decisions ending the substantive litigation allow for a revision appeal, excluding cost allocations from this scope.

Legislator headnote

AI generated

čl. 382. st. 2. ZPP-a; čl. 400. st. 1. ZPP-a: A revision appeal against a final ruling on litigation costs is inadmissible because such a ruling does not conclude the proceedings regarding the subject matter of the dispute.

Keywords

AI generated
revision appeal admissibility litigation costs ruling property ownership determination Zakon o parničnom postupku conclusion of proceedings land registry records unfounded appeal

Cited Legislation

AI generated
čl. 382. st. 2. ZPP-a
ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.
čl. 393. ZPP-a
Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odlukom kao u izreci, u presudi.
čl. 400. st. 1. ZPP-a
- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)."
čl. 129. st. 5. ZPP-a
- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",
čl. 151. st. 1. ZPP-a
- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl.
čl. 164. st. 4. ZPP-a
ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl.

Cited Case Law

AI generated
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 16. studenoga 2015.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1133/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja D. P. iz M., II. tužitelja N. B. iz Z., i III. tužitelja M. B. iz M., svih zastupanih po punomoćnici D. P., odvjetnici iz R., protiv tuženika I. č. d.o.o. iz S., K., zastupanog po punomoćnici S. L., odvjetnici iz Z., uz sudjelovanje u postupku umješača na strani tuženika 1. E. S. S. iz Z., 2. M. S. K. iz Z., i 3. M. D. iz M. S., (kao nasljednice V. D.), svih zastupanih po punomoćnici M. V., odvjetnici iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž- 1956/10-2 od 5. prosinca 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-1644/08 od 4. lipnja 2010., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja protiv odluke o trošku postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev:

- na utvrđenje da su tužitelji suvlasnici nekretnina k.č.br. 454/34, k.č.br. 453/33 i k.č.br. 420/64, svih upisanih u z.k.ul. 117 k.o. D. S., i to D. P. u 2/4 suvlasničkog dijela te N. B. i M. B., svaki u ¼ dijela,

- na obvezivanje tuženika da izda tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva navedenih nekretnina na ime tužitelja u zemljišnim knjigama (jer da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, sve u roku od 15 dana),

dok je tužiteljima naloženo da naknade parnični trošak: tuženiku od 34.738,40 kn, umješačima ad.1. i ad.2. od 37.992,24 kn, te umješaču ad.3. od 34.538,40 kn. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju „temeljem članka 382. st. 2. točke 2. Zakona o parničnom postupku“, a sve budući da odluka o sporu (kako drže) ovisi o rješenju pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Predlažu da se drugostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji.

Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

Na reviziju su odgovorili i umješači na strani tuženika i predložili (kao i tuženik) da se revizija odbaci kao nedopuštena, podredno odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 5. prosinca 2012., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a.

Obzirom na naznačeni tužbeni zahtjev - kao nenovčani, dopuštenost podnesene revizije prosuđuje se prema vrijednosnom kriteriju (sukladno odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP- a), pri čemu je u smislu odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a za dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju su tužitelji naznačili u tužbi, odnosno ona koju je u smislu odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a svojim rješenjem s ročišta od 23. ožujka 2010. utvrdio prvostupanjski sud: od 935.233,10 kn.

Sukladno tome, budući da podnesena revizija udovoljava sada važećim pretpostavkama za njezinu dopuštenost po vrijednosnom kriteriju - jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, pa je (dakle) dopuštena kao redovna, revizijski sud podnesenu reviziju ne može razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a, koje svoju primjenu nalaze tek kada nije dopuštena redovna revizija - a prema kojima je revidenti sugeriraju prihvatiti.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je stoga u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a: samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Kod toga revidenti povoljniju poziciju u postupku ne mogu ostvariti time što su (moguće i propustom) reviziju podnijeli samo kao izvanrednu („temeljem članka 382. st. 2. točke 2. Zakona o parničnom postupku") - iako su imali pravo na redovnu reviziju: revizijski sud je i u takvoj situaciji vezan navedenom odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP-a i pobijanu drugostupanjsku presudu ne može (iako je ima tretirati kao redovnu) razmatrati izvan granica razloga određeno navedenih u reviziji.

Postupajući po tome, dakle ograničen određenim razlozima revizije - kojima revidenti obrazlažu svoju reviziju kao izvanrednu, revizijski sud je osporenu presudu razmotrio samo u granicama u reviziji postavljenih pitanja i razloga kojima su pitanja obrazložena, konkretno prema pitanjima:

"1. Da li su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, iz čl. 354. st. 2. toč. 11., kada su odbili provoditi dokazne postupke, koji bi utvrdili da li su tužitelji stekli pravo vlasništva dosjelošću?",

"2. Da li tuženik može uživati zaštitu sukladno čl. 122. ZOV, ako je tuženik, prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora sa umješačima, u tekstu Ugovora naveo da će se isplatiti kupoprodajnu cijenu tek nakon što se isti upišu kao posjednici, odnosno, da li kod kupoprodaje nekretnine, a s obzirom na navedeni pravni posao, uopće može i govoriti o mogućnosti da je kupac i bio u dobroj vjeri, kad su ugovorne strane definirale sadržaj kupoprodajnog ugovora u odnosu na kupoprodajnu cijenu, koja je ovisila tek nakon što bi se prodavatelji, ovdje umješači, upisali kao posjednici predmetnih nekretnina."

U odnosu na prvo pitanje i razloge kojima je obrazloženo, revidentima je za odgovoriti:

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a) te (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, pa postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog - ali i da su svi po njima predloženi dokazi relevantni za odluku o predmetu spora, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno njihovo pravo,

- da pogrešno smatraju i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti sve njihove prijedloge za provođenje dokaza, a da je i time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu: zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranci mogućnost raspravljanja,

- da im je (u odnosu na to) u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što su pozivani na ročišta na kojima su se mogli izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženika, odnosno time što im je dana prilika da predlažu dokaze i da prigovaraju provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno sve ono što su predložili i zahtijevali (i što su time nezadovoljni) - jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne mogu s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu,

- da, a suprotno njihovoj tvrdnji, pobijana presuda (donesena o njihovom zahtjevu, ali prema dokazima koje su predložili i po onim činjenicama na kojima su ga temeljili - i s kojima su ograničili i vezali sud u suđenju) sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Da bi se u ovome postupku, u kojemu je predmet spora zahtjev tužitelja na utvrđenje da su suvlasnici nekretnina k.č.br. 454/34, k.č.br. 453/33 i k.č.br. 420/64 iz z.k.ul. 117 k.o. D. S., i to D. P. u 2/4 suvlasničkog dijela - a N. B. i M. B. svaki u ¼ dijela, pravilno odgovorilo na drugo u reviziji postavljeno pitanje, valja poći:

a) od utvrđenog u postupku koji je prethodio ovome:

- da su prijeporne nekretnine presudom Sreskog suda u Stonu Agr 1199/39 od 7.11.1940. "dane u vlasništvo" M. P. ženi M. rođenoj S. iz D., s time da su "izvlašene pravnim prednicima umješača I. G. pok. M., V. V. i J. G. pok. M.",

- da ta presuda ("agrarna") nije bila provedena u zemljišnim knjigama, pa se M. P. žena M. "nije nikada upisala kao vlasnica" nekretnina u njima evidentiranim: u zemljišnim knjigama su kao vlasnici ostali "upisani prednici obitelji prodavateljica u ovom postupku" (umješača), a "umješači su vlasništvo stekli nasljeđivanjem odnosno darovanjem",

- da je iste nekretnine tuženik kupio od prodavateljica ("u ovom postupku umješača") ugovorom o kupoprodaji od 3. travnja 2007., te se na temelju toga ugovora u zemljišnim knjigama (osnovom prijedloga od 26. travnja 2007.) upisao kao njihov vlasnik. a) od shvaćanja drugostupanjskog suda (koji je zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i potvrđivanjem prvostupanjske presude odbio) "da je tuženik predmetne nekretnine stekao u dobroj vjeri" (da je "pravilno utvrđena činjenica savjesnosti kupca i to kako u momentu zaključenja ugovora - 3. travnja 2007., tako i u momentu podnošenja prijedloga za upis, 26. travnja 2007.") - ali i da su prilikom kupoprodaje predmetnih nekretnina u dobroj vjeri bili i umješači (obzirom da su "kao zemljišnoknjižni vlasnici koji su vlasništvo stekli nasljeđivanjem i to 66 godina nakon donošenja agrarne reforme to svoje pravo i uknjižili pa nema razloga sumnjati u postojanje dobre vjere umješača u pravnom poslu s tuženikom"). U takvoj situaciji, kada tužitelji tvrde da su tuženiku prodane njihove nekretnine - dok tuženik tvrdi da je nekretnine stekao na temelju posljedica primjene načela povjerenja u zemljišne knjige, predmet spora valjalo je razmotriti polazeći:

- od činjenične tvrdnje tužitelja da su u slijedu s prednikom dugi niz godina u suposjedu prijepornih nekretnina i da su svo to vrijeme držali da su pripadale njihovom predniku i potom (takve) i njima, a imajući kod toga na umu i dosjelost kao institut na temelju kojeg se stječe vlasništvo nekretnine - i to na originaran način (posjedovanjem nekretnine po savjesnom ili poštenom posjedniku kroz propisano vrijeme potrebno za dosjedanje), bez da je za to potreban upis u zemljišnim knjigama,

- od odredaba čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZVDSP-a), kojima je uređeno pitanje zaštite stjecanja nekretnine prema načelu povjerenja u zemljišne knjige i prema kojima: (stavak 1.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „ Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

- odnosno odredbe čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01 - dalje: ZZK-a), kojima je propisano: (stavak 1.), „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“, (stavak 2.), „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“, (stavak 3.), „Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

- u svezi s odredbom čl. 224. st. 2. ZZK-a, prema kojoj: "Izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni su do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu.",

- od shvaćanja koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci posl.br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. (objavljenoj u „Narodnim novinama“, br. 77/11), u slučaju raspolaganja suvlasničkim dijelom drugoga, a prema kojem: "...Sukladno utvrđenjima u prethodnim točkama obrazloženja ove odluke, Ustavni sud smatra da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir osobite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio sudionik tog odnosa.“

Gledano u tome svijetlu, tužitelji, da bi uspjeli u sporu, nisu trebali dokazivati (te za to predlagati dokaze) da su izvanknjižni vlasnici prijepornih nekretnina - ili da su ove stekli na temelju zakona ili dosjelosti, kao kvalificirani posjednici ovih: kako to oni drže i na čemu ustraju i u reviziji, pogrešno držeći da je to jedino odlučno za odluku o predmetu spora.

