Legislator Case Law & Legislation
Rev-1877/1994-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allows appeal, increasing fear damages but dismissing claims for relatives' mental suffering.

Case Number Rev-1877/1994-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially accepted the appeal, ordering the defendant to pay an additional 3,000 kn for fear on top of previously awarded damages. While the court upheld the lower courts' rejection of claims for mental suffering by relatives due to insufficient disability severity, it increased the fear compensation based on the intensity and duration of the plaintiff's depressive state. The decision clarifies that material care costs are fixed at the time of service and that only specific close relatives qualify for mental suffering damages in cases of particularly severe disability.

Legislator headnote

AI generated

čl. 200. ZOO; čl. 395. st. 1. ZPP; čl. 385. st. 3. ZPP; čl. 201. st. 3. ZOO; čl. 393. ZPP; čl. 154. st. 2. ZPP; čl. 154. st. 1. ZPP: The court may increase non-material damages for fear based on the intensity and duration of the suffering, while material care costs are determined at the time of service; claims for mental suffering by relatives are limited to cases of particularly severe disability, and factual errors preclude revision.

Keywords

AI generated
non-material damages fear compensation mental suffering care costs revision procedure disability severity close relatives

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1877/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vladimira Drakulića kao predsjednika vijeća, Ilije Čuljata, Vlatke Potočnjak-Radej, mr. Jasne Brežanski i Vjere Delić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K.Č., D.Č., M.Č. i N.Č., svi iz R., svi zastupani po punomoćnicima M.Š. i N.V., odvjetnicima iz R., protiv tuženice "C. -o. " d.d. Z. - Filijala R., zastupane po punomoćnicima S.L. i dr. odvjetnicima iz . i umješača na strani tuženice N.D. iz R., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Okružnog suda u Rijeci od 14. studenog 1993. godine, posl. br. Gž-1766/93 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 1. srpnja 1993. godine, posl. br. P-259/92, u sjednici održanoj dana 22. svibnja 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija prvotužitelja K.Č. i preinačuje presuda Okružnog suda u Rijeci od 14. studenog 1993. godine, posl. br. Gž-1766/93 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 1. srpnja 1993. godine, posl. br. P-259/92 u dijelu kojim je tužitelj odbijen za iznos od 3.000,00 kn (za strah) i sudi:

Tuženica je dužna prvotužitelju K.Č. isplatiti na ime naknade za strah povrh dosuđenih 2.000,00 kn i daljnji iznos od 3.000,00 kn dakle, ukupno 5.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. 7. 1993. godine do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

II. U preostalom dijelu revizija prvotužitelja se odbija kao neosnovana.

III. Revizija D.Č., M.Č. i N.Č. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud prvog stupnja dosudio je prvotužitelju na ime nematerijalne štete iznos od 72.000,00 kn (72,000.000 HRD) i to za fizičke bolove 30.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti 40.000,00 kn, za strah 2.000,00 kn, te za materijalnu štetu i to na ime tuđe pomoći i njege 5.700,00 kn (5,700.000 HRD), za pojačanu ishranu 2.000,00 (2,000.000 HRD), dakle sveukupno 79.700,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. 7. 1993. godine, dok je s preostalim dijelom (29.300,00 kn) prvotužitelj odbijen.

Drugo do četvrtotužitelji su u cijelosti odbijeni s tužbenim zahtjevom za naknadu štete na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe i to drugo i trećetužitelj s iznosom od 20.000,00 kn svaki, a četvrtotužitelj s iznosom od 10.000,00 kn.

Tuženici je ujedno naloženo da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.263,75 kn (3,263.750 HRD).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja u dijelu kojim su odbijeni s tužbenim zahtjevom tužitelji su pravodobno izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane presude preinače na način da se tužbeni zahtjevi prihvate u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija prvotužitelja je djelomično osnovana.

Revizija drugo do četvrtotužitelja je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio, da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa jedino, kad se revident na postojanje takvih povreda određeno i poziva.

Tužitelji ne obrazlažu posebno ni jednu od takvih bitnih povreda, niti ih konkretno naznačuju, pa ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U postupku pred sudovima nižeg stupnja je utvrđena odgovornost tuženice za štetu koju je pretrpio prvotužitelj u saobraćajnoj nesreći dana 28. 2. 1991. godine vozeći se kao suvozač na motorkotaču, kojim je upravljao umješač N.D..

Prvotužitelj je u prometnoj nesreći pretrpio povrede teške naravi - otvoreni prijelom lijeve potkoljenice i lijeve natkoljenice, uslijed kojih je došlo i do povreda krvnih žila, što je nakon dugotrajnog i kompliciranog liječenja (pet velih i jedna manja operacija) koje je detaljno opisano u prvostupanjskoj presudi rezultiralo trajnim invaliditetom od 45%.

Prema utvrđenju nižih sudova ovaj invaliditet očituje se kao umanjenje općeg životnog aktiviteta od 35% u odnosu na fizičku ograničenost zbog izraženog šepanja radi slabosti mišića lijeve noge i smanjene cirkulacije, te djelomične amputacije prvog, trećeg i četvrtog prsta stopala, kao i ukočenosti skočnog zgloba, a 10% u odnosu na tužiteljevu psihu s obzirom da su svi proživljeni strahovi, te produžena briga za ozdravljenje ostavili trajne duševne promjene u formi intrapsihičke tenzije, a što se manifestiraju kao povremeno depresivno stanje.

Ocjenjujući reviziju prvotužitelja u okviru revizijskih navoda (naime, tužitelj nije pobijao ni žalbom prvostupanjsku presudu u odnosu na odbijajući dio za naknadu s osnova fizičkih bolova, pa stoga ono ne može biti ni predmetom razmatranja u revizijskom postupku), valja istaći slijedeće.

Kako je prema utvrđenju sudova nižeg stupnja tužitelj prilikom same nezgode i prvi desetak dana liječenja proživljavao strah vrlo jakog intenziteta, a dugotrajni komplicirani tijek liječenja izazvao je strah i zabrinutost za konačni ishod, te se jaki početni strah smanjivao do straha srednjeg intenziteta, koji se ponavljao kod svake nove operacije, po stajalištu ovog suda opisani način proživljavanja straha (primarnog i sekundarnog) bez obzira na njegove trajne posljedice na psihu tužitelja opravdavaju onu naknadu koju je tužitelj zatražio u tužbi, a to je 5.000,00 kn.

Ovo stoga, što u smislu čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91 - u daljnjem tekstu: ZOO) osobito jačina i trajanje straha su odlučne okolnosti za određenje visine naknade ove štete, a utvrđene trajne posljedice straha u vidu depresivnog stanja predstavljaju drugi vid štete i osnov za dosuđenje naknade zbog duševnih boli radi smanjenja životne aktivnosti.

Valjalo je stoga djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja temeljem čl. 395. st. 1. ZPP u tom dijelu presude nižih sudova preinačiti te prvotužitelju povrh dosuđenih 2.000,00 kn dosuditi i daljnji iznos od 3.000,00 kn.

No, neosnovan je revizijski prigovor prvotužitelja u odnosu na visinu naknade za tuđu pomoć i njegu.

Radi se o materijalnoj šteti, čija visina se utvrđuje u vrijeme pružanja te usluge.

Tuđu pomoć i njegu tužitelji su pružali ukućani, a bila mu je potrebna prema utvrđenju nižih sudova, koje se temelji na nalazu vještaka - 16 mjeseci u dnevnom trajanju od 8 sati, a zatim daljnjih 6 mjeseci u dnevnom trajanju od 4 sata. Kao kriterij prilikom određivanja ove naknade prvostupanjski sud je uzeo prosječnu plaću medicinske sestre zaposlene u KBC Rebro u iznosu od 300.000 HRD, te s obzirom na trajanje te njege i pomoći kao i njezin opseg i po stajalištu ovog suda pravilno odmjerio ovu naknadu, dosudivši tužitelju iznos od 5.700,00 kn.

Revizijski prigovori na utvrđenu visinu su isključivo činjenične prirode, a u ovoj fazi postupka temeljem izričite zakonske odredbe čl. 385. st. 3. ZPP revizija nije dopuštena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Pravilno su sudovi nižeg stupnja odbili tužbene zahtjeve drugo do četvrtotužitelja, roditelja i brata, prvotužitelja, za naknadu štete zbog duševnih boli radi naročito teškog invaliditeta bliske osobe, a temeljem čl. 201. st. 3. ZOO.

Naime, prema citiranom propisu u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Slijedom izloženog, pravilno su niži sudovi odbili tužbeni zahtjev četvrtotužitelja N.Č., jer ne pripada krugu osoba koje bi imale pravo zahtijevati ovu naknadu.

U odnosu na zahtjev roditelja valja istaći da za dosuđenje ove naknade nije dovoljno da se radi o teškom invaliditetu, već se pretpostavlja naročito težak slučaj invaliditeta, dakle takav koji bi se redovito morao kretati u granicama potpunog invaliditeta.

Utvrđeni opseg invaliditeta prvotužitelja od 45%, te njegova pojavnost ne opravdavaju dosuđenje ove štete, bez obzira na jačinu subjektivnih patnji roditelja zbog unesrećenja njihova djeteta u mladenačkoj životnoj dobi (20 godina).

Naime, naruženje djeteta pa makar bilo i visokog stupnja, kao što bi predstavljao slučaj tužitelja nije osnov da se roditeljima pruži naknada nematerijalne štete s tog naslova.

Stoga je i u tom dijelu valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu, jer je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Odluka se temelji na odredbi čl. 393. ZPP.

Prvotužitelju nije dosuđen trošak revizije temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, dok drugotužitelji i četvrtotužitelji nemaju pravo na naknadu parničnih troškova temeljem čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 11. svibnja 1996. godine,

Predsjednik vijeća:

Vladimir Drakulić, v.r.