Court allows prosecutor's appeal, quashing acquittal due to prosecutor exceeding charges by adding intent.
Legislator summary
AI generatedThe County Court in Varaždin accepted the prosecutor's appeal against a first-instance acquittal, quashing the original judgment and remanding the case for retrial. The lower court had acquitted the defendants because the prosecutor allegedly exceeded the original charges by upgrading the mental state from negligence to intent without proper legal grounds. The appellate court ruled that while the prosecutor did not violate the principle of *reformatio in peius*, the first instance court erred by failing to address the new intent alleged in the amended indictment, necessitating a new trial.
Legislator headnote
AI generatedČl. 469. toč. 1. ZKP/08; Čl. 453. toč. 1. ZKP/08: The court must retry a case when the prosecutor amends the indictment to allege a heavier mental state (intent) than originally charged, as the first instance court cannot acquit based on the original negligence charge while ignoring the new intent allegation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 5 Kžzd-40/17-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. P. i optužene S. P., zbog kaznenih djela iz čl. 213. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj Kzd-3/17-12 od 9. lipnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2017.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Pobijanom presudom optuženi K. P. i optužena S. P. oslobođeni su od optužbe zbog kaznenih djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97. Temeljem čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-398/17 od 14. studenoga 2017.
Žalba je osnovana.
Pobijanom presudom optuženici su oslobođeni optužbe zbog tri kaznena djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. KZ/97, počinjenih na štetu maloljetnih A., M. i J. P.. Prema obrazloženju presude optuženici su oslobođeni temeljem čl. 453. toč. 1. ZKP/08 (u presudi se pogrešno navodi čl. 453. st. 1. toč. 1. ZKP/08), dakle, zbog toga što djelo za koje se optužuju po zakonu nije kazneno djelo, jer sud prvog stupnja smatra da je državni odvjetnik izmjenom optužnice "prekoračio optužbu" stavljajući optuženicima na teret teži oblik krivnje (u prvom prvostupanjskom postupku nesvjesni nehaj, a u ponovljenom postupku izmijenjenom optužnicom neizravnu namjeru), a što nije mogao učiniti s obzirom da se nije žalio protiv prve prvostupanjske presude, već je ista ukinuta povodom žalbi optuženika. S obzirom da je sud dužan postupati po izmijenjenoj optužnici, kojom je "prekoračena optužba", prema stavu suda prvog stupnja valjalo je optuženike osloboditi od optužbe temeljem čl. 453. toč. 1. ZKP/08.
Državni odvjetnik pobija presudu zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08 (u žalbi se pogrešno navodi čl. 469. st. 1. ZKP/08) s tvrdnjom da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da djelo za koje se optuženici terete po zakonu nije kazneno djelo, koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da je točno da je prvotnom optužnicom optuženicima stavljeno na teret da su kaznena djela počinili sa nehajem, a da se u ponovljenom postupku izmijenjenom optužnicom terete za neizravnu namjeru, međutim da je očito da je u prvotnoj optužnici omaškom kao oblik krivnje opisano nehajno postupanje, jer se predmetno kazneno djelo može počiniti isključivo s namjerom, s time da se ne može smatrati da nije bilo žalbe na štetu optuženika s obzirom da je ranija prvostupanjska presuda ukinuta po službenoj dužnosti zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka povodom žalbi optuženika.
Prije svega valja navesti da državni odvjetnik izmjenom optužbe ne može "prekoračiti optužbu" kako se to navodi u pobijanoj presudi, već optužbu može prekoračiti sud prilikom donošenja presude, u kojem slučaju sud čini bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08. U situaciji kada državni odvjetnik u ponovljenom postupku izmijeni optužnicu na štetu optuženika, s time da je do ukidanja prvostupanjske presude došlo povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist optuženika (ranija prvostupanjska presuda Općinskog suda u Koprivnici broj K-338/12-63 od 7. ožujka 2016. ukinuta je prihvaćanjem žalbi optuženika i po službenoj dužnosti, s time da se protiv te presude državni odvjetnik nije žalio, dakle, ukinuta je povodom pravnog lijeka izjavljenog samo u korist optuženika), sukladno čl. 489. st. 4. u svezi čl. 13. ZKP/08 pri izricanju nove presude prvostupanjski sud je vezan zabranom reformatio in peius tj. nova presuda ne može biti na štetu optuženika. Stoga u ponovljenom postupku sud prvog stupnja optuženika može proglasiti krivim samo po prvotnoj optužnici, ali ne i po izmijenjenoj optužnici jer bi time povrijedio načelo zabrane reformatio in peius, pa slijedom toga, kao osnovu suđenja u ponovljenom postupku valja uzeti prvotnu optužnicu, a ne izmijenjenu optužnicu koja je nedopušteno izmijenjena od strane državnog odvjetnika na štetu optuženika. Ukoliko bi sud prvog stupnja bio dužan postupati po izmijenjenoj optužnici, kako se to pogrešno navodi u pobijanoj presudi, a kojom izmjenom bi bilo povrijeđeno načelo zabrane reformatio in peius, tada bi sud prvog stupnja trebao odbiti optužbu po izmijenjenoj optužnici temeljem čl. 452. toč. 6. ZKP/08, a ne donijeti oslobađajuću presudu temeljem čl. 453. toč. 1. ZKP/08, kako je to pogrešno učinio sud prvog stupnja, jer se oslobađajuća presuda temeljem čl. 453. toč. 1. ZKP/08 donosi kada djelo za koje se optužuje po zakonu nije kazneno djelo. Međutim, suprotno mišljenju suda prvog stupnja, državni odvjetnik izmjenom optužnice u smislu kako se to navodi u pobijanoj presudi nije povrijedio načelo zabrane reformatio in peius.