U konkretnom slučaju, a budući da se povjerenjem u zemljišne knjige - u njihovu istinitost i potpunost - vlasništvo nekretnine može steći i pravnim poslom sklopljenim s nevlasnikom te provedbom (upisom) pravnog posla u zemljišnim knjigama, te okolnosti u ovome stupnju postupka nisu sporne - ali niti odlučne.

Tužitelji su (pored već navedenog pravnog shvaćanja: da poštenom stjecatelju načelo povjerenja u zemljišne knjige omogućuje derivativno stjecanje prava vlasništva nekretnine i od nevlasnika - sve i pored općeg pravnog načela da nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima) trebali dokazati nešto drugo: da su sudionici u odnosu u kojemu je sklopljen pravni posao na temelju kojeg se tuženik upisao vlasnikom prijepornih nekretnina bili nesavjesni (da nisu postupali u dobroj vjeri) - pa da je nesavjestan kod sklapanja pravnog posla i upisa na temelju pravnog posla u zemljišnim knjigama bio i tuženik, i to sve u sadržaju pravnog standarda te nesavjesnosti iz navedenih odredaba ZVDSP-a te ZZK-a i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: da je znao ili je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je u zemljišnim knjigama upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja.

To su trebali dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) u uvjetima - kada se nedostatak dobre vjere ne može prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, ali i u uvjetima o kojima je riječ u odredbi čl. 224. st. 2. ZZK-a, kada su kao (kako tvrde) izvanknjižni vlasnici prijepornih nekretnina ("nositelji stvarnih prava") propustili do 1. siječnja 2007. "pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnu knjigu".

Obzirom da to nisu dokazali - pa pogrešno i u reviziji ustraju na tvrdnji o propustu suda da im omogući (samo) dokazivanje da su vlasništvo nekretnina stekli dosjedanjem i na temelju zakona (ocjenom da je "suvišno" saslušati po njima predložene svjedoke na te okolnosti), dakle onog što u okolnostima konkretnog slučaja nije jedino relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu, revizijski sud ne nalazi (obzirom da nema ovlasti utvrđivati i preispitivati činjenice, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava ne pazi po službenoj dužnosti) da su nižestupanjski sudovi imali razloga donijeti odluku različitu od osporene.

S time u svezi i ostajući u okviru takvog shvaćanja, u odnosu na drugo u reviziji postavljeno pitanje revidentima je za odgovoriti da činjenica, sama za sebe, što je tuženik, prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora, u tekstu ugovora naveo da će isplatiti kupoprodajnu cijenu tek nakon što se umješači upišu kao posjednici (ili što je isplatu kupoprodajne cijene učinio ovisnom o upisu prodavatelja kao posjednika predmetnih nekretnina) ne dokazuje da tuženik nije bio savjestan (u dobroj vjeri) u istaknutom pravnom standardu te savjesnosti potrebne za stjecanje vlasništva nekretnine - i tuženiku ne oduzima pravo na zaštitu upisanog vlasništva iz smisla čl. 122. ZVDSP-a.

Evidencija posjednika u katastarskim operatima ne ukazuje i na vlasništvo nekretnina po posjedniku - i tuženiku, koji je, uostalom, ispunjenje svoje obveze iz ugovora uvjetovao ujednačavanjem podatka o vlasniku i posjedniku (upisom prodavatelja i kao posjednika), ne može se na teret staviti sadržaj ugovora - i što nije (i pored navedenog uvjeta iz ugovora) istraživao pretendira li još neko na iste nekretnine te (u biti) i sudio je li taj (i pored pasivnosti u uređivanju ili ažuriranju zemljišnoknjižnog stanja, pa i propuštanja obveze iz čl. 224. st. 2. ZZK-a) i vlasnik, s udovoljenim svim pretpostavkama za stjecanje vlasništva.

Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odlukom kao u izreci, u presudi.

Tužitelji su reviziju podnijeli i protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku.

Tu reviziju valja razmotriti u svijetlu:

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)."

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a: kojim je postupak pravomoćno završen.

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

Polazeći od prethodno navedenog, kako protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv nje (slijedom toga) nije dopuštena niti izvanredna revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

Stoga je, reviziju tužitelja protiv odluke o parničnom trošku valjalo odbaciti kao nedopuštenu odlukom kao u izreci, u rješenju.

Zagreb, 17. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.