Rev-1489/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1489/1994-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.S. iz Z., P. …, kojeg zastupaju T.T. i I.U., odvjetnici iz Z., protiv tuženice C. d.d. Z., . ... …, radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu (sada Županijskog suda u Gradu Zagrebu) br. Gž-8113/93 od 14. prosinca 1993., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1863/92 od 2. travnja 1993., u sjednici održanoj dana 25. ožujka 1998.,

p r e s u d i o j e :

1. Prihvaća se djelomično revizija tuženice, preinačava djelomično presuda Okružnog suda u Zagrebu (sada Županijskog suda u Gradu Zagrebu) br. Gž-8113/93 od 14. prosinca 1993. i presuda Općinskog suda u Zagrebu br. Pn-1863/92 od 2. travnja 1993. a u dijelu kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja i odluci o troškovima postupka i sudi:

a) Tužitelj se odbija i sa dijelom zahtjeva u iznosu od 13.545,86 kn. b) Tuženica dužna je naknaditi tužitelju cjelokupne troškove postupka u iznosu od 825,12 kn u roku od 15 dana.

2. U ostalom dijelu revizija tuženice odbija se kao neosnovana kao i revizija tužitelja u cijelosti.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da tužitelju s osnova naknade štete plati iznos od 29.205,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana 2. travnja 1993. pa do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 1.650,25 kn (toč. I. izreke), te je tužitelj sa ostalim dijelom svog zahtjeva odbijen i to u iznosu od 31.654,59 kn kao i sa rentnim zahtjevom u mjesečnom iznosu od 36,00 kn od 1. III. 1993. pa nadalje sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke).

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i povrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv dijela pravomoćne presude suda drugog stupnja kojim je odbijen dio zahtjeva tužitelja pravodobnu, potpunu i dopuštenu reviziju izjavio je tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijani dio presuda preinači u smislu navoda revizije a uz naknadu troška revizije.

Protiv dijela presude kojim je prihvaćen dio zahtjeva tužitelja reviziju je izjavila tuženica iz istog revizijskog razloga i predlaže da se pobijani dio presude preinači i odbije zahtjev tužitelja ili da se ukine. Stranke nisu odgovorile na revizije, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama.

Revizija tuženice djelomično je osnovana, a revizija tužitelja nije osnovana.

U postupku je utvrđeno, da je tužitelj kao pješak na raskrižju Vukovarske i Držićeve ulice u Z. prelazio Vukovarsku ulicu, dok je za njegov pravac kretanja na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo, te da je vozač vozio nedozvoljenom brzinom i propustio obratiti pažnju na pješaka radi čega je naletio na tužitelja. Vozač je pravomoćnom sudskom odlukom kaznenog suda za štetni događaj proglašen krivim za kazneno djelo i osuđen.

Kad je u postupku utvrđeno, da je tužitelj raskrižje prelazio dok je za njegov pravac kretanja na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo, onda su niži sudovi materijalno pravo pravilno primijenili kad su utvrdili doprinos tužitelja štetnom događaju u omjeru od 40% slijedom čega je tuženica tužitelju odgovorna za štetu u omjeru od 60% i tužitelj neosnovano prigovara da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo odlučujući o opsegu odgovornosti tuženice za štetu tužitelju.

U postupku je utvrđeno, da je tužitelj u štetnom događaju zadobio brojne teške tjelesne ozljede radi čega je trpio jake boli oko 14 dana, srednje bolove oko tri tjedna a manje bolove trpi trajno, da su mu ostale trajne posljedice u zdravlju radi čega mu je smanjena životna aktivnost za 65%, da je pretrpio primarni i sekundarni strah koji mu je izazvao reaktivnu neurozu, te da je ostao trajno naružen u manjem stupnju.

Visina nematerijalne štete utvrđuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke i imajući u vidu vrijeme kada je donesena presuda suda prvog stupnja iznosi koje su utvrdili niži sudovi i po mišljenju ovog suda predstavljaju pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 53/91, 73/91 i 3/94, u daljnjem tekstu: ZOO) pa stranke neosnovano prigovaraju, da su niži sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, utvrđujući visinu zatražene nematerijalne štete.

U postupku je utvrđeno, da je u mirnom postupku tužitelju plaćen dio štete (akontacija) dana 12. VII. 1991. a u iznosu od 100.000 ATS.

Niži sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo kad su isplaćeni dio štete odbili od utvrđene štete na način da su navedeni iznos isplaćen u stranoj valuti preračunali u domaću valutu prema tečaju na dan isplate tog iznosa (12. VII. 1991.), jer kad je dio štete plaćen u stranoj valuti onda preračunavanje u domaću valutu treba izvršiti prema tečaju u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, jer se i visina nematerijalne štete utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja (2. travanj 1993.).

U presudama nižih sudova iznosi su izraženi u hrvatskim dinarima, a u ovoj presudi su iznosi preračunati i izraženi u kunama i lipama a temeljem odredbe toč. V. Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH, te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe (NN br. 37/94).

Tužitelju je ukupno utvrđena nematerijalna i materijalna šteta u iznosu od 48.860,00 kn i od tog iznosa treba odbiti doprinos tužitelja šteti od 40% a što čini iznos od 19.316,00 kn. Od dobivenog iznosa od 29.316,00 kn treba odbiti protuvrijednost u kunama iznosa od 100.000 ATS prema tečaju na dan 2. IV. 1993. a što iznosi 13.656,00 kn dakle, tuženica treba platiti tužitelju štetu u iznosu od 15.659,54 kn. Budući je tužitelju dosuđena šteta u iznosu od 29.205,40 kn trebalo je odbiti dio zahtjeva tužitelja u iznosu od 13.545,86 kn (29.205,40 kn - 15.659,54 kn = 13.545,86 kn).

Niži sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo odlučujući o zahtjevu tužitelja postavljenom sa osnova plaćanja naknade za tuđu pomoć s tim da stranke ne prigovaraju visini dosuđene štete. Tužitelj neosnovano prigovara da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kad je odbijen rentni zahtjev tužitelja od 1. III. 1993. pa nadalje, jer rentni zahtjev tužitelja nije osnovan kad je u postupku utvrđeno da tužitelj nije obavljao poslove koje više ne bi mogao obavljati radi smanjene životne aktivnosti i radi obavljanja kojih poslova postavlja rentni zahtjev.

Iz iznesenih razloga, valjalo je djelomično prihvatiti reviziju tuženice i djelomično preinačiti presude nižih sