Pnš-102/2011-9 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pnš-102/11

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice J. M. iz S., V., zastupane po pun. D. P., odvj. u S., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dne 03. rujna 2014.god. u nazočnosti zamj. pun. tužiteljice i zz tuženika, dne 26. rujna 2014.god.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici s osnove naknade štete iznos od 220.000,00 kn i to zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos, a koja kamata teče od 21. 08. 2010.god. pa do isplate prema stopi zatezne kamate propisane ZOO-a koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom na taj iznos, a koja kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi zatezne kamate propisane ZOO-a, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena".

II. Nalaže se tužiteljici, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku parbeni trošak u iznosu od 17.500,00 kn.

Obrazloženje

U tužbi od 15. veljače 2011.god. navodi se da se dne 29. rujna 2002.god. u Splitu, za vrijeme utrke pod nazivom C. M. Š. O. C., dogodila teška nezgoda u kojoj je nastradao suprug tužiteljice I. M. u svojstvu gledatelja utrke. Nezgoda se dogodila na način da je odmah nakon starta utrke natjecatelj B. K. izgubio kontrolu nad vozilom, izletio sa staze i ozlijedio oštećenoga izravnim udarom vozila. U nezgodi je I. M. zadobio teške i po život opasne ozljede, njegovo liječenje još traje s neizvjesnim ishodom i konstantnim komplikacijama, a kod ozlijeđenoga je došlo do nepravilnog zacjeljenja lijeve potkoljenice, pseudoarthroze goljenične kosti, gubitka slezene, tankog crijeva, postoperativnog ožiljka nakon laparatomije.

I. M. se od dana nezgode nalazi u invalidskim kolicima, praktički je nepokretan, cijele dane boravi u kući, te su mu umanjene životne aktivnosti.

Visoki postotak invaliditeta I. M., te vanjske manifestacije toga invaliditeta, zasigurno kod tužiteljice, navodi se dalje u tužbi, izazivaju visoki stupanj duševnih boli, a vanjske manifestacije I. invaliditeta svakodnevno podsjećaju na to kako mu je, kao nekad zdravoj osobi, život promijenjen na lošije. Teški invaliditet kod I. M. očituje se u sferi fizičke cjelovitosti i funkcionalnosti, ali i u psihičkoj sferi. Zadnji operativni zahvat odrađen je 2009.god., a posljednje pogoršanje zdravlja nastupilo je 19. 01. 2010.god. pojavom psihoorganskog sindroma, što je vidljivo iz nalaza o psihologijskom testiranju. S obzirom da je I. M. nepokretan, te trajno nesamostalan, konstantno mu se mora posvećivati maksimalna pozornost u smislu kretanja i premještanja po kući i izvan kuće, održavanja higijene, hranjenja i sl.. Potrebna mu je trajna tuđa pomoć i njega.

U tužbi se dalje navodi da su u parničnom postupku radi naknade štete br. IIP-565/05 vještačene medicinske posljedice kod I. M., po vještacima internistu, ortopedu i neuropsihijatru, te je procijenjeno umanjenje životnih aktivnosti kod njega za 90%. S obzirom da se je nakon vještačenja kod I. M. pojavio i psihoorganski sindrom kao posljedica nezgode (verificiran psihologijskim testiranjem dr. R. od 19. 01. 2010.god.), za zaključiti je da je kod njega zaostalo umanjenje životnih aktivnosti od 100%. Budući da je I. M. nepokretan i trajno nesamostalan, mora mu se konstantno posvećivati pozornost u smislu kretanja i premještanja po kući i izvan kuće, održavanja higijene, hranjenja i sl.. Nadalje je zbog predmetne nezgode, a zbog psihičkih posljedica dolazilo i dolazi do stalnih napetih situacija u kućanstvu i Ivičine netrpeljivosti prema obitelji i prijateljima, radi čega su njegovi ukućani izgubili kontakt s prijateljima i širom obitelji. Jasno je da vanjske manifestacije teškog invaliditeta I. M. kod tužiteljice izazivaju duševne boli visokog stupnja, te ona trpi i ubuduće će trpjeti intenzivne duševne boli, sukladno čl. 1101. (prije 201. st. 3.) ZOO-a.

U konkretnom slučaju pasivna legitimacija tuženika da proizlazi iz činjenice da je MUP RH, te PU SD dne 18. 09. 2002.god. izdala rješenje o odobrenju organizatoru za održavanje prijeporne utrke. Iz prometno-tehničkog vještva T. N. da je razvidno kako je organizator izradio nepotpun sigurnosni plan, te je baš zbog toga propusta došlo do prometne nezgode. Iz navedenoga razloga, a koji da jasno proizlazi iz spomenutoga vještva, nisu egzistirali uvjeti za izdavanje odobrenja od strane MUP-a RH sukladno čl. 184-192 ZO SPC (NN 59/96), te je MUP RH izdao odobrenje suprotno zakonskim propisima. Tužiteljica je tuženiku uputila odštetni zahtjev 21. 08. 2010.god., a do dana podnošenja tužbe na taj zahtjev nije zaprimila nikakav odgovor tuženika.

Slijedom navedenoga, tužiteljica je predložila sudu donijeti odluku kojom će se tuženika obvezati na isplatu iznosa od 220.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. kolovoza 2010.god. pa do isplate.

Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu predloživši da se zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, a tužiteljica osudi na snašanje parbenog troška. Istaknuo je prigovor zastare, ističući da se štetni događaj dogodio dne 29. rujna 2002.god., a zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je zz tuženika 21. rujna 2010.god.. Time da je od nastalog štetnog događaja protekao ne samo zakonski zastarni rok od tri godine, već i opći zastarni rok od pet godina, u kojem je tužiteljica mogla tražiti naknadu štete od tuženika putem suda.

Nadalje je tuženik istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije na svojoj strani. Naime, da je rješenje MUP-a, PU SD br. 511-12-18-UP/1-1405/02 od 18. rujna 2002.god., kojim se organizatoru za održavanje prijeporno kružne utrke S. a. - S. odobrava održavanje utrke, izdano u skladu s pozitivnim propisima, i baš Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 59/96), a koji organizator je bio u obvezi ispuniti sve uvjete navedene u rješenju, kako bi se utrka mogla odvijati na siguran i nesmetan način, posebno uvjete pod točkom II. navedenoga rješenja.

U podnesku od 20. ožujka 2012.god. tužiteljica je navela da je posljednji operativni zahvat nad neposrednim oštećenikom, tužiteljičinim suprugom obavljen 2009.god., te da je u tom trenutku postalo izvjesno njegovo zdravstveno stanje, odnosno intezitet kao posljedica predmetne nezgode.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom odštetnog zahtjeva tužiteljice od 21. rujna 2010.god., izvješća PU SD, br. 511-12-23-27-123/02 od 29. 09. 2002.god., pregledano je vještvo T. N., stalnog sudskog vještaka za strojarstvo, motorna vozila i cestovni promet br. 3007/06 od 12. lipnja 2006.god., rješenje PU splitsko-dalmatinske br. 511-12-18-UP/I- 1405/02 od 18. rujna 2002.god., izvod iz matične knjige vjenčanih Općine S. od 24. 07. 1982.

za I. M. i J. M. rođ. Jurić, medicinska dokumentacija za I. M. priložena spisu, presuda Općinskog suda u Splitu br. Pnš-99/11 od 19. ožujka 2012.god., presuda Županijskog suda u Splitu br. Gžnš-375/2012 od 26. rujna 2013.god., zapisnik s ročišta od 05. studenoga 2012.god. iz predmeta Općinskog suda u Splitu br. Pnš-321/11, presuda Općinskog suda u Splitu br. Pnš-321/11 od 02. svibnja 2013.god., preslušana je tužiteljica kao stranka.

Stranke su zatražile trošak postupka.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Tužiteljica od tuženika traži novčanu naknadu za duševne boli koje trpi zbog naročito teškog invaliditeta svoga supruga I. M..