Naime, prvotnom optužnicom, po kojoj su optuženici proglašeni krivim presudom Općinskog suda u Koprivnici broj K-338/12-63 od 7. ožujka 2016., a koja presuda je ukinuta prihvaćanjem žalbi optuženika i po službenoj dužnosti (državni odvjetnik nije podnio žalbu protiv presude), optuženicima je stavljeno na teret da su kao roditelji grubo zanemarili svoju dužnost zbrinjavanja djece, tj. stavljeno im je na teret kazneno djelo iz čl. 213. st. 1. KZ/97, koje djelo bi počinili na način da su inkriminiranim radnjama, koje predstavljaju činjenje, kod djece prouzročili određene posljedice u vidu straha i emocionalnih oštećenja, koje su opisane u činjeničnom opisu djela, iako su morali i mogli biti svjesni da na opisani način ugrožavaju njihov razvitak i zdravlje.
Izmijenjenom optužnicom, u odnosu na koju su optuženici pobijanom presudom oslobođeni od optužbe, optuženicima se stavlja na teret da su kao roditelji zlostavili djecu, tj. stavljeno im je na teret kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ/97, koje bi počinili na način da su inkriminiranim radnjama, koje predstavljaju činjenje, kod djece prouzročili određene posljedice u vidu straha i emocionalnih oštećenja, koje su opisane u činjeničnom opisu djela, s time da su bili svjesni da svojim postupcima ozbiljno ugrožavaju emocionalno stanje i psihičko zdravlje djece.
Prema tome, u obje optužnice optuženicima je stavljeno na teret da su počinili inkriminirane radnje kao roditelji u odnosu na svoju djecu, kojim radnjama su kod istih prouzročili određene posljedice u vidu straha i emocionalnih oštećenja, s time da se u prvotnoj optužnici navodilo da su morali i mogli biti svjesni da na opisani način ugrožavaju njihov razvitak i zdravlje, na koji način bi počinili kazneno djelo iz čl. 213. st. 1. KZ/97, dok se u izmijenjenoj optužnici navodi da su bili svjesni da svojim postupcima ozbiljno ugrožavaju emocionalno stanje i psihičko zdravlje djece, na koji način bi počinili kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. KZ/97. Dakle, izmjena optužnice odnosi se na odnos optuženika prema posljedici (ugrožavanje razvitka i zdravlja djece), s obzirom da je prvotnom optužnicom optuženicima stavljen na teret nehaj, a izmijenjenom optužnicom namjera u odnosu na posljedicu.
Po mišljenju ovog suda navedenom izmjenom državni odvjetnik nije povrijedio načelo zabrane reformatio in peius. Naime, u činjeničnom opisu opisana posljedica inkriminiranog ponašanja optuženika izvan je zakonskog bića predmetnih kaznenih djela, tj. ista ne predstavlja zakonsko obilježje kaznenih djela jer se oba djela ispunjavaju namjernim počinjenjem radnji koje predstavljaju grubo zanemarivanje dužnosti zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe odnosno zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe, kod čega se ne traži da je tim radnjama prouzročena posljedica, bilo u smislu ugrožavanja razvitka i zdravlja djeteta, bilo u smislu narušavanja zdravlja ili nanošenja povreda. Dakle, za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 213. st. 1. KZ/97 potrebno je i dovoljno je da počinitelj s namjerom grubo zanemaruje svoju dužnost zbrinjavanja ili odgoja djeteta ili maloljetne osobe, djelo se ostvaruje propuštanjem odnosno nečinjenjem, kod čega se ne traži da je uslijed takvog propuštanja nastupila neka posljedica, pa tako niti stanje zapuštenosti, dok je za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 213. st. 2. KZ/97 potrebno i dovoljno, između ostalog, da počinitelj s namjerom zlostavi dijete ili maloljetnu osobu, kod čega zlostavljanje znači izazivanje fizičke ili psihičke boli jačeg intenziteta, koja još nisu nanošenje tjelesne povrede ili narušenje zdravlja, dakle ne traži se da je zlostavljanjem prouzročena posljedica u vidu narušenja zdravlja ili tjelesne povrede. Zbog navedenih razloga po mišljenju ovog suda izmjenom optužnice državni odvjetnik nije izmijenio optužnicu na štetu optuženika.
Slijedom svega navedenog u pravu je državni odvjetnik kada presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, a kako je sud prvog stupnja zbog povrede kaznenog zakona konsekutivno propustio utvrditi odlučne činjenice za koje se optuženici terete, valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno provesti već provedene dokaze, prema potrebi i druge dokaze, te će na temelju provedenih dokaza pravilno i potpuno utvrditi sve odlučne činjenice na koje će pravilno primijeniti kazneni zakon, imajući kod toga u vidu zakonska obilježja kaznenih djela za koje se optuženici terete, a kako je to i ukazano ovim rješenjem, te će donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku, koju će valjano obrazložiti, kod čega će otkloniti povredu kaznenog zakona na koju je ukazano ovim rješenje.
Stoga je slijedom navedenog temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08 riješeno kao u izreci rješenja.
U Varaždinu 5. prosinca 2017.
Zapisničarka
Predsjednik vijeća
Jasminka Tvarog v. r.
Rajko Kipke v. r.
Za točnost otpravka – ovlašteni službenik
Upraviteljica sudske pisarnice
Mirjana Badanjak