I Kž-52/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 52/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. S., zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. studenoga 2008. broj K- 146/08, u sjednici održanoj 18. veljače 2009., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i opt. M. S., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da se opt. M. S., za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona u svezi s člankom 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" od 22. prosinca 2000. godine, broj 129/00), zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, u koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. KZ, uračunava vrijeme zadržavanja od 20. srpnja 2005. do 21. srpnja 2005.

II. Žalbe državnog odvjetnika i opt. M. S. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. M. S. zbog jednog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz članka 173. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05 – dalje u tekstu: KZ) te mu je za to kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Istodobno, na temelju članka 69. stavak 2. KZ-a optuženiku je opozvana uvjetna osuda, izrečena zbog kaznenog djela iz članka 173. stavak 1. KZ-a presudom Općinskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2003. broj Ko-3397/02, te mu je kazna zatvora u trajanju osam mjeseci izrečena tom

I Kž 52/09-3

presudom uzeta kao utvrđena. Primjenom članka 60. stavak 2. točka c) KZ-a optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ, uračunato vrijeme zadržavanja kod policije od 20. srpnja 2005. do 21. srpnja 2005.

Na temelju članka 76. KZ-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od opojnih droga koja može trajati sve do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, a ni u kom slučaju to liječenje ne može trajati dulje od tri godine.

Na temelju članka 122. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen od naknade troškova kaznenog postupka iz članka 119. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP-a.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se opt. M. S. za kazneno djelo iz članka 173. stavak 2. KZ-a utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju, te da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

Zbog odluke o kazni žalbu je podnio i opt. M. S. putem branitelja N. S., odvjetnika iz Z., s prijedlogom da se optuženiku izrekne kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno odredbi članka 373. stavka 1. i 2. ZKP-a, predmet je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje smatra da je žalba državnog odvjetnika osnovana, a žalba optuženika neosnovana. Kod tog očitovanja ostao je i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nazočan u sjednici drugostupanjskog vijeća.

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući osnovanost odluke o kazni, u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocijenio je da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 56. KZ-a, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Stoga nema osnove za preocjenu tih okolnosti niti na način kako to predlaže državni odvjetnik, a niti na način kako to predlaže optuženik.

Naime, sud prvog stupnja je optuženiku ispravno kao olakotno cijenio mlađu životnu dob, nepovoljne razvojne i obiteljske prilike (zbog ratnih prilika bio je prisiljen izbjeći iz Bosne i Hercegovine, otac mu je poginuo tijekom rata), smanjenu ubrojivost uslijed politoksikomanske ovisnosti, a što je utvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem, spremnost da se podvrgne liječenju od ovisnosti, iz čega se razabire njegov ispravan odnos prema problemu, protek vremena od počinjenja djela, u kojem vremenu optuženik više nije dolazio u sukob sa zakonom, malu količinu opojne droge koja je predmet počinjenja djela (a što je razvidno i iz male novčane protuvrijednosti) te u konačnici priznanje počinjenja

I Kž 52/09-3

kaznenog djela koje, unatoč činjenici da je uslijedilo tek na kraju dokaznog postupka (tijekom cijelog postupka optuženik je poricao počinjenje kaznenog djela), ukazuje na jednu zrelu optuženikovu odluku iz koje je vidljiv njegov odnos prema počinjenom djelu te žaljenje zbog vlastitih postupaka. Nasuprot tome, otegotnim je sud prvog stupnja optuženiku cijenio raniju višestruku osuđivanost, između ostalog i zbog istovrsnih kaznenih djela, te činjenicu da je djelo počinjeno u vrijeme kušnje iz uvjetne osude koja mu je izrečena jednom od ranijih presuda. Imajući na umu navedene okolnosti, kao i zakonom propisan raspon kazne za ovo djelo, sud prvog stupnja utvrdio je optuženiku kaznu zatvora koja odgovara zakonskom minimumu propisanom za ovo kazneno djelo. Stoga je i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, upravo kazna zatvora u trajanju jedne godine, uz izrečenu sigurnosnu mjeru, primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje, osobnosti optuženika, tako da može utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

Nije osnovana žalba državnog odvjetnika u kojoj se ističe da je kazna izrečena optuženiku preblaga, da je sud prvog stupnja pogrešno optuženiku olakotnim cijenio priznanje kaznenog djela, a da nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da je optuženik u vrijeme kušnje počinio istovrsno kazneno djelo.

Protivno stanovištu državnog odvjetnika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da vrsta i količina opojne droge (prodao 10 komada smrvljenih tableta heptanona za iznos 100,00 kuna te držao još 0,56 grama i 0,27 grama opojne droge marihuana i četiri tablete heptanona) ne ukazuju na takav stupanj kaznene odgovornosti optuženika, zbog kojeg bi optuženiku trebalo izreći kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju. Osim toga, i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, bez obzira što je optuženik tek na kraju dokaznog postupka priznao počinjenje kaznenog djela, ovakav njegov čin, uz iskazano žaljenje zbog počinjenog djela, ukazuju na jednu zrelu optuženikovu odluku te ispravan odnos prema vlastitom ponašanju, kako je to ispravno ocijenio i sud prvog stupnja. Što se tiče činjenice da je predmetno kazneno djelo počinjeno u vrijeme kušnje iz ranije presude, valja istaknuti i da je iz izvatka iz kaznene evidencije za optuženika (list 101 i 102 spisa) vidljivo da nakon predmetnog kaznenog djela optuženik više nije dolazio u sukob sa zakonom. Zbog navedenog nema razloga prihvatiti žalbu državnog odvjetnika.

Neosnovana je i žalba opt. M. S. u kojoj se ističe da je sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika trebalo cijeniti kao osobito olakotne okolnosti koje opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne te mu izreći kaznu u trajanju kraćem od jedne godine. No, unatoč brojnim olakotnim okolnostima, ocjena je i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, da u konkretnoj situaciji nije bilo mjesta za primjenu odredbi o ublažavanju kazne, s obzirom na raniju višestruku optuženikovu osuđivanost (tri puta zbog istovrsnog kaznenog djela, pri čemu su mu izrečene uvjetne osude te dva puta zbog kaznenih djela protiv imovine, pri čemu je jednom osuđen na zatvorsku kaznu, dok mu je drugi put izrečena uvjetna osuda) te činjenicu da ove ranije kaznene sankcije nisu utjecale na optuženika da se kloni činjenja kaznenih djela.

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 379. stavak 1. točka 2. ZKP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je na štetu

I Kž 52/09-3

optuženika povrijeđen kazneni zakon, kada mu je na temelju članka 69. stavak 2. KZ-a opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 18. ožujka 2003. broj Ko-3397/02, jer je u vrijeme donošenja pobijane presude protekao rok iz članka 69. stavak 7. KZ-a, odnosno rok od jedne godine od isteka roka provjeravanja. Zbog toga se uvjetna osuda više ne može opozvati, a što je pogrešno učinio sud prvog stupnja. Slijedom navedenog, optuženiku se ta kazna zatvora u trajanju osam mjeseci ne može uzeti kao utvrđena pa je u tom dijelu valjalo po službenoj dužnosti preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i optuženika osuditi na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, kako je to učinjeno pod točkom I. izreke ove presude.

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prigodom ispitivanja pobijane presude, osim rečene povrede kaznenog zakona na štetu opt. M. S., nisu utvrđene druge povrede zakona iz članka 379. stavak 1. ZKP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika valjalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 390. stavak 1. i članka 387. ZKP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 18. veljače 2009.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.