I Kž-936/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-936/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. P. zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 26. kolovoza 2003. broj K-22/03, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 17. prosinca 2003. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. M. P. kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda u cijelosti potvrđuje.

Obrazloženje

Županijski sud u Šibeniku je presudom od 26. kolovoza 2003. broj K-22/03 opt. M. P. proglasio krivim da je počinio kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ, činjenično i pravno opisano u točki I) izreke te presude i kazneno djelo iz čl. 217. st. 3. u vezi čl. 216. st. 2. KZ, činjenično i pravno opisano u točki II) izreke iste presude, te mu je po čl. 60. st. 1. KZ za kazneno djelo opisano u točki I) izreke, temeljem istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo opisano u točki II) izreke te presude, temeljem istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, i uz primjenu čl. 60. st. 2. toč. c) KZ osudio ga na jedinstvenu kaznu

l. 63. KZ uračunao

zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, u koju kaznu mu je po č vrijeme provedeno u pritvoru i to od dana lišenja slobode 06. svibnja 2003., pa nadalje. Po čl. 76. st. 1. KZ izrekao je optuženiku i sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati za vrijeme izvršenja jedinstvene kazne zatvora, a po čl. 80. st. 1. KZ od optuženika je oduzeo vojnički nož crne boje i vunenu kapu zelene boje, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 06. svibnja 2003. broj 390504. Optuženika je po čl. 122. st. 4. ZKP oslobodio od naknade troškova kaznenog postupka, odlučujući pri tome da troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove prvostupanjske presude optuženik je po svojem branitelju A. G., odvjetnici iz Š., podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, tako da ova žalba po čl. 382. ZKP sadrži i žalbu zbog odluke o sigurnosnim mjerama, sve s prijedlogom da se pobijana presuda preinači glede kaznenog djela opisanog u točki I) izreke te presude u odluci o kazni na blaže, a glede kaznenog djela opisanog u točki II) izreke te presude, preinači tako da se optuženika oslobodi od optužbe.

Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud po čl. 373. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) spis je dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i državnog odvjetnika obavijestio o sjednici vijeća ovog suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je sudu spise uz podnesak od 02. prosinca 2003. broj KŽ-DO-1738/03, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prvostupanjska presuda da se potvrdi. Pri takvom prijedlogu ustrajao je i na sjednici vijeća drugostupanjskog suda saslušani zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba nije osnovana.

Drugostupanjski sud je ispitao prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih je pobijana, a po službenoj dužnosti ispitao je postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u odredbi čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako to zahtijeva odredba toč. 2. st. 1. navedenog članka ovog Zakona. Pri tome drugostupanjski sud nije našao da bi bile ostvarene takove povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, koje se ispituju po službenoj dužnosti.

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge iznijete u obrazloženju pobijane presude zato jer su tu određeno i potpuno izložene sve činjenice, čije je postojanje, odnosno nepostojanje prvostupanjski sud utvrdio, dati su razlozi o tome, a također i ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza, kao što su također iznijeti i razlozi kojima se prvostupanjski sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja optuženika, te o primjeni određenih odredaba kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo. Obrazloženje pobijane presude sukladno je zahtjevu iz odredbe čl. 359. st. 7. ZKP.

Drugostupanjski sud također prihvaća i one razloge iznijete u obrazloženju pobijane presude koji se odnose na okolnosti koje prvostupanjski sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne, te izricanju sigurnosnih mjera, zato jer su ti razlozi iznijeti sukladno zahtjevu iz odredbe čl. 359. st. 8. ZKP.

Nastavno, na iznijete razloge u pobijanoj presudi drugostupanjski sud, radi ocjene žalbenih navoda, sukladno odredbi iz čl. 391. st. 1. ZKP, daje još i sljedeće razloge:

Glede pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

Uvodno se naznačuje da optuženik prvostupanjsku presudu glede oba kaznena djela, zbog kojih je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, zapravo pobija samo zbog pogrešno, a ne još i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako uvodno naznačuje ovaj žalbeni osnov u punom opsegu pobijanja. To proizlazi kako iz izričito navoda (odlomak 2. na stranici 1. u žalbi), tako i iz preostalih navoda žalbe, iz kojih je razvidno da ne prigovara tome što sud nije utvrdio kakvu odlučnu činjenicu, već prigovara tome da je prvostupanjski sud pojedine odlučne činjenice pogrešno utvrdio.

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1., opisanog u točki I) pobijane presude, žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je optuženik oštećenici O. M. prišao držeći u ruci nož uperen u njen vrat, obzirom da je ona kao svjedok iskazala da je on dršku noža držao u ruci, a sječivo uz unutrašnju stranu lijeve podlaktice.

Međutim, takav prigovor ne sadrži prigovor na utvrđenje odlučne činjenice, tj. uporabe prijetnje protiv neke osobe da će izravno napasti na život ili tijelo, da bi se oduzela tuđa pokretna stvar s ciljem protupravno je prisvojiti, pri čemu je i za žalitelja nesporno da je uporabljeno opasno oruđe, konkretno nož – bajunet dužine 28 cm, a oštrice duge 18 cm. Ovdje je u pitanju samo modalitet uporabe opasnog oruđa kojim se prijetilo, pa je nevažno da li je nož oštricom bio uperen u vrat oštećenice ili je optuženik nož držao na način kako to žalitelj opisuje, drškom noža u ruci, a sječivom prema unutrašnjoj strani lijeve podlaktice. Bitno je da je prijetnja ostvarena uporabom opisanog noža, bila realna, a doista je takva i bila jer je optuženik istovremeno uputio oštećenici riječi: "Šefice, dajte kasu!", iza čega je odmah uslijedio udarac šakom u njenu glavu u predjelu desnog oka, time da potonje žalitelj niti ne osporava.

Prema odredbi čl. 369. st. 2. ZKP, pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji ako je sud kakovu odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kada sadržaj isprava, zapisnik o izvedenim dokazima ili tehničkim snimkama ozbiljno dovodi u sumnju pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučne činjenice. Drugostupanjski sud ne nalazi da bi navodima žalbe, a pogotovo sadržajem isprava, odnosno zapisnicima o izvedenim dokazima, u ozbiljnu sumnju bila dovedena pravilnost ili pouzdanost utvrđenja onih odlučnih činjenica koje predstavljaju obilježja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. u vezi st. 1. KZ.

Glede kaznenog djela iz čl. 217. st. 3. u vezi čl. 216. st. 2. KZ, koje je opisano u točki II) izreke pobijane presude, žalitelj također prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu zapravo sadržajno ponavlja svoju obranu datu tijekom glavne rasprave, prema kojoj je optuženik u naznačenom dijelu izreke prvostupanjske presude opisane pokretne stvari našao kao odbačene, uzeo ih i nakon toga alkoholna pića popio, a taksene marke u cijelosti držao u posjedu sve dok nije bila vršena pretraga po djelatnicima redarstvenih vlasti, kojima je ove marke predao, iz čega sugerira zaključak da nije tuđu pokretnu stvar oduzeo drugom s ciljem da je protupravno prisvoji, dakle da svojim ponašanjem nije ostvario niti objektivni učin, a niti subjektivni odnos prema kaznenom djelu krađe, otklanjajući dalje također i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja da je ovo djelo počinio na način pobliže opisan u ovom dijelu izreke pobijane presude, dakle provaljivanjem.

utim, ne nalazi da bi ovakvim žalbenim navodima, u kojima Drugostupanjski sud, međ

se ponavlja teza obrane koju je prvostupanjski sud već otklonio kao neuvjerljivu i neprihvatljivu, a imajući u vidu i podatke zapisnika o očevidu, te potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, dakle, samo takvim navodima žalbe, bez kakvih novih dokaza, u ozbiljnu sumnju bila dovedena pravilnost ili pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica koje tvore obilježja predmetnog kaznenog djela. Doista je neuvjerljivo i neprihvatljivo da bi optuženik, za kojega je inače utvrđeno da je izuzetno lošeg materijalnog stanja, da je ovisnik o heroinu, emocionalno labilna osoba, s karakternim promjenama i sa simptomima psihičke i fizičke ovisnosti, nakon što bi naišao na kišobran iz kojeg su virile dvije boce alkoholnog pića i jedna plava kuverta, te neki alat, tj. kliješta i dva para kacavida, iste stvari ostavio i tek naknadno, kada se ponovno našao na tom mjestu kroz kraće vrijeme, iste stvari odlučio i uzeo te zadržao za sebe, a pogotovo da bi se tako različite stvari našle u odbačenom kišobranu, pogotovo ako se uzme u obzir njihova težina i volumen. Protiv utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj nije uspio iznijeti uvjerljive razloge za sumnju u pravilnost takvog utvrđenja.

Glede odluke o kaznenoj sankciji:

Žalitelj izričitim navodima pobija samo odluku o kazni, smatrajući da je obzirom na utvrđene olakotne okolnosti prvostupanjski sud mogao izreći i blažu kaznu, pri čemu da je još trebalo cijeniti i optuženikovu mlađu životnu dob, te da je kazneno djelo počinio u stanju smanjene ubrojivosti, a da štetnih posljedica nije bilo, odnosno da je priznao kazneno djelo opisano u točki I) izreke pobijane presude.

I u tom dijelu žalba optuženika je neosnovana. Naime, prvostupanjski sud je za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. u svezi st. 1. KZ optuženiku utvrdio minimalnu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja se po zakonu, i to odredbi čl. 57. st. 1. i 2. toč. d) KZ, može izricati, cijeneći pri tome utvrđene olakotne okolnosti kao posebno izražene olakotne okolnosti, dakle pri utvrđivanju kazne za ovo djelo niti one olakotne okolnosti na koje još žalitelj dodatno ukazuje, ne mogu imati utjecaja na odluku o kazni. Što se pak tiče utvrđenja kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca za kazneno djelo iz čl. 217. st. 3. u svezi čl. 216. st. 2. KZ, opisan u točki II) izreke pobijane presude, za koje djelo je inače u odredbi čl. 217. st. 3. KZ propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, po ocjeni drugostupanjskog suda su utvrđene i u prvostupanjskoj presudi obrazložene olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri cijenjene optuženiku u korist, obzirom da je utvrđena kazna bliže k posebnom zakonskom minimumu, pri čemu pravilno nije ispuštena iz vida okolnost da optuženik ovo djelo nije priznao, što žalitelj uostalom i ne osporava. Najzad, proizvoljna je tvrdnja žalitelja da uslijed počinjenja kaznenih djela iz pobijane presude nisu nastale štetne posljedice, jer je evidentno da je oštećenica O. M. zadobila tjelesne ozljede i to nagnječenje nosa, te nagnječenje područja oko desnog oka, dakle laku tjelesnu ozljedu (kazneno djelo opisano u točki I izreke pobijane presude), odnosno da je trgovačko društvo T. d.d. R. pretrpjelo štetu u iznosu od oko 800,00 kn.

Drugostupanjski sud ne nalazi da utvrđene i obrazložene olakotne okolnosti nisu imale svog odraza i kod izricanja jedinstvene kazne zatvora za opisana dva kaznena djela u stjecaju. Ujedno, u izrečenu kaznu optuženiku je pravilno i zakonito po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, kao što je to navedeno u izreci pobijane presude.

Obzirom da predmetna žalba sadrži i žalbu zbog izrečenih sigurnosnih mjera obveznog liječenja od ovisnosti, te o oduzimanju predmeta, a žalitelj izričito, također niti svojim navodima, nije pobijao prvostupanjsku odluku u dijelu o sigurnosnim mjerama, drugostupanjski sud je ispitao i taj dio odluke o kaznenoj sankciji, te je našao da je prvostupanjski sud nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, navedene sigurnosne mjere izrekao zakonito, naznačujući odredbe kaznenog zakona na kojima takve odluke temelji i dajući razloge za donošenje odluka o sigurnosnim mjerama, koje ovaj drugostupanjski sud prihvaća, pa žalitelja iznova upućuje na razloge iznijete u obrazloženju pobijane presude.

Slijedom navedenih razloga drugostupanjski sud je po čl. 387. ZKP odlučio kao u izreci.

U Zagrebu, 17. prosinca 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.