Tuženik prigovara zastari njezina potraživanja te promašenoj pasivnoj legitimaciji na svojoj strani.

Odredbom čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu ZOO) propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnu drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

U odredbama čl. 360. st. 1. i st. 2. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da zastara nastaje kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Odredbama čl. 376. st. 1. i st. 2. ZOO-a, propisano je nadalje da potraživanje naknade prouzročene štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a to potraživanje u svakom slučaju zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Sud cijeni da je tuženikov prigovor zastare predmetnoga potraživanja osnovan. Naime, tužiteljica je u tužbi od 15. veljače 2011.god. navela da se njezin suprug I. M. od dana nezgode (29. rujna 2002.god.) nalazi u invalidskim kolicima, praktički je nepokretan, cijele dane boravi u kući, te su mu umanjenje životne funkcije na način da bi one kod tužiteljice izazivale u svakodnevnom životu, bol i sažaljenje. Nema, dakle, nikakve dvojbe da je naročito težak invaliditet u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO-a, kod supruga tužiteljice I. M. nastupio odmah po ozljeđivanju dne 29. rujna 2002.god., te da se je, u razdoblju dužem od pet godina prije podnošenja predmetne tužbe (objektivni zastarni rok) njegovo zdravstveno stanje u tolikoj mjeri stabiliziralo, da je postalo sasvim izvjesno da će I., uslijed ozljeda zadobivenih u predmetnoj nezgodi, biti trajno vezan za invalidska kolica.

Iz pravomoćne presude ovoga suda br. Pnš-99/11 od 19. ožujka 2012.god. proizlazi da je u postupku koji je vođen pod navedenim brojem u spis suda dostavljeno otpusno pismo KB S. od 24. ožujka 2009. godine, a u kojemu je navedeno kako je I. M. boravio u KB S. u razdoblju od 05. ožujka 2009.god. do 24. ožujka 2009.god., a razlog boravka bio je vađenje preostala četiri vijka u desnoj potkoljenici, radiološki pseudartroza tibie. Međutim, naročito težak invaliditet I. M., u smislu odluke čl. 201. st. 3. ZOO-a nastupio je odmah po ozljeđivanju dne 29. rujna 2002.god., te se je u razdoblju duljem od pet godina prije podnošenja predmetne tužbe njegovo zdravstveno stanje u tolikoj mjeri stabiliziralo, da je postalo sasvim izvjesno da će on, uslijed ozljeda zadobivenih u predmetnoj nezgodi biti trajno vezan za invalidska kolica. Eventualna kasnija pogoršanja njegova zdravstvenog stanja, u razdoblju kraćem od pet godina prije podnošenja tužbe, nisu od značaja za tijek zastarijevanja utuženoga potraživanja, a time niti od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

Tuženik je prigovorio i nedostatku pasivne legitimacije na svojoj strani.

Tužiteljica u konkretnom slučaju smatra da joj je šteta nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave PU SD donijela rješenje 18. rujna 2002.god. kojim se odobrava S. a.-k. S. održavanje javne utrke okupljanja, tj. održavanja kružne javne autoutrke, a da je to tijelo trebalo odbiti davanje suglasnosti zbog toga što je sigurnosni plan utrke bio nepotpun. Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisano je odredbom čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave (NN br. 75/93, 92/96, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03, 199,03, 79/07), a koji glasi: šteta koja građaninu ili pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno zamjenskih pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska.

Za postojanje odgovornosti države za štetu, u smislu citiranih zakonskih odredaba, u predmetnom slučaju trebale bi biti kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke:

- nezakoniti i nepravilni rad tijela državne uprave,

- postojanje štete koja je zbog toga nastala tužiteljici,

- uzročno-posljedična veza između nezakonitoga i nepravilnog rada osobe ili tijela u obavljanju službe i nastale štete, pri čemu je bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitoga i nepravilnog rada osobe ili tijela obavljanja službe, točnije, da takvog nezakonitog i nepravilnog rada nije bilo, da ne bi nastala niti šteta.

Pregledom dokumentacije priložene spisu utvrđeno je da je PU SD donijela rješenje br. 511- 12-18-UP/I-1405/02 od 18. rujna 2002.god., a kojim rješenjem se S. a.-k. S. iz S. odobrava održavanje javnoga okupljanja na javnoj prometnoj površini tj. kružne autoutrke N. I. M. -. S.

2. dne 28. i 29. rujna 2002.god. (toč. 1. rješenja). Organizator je obvezan poduzeti sve potrebne mjere u cilju sigurnosti svih sudionika navedenoga javnog okupljanja tj. ispoštovati odredbe Prometne suglasnosti Grada S., Sigurnosnog plana utrke, Zapisnika o licenciranju staze i Posebnog pravilnika o održavanju predmetne utrke. Također, organizator je dužan organizirati uspostavu prometne signalizacije u ulicama gdje se provodi blokada prometa, na prilazu raskrižjima iz svih smjerova na kojima su za potrebe utrke demontirani semaforski uređaji, organizator je dužan postaviti znakove. Naznačena prometna signalizacija treba biti usklađena s postojećom prometnom signalizacijom i treba biti prenosiva kako bi se uspostavljala u vrijeme blokade i skidala kada se u noćnim satima uspostavi režim normalnog odvijanja prometa. Pored ovoga, organizator je dužan ostvariti dogovor s načelnicima Prve policijske postaje i PPPS glede organizacije uspostave policijskog osiguranja s osnove javnog reda i mira, te nesmetanoga i sigurnog odvijanja prometa.

U obrazloženju rješenja PU SD navodi se da je S. a.-k. S. iz S. podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za održavanje javnog okupljanja na javnoj prometnoj površini, te da je u provedenom postupku utvrđeno da su ispunjeni uvjeti iz čl. 184. do 192. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN br. 59/96).

U priloženom vještvu T. N., stalnoga sudskoga vještaka za strojarstvo, motorna vozila i cestovni promet br. 3007/06 od 06. lipnja 2006.god., a koje je sačinjeno u dokazne svrhe u parničnom postupku vođenom pred ovim sudom pod posl.br. IIP-586/05, navodi se da je S. a.-k. S., prigodom pribavljanja potrebnih suglasnosti, priložio i sigurnosni plan utrke na stazi P. od 01. rujna 2002.god., a koji, pored ostalih mjera obrađuje i pitanje prostora za gledatelje. Sigurnosnim planom dijeli se prostor za gledatelje na dva dijela, i to na unutarnji i vanjski dio s obzirom na stazu. Za osiguranje gledatelja predviđa se postavljanje željezne ograde i žute upozoravajuće trake, te odgovarajući broj redara.

Oštećeni gledatelj I. M. zahvaćen je jednim natjecateljskim automobilom za vrijeme održavanja auto-utrka, i to izvan trkačke staze, nakon sudara vozila s drugim natjecateljskim vozilom uslijed čega je došlo do izlijetanja vozila prema unutarnjem dijelu terena izvan staze. Prema sigurnosnom planu, prostor na kojemu je došlo do nezgode nije bio predviđen za gledatelje, ali nije bio niti dovoljno osiguran da se onemogući da na njega mogu doći gledatelji, na što upućuje i činjenica da je stradali s prijateljem nesmetano dospio na mjesto nezgode. Organizator auto-utrke nije izradio plan postavljanja zaštitnih ograda i redara uzduž cijelog trkališta, već je samo u planu opisao mjesta koja su određena za gledatelje.

Ovaj sud, uzevši u obzir navedeno, cijeni da tuženik osnovano prigovara promašenoj pasivnoj legitimaciji, ističući da je rješenje PU SD od 18. rujna 2002.god. izdano organizatoru – S. a.-k. S. u skladu s odredbama čl. 184. - 192. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a koji je organizator bio u obvezi ispuniti sve uvjete navedene u rješenju, kako bi se utrka mogla odvijati na siguran i nesmetan način.

Iz priložene dokumentacije razvidno je da je organizator prijeporne auto-utrke, u svrhu ishođenja rješenja o odobrenju održavanja utrke od strane nadležne policijske uprave, priložio svu potrebitu dokumentaciju odnosno Prometne suglasnosti Grada S., Sigurnosni plan utrke, Zapisnik o licenciranju staze i Posebni pravilnik o održavanju utrke, te da je sigurnosnim planom, između ostaloga, obrađeno pitanje prostora za gledatelje, dok je za osiguranje gledatelja bilo predviđeno postavljanje željezne ograde i žute upozoravajuće trake, kao i odgovarajući broj redara. I sama tužiteljica u tužbi navodi da je iz prometno-tehničkog vještva T. N. razvidno da je organizator auto-utrke izradio nepotpun sigurnosni plan, te da je baš zbog toga propusta došlo do prometne nezgode.

Radi navedenoga, ovaj sud drži da je za prouzročenu štetu u predmetnoj nezgodi odgovoran organizator auto-utrke S. a-k. S., koji u sačinjenom sigurnosnom planu nije izradio i plan postavljanja zaštitnih ograda i redara uzduž cijelog trkališta, te oštećenik I. M. koji je pratio predmetnu auto-utrku s prostora koji nije bio predviđen za gledatelje.

Ovaj sud cijeni, a s obzirom na rezultate raspravljanja, da se nisu ostvarile pretpostavke iz odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, a da bi Republika Hrvatska bila odgovorna za štetu nastalu tužiteljici. Rezultati provedenog postupka ne daju uporišta zaključku da je pri donošenju rješenja od strane PU SD dne 18. rujna 2002.god., kojim se odobrava održavanje predmetne auto-utrke, bilo nezakonitoga ili nepravilnog rada jer tužiteljica ničim nije dokazala u čemu bi se nezakonitost odnosno nepravilnost tuženikova postupanja konkretno očitovala. Ničim u postupku nije dokazano da je postupanje osobe ili tijela u obavljanju službe bilo u konkretnom slučaju protivno zakonu ili da nije bilo pravedno, što je konstitutivna pretpostavka odgovornosti tuženika za štetu.

S obzirom na sve navedeno (s napomenom da je nedostatak pasivne legitimacije na strani tuženika utvrđen i u postupcima koji su se pred ovim sudom vodili pod br. Pnš-99/11 i Pnš- 321/11, u kojima se također raspravljalo o predmetnoj nezgodi i odgovornosti za njezin nastanak) valjalo je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i presuditi kao u toč. I. presude.

Odbijen je prijedlog tužiteljice za pribavom i pregledom spisa ovoga suda br. Pnš-321/11 kao suvišan. Naime, u predmetni spis je priložena nepravomoćna presuda iz navedenog predmeta,

a predmet se nalazi po žalbi na Županijskom sudu u Splitu, pa sud drži da se iz nepravomoćne presude može pročitati i utvrditi ono što je potrebno za predmetni postupak, a pribava spisa bi odgodila završetak postupka i prouzročila nepotreban trošak postupka.

Također je odbijen prijedlog tužiteljice za izvođenjem dokaza medicinskim vještačenjem jer je sud izvođenje takvih dokaza smatrao nepotrebnim, s obzirom da je iz dokaza već izvedenih u postupku mogao donijeti zakonitu i ispravnu odluku.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

Tuženiku su priznati troškovi koje je imao po svom punomoćniku, a uzevši u obzir njegov popis troška, i to za sastav odgovora na tužbu, pristup na 5 ročišta (26. 04. 2012., 05. 07. 2012., 09. 05. 2013., 28. 11. 2013. i 03. 09. 2014.), te za sastav podneska od 31. 03. 2014. po 250 bodova, ukupno 1750 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, ovo je dalo iznos dosuđenoga troška od 17.500,00 kn.

U Splitu, 26. rujna 2014. god.

SUDAC

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog. Žalba se podnosi na Županijski sud u Splitu, putem ovog suda u tri primjerka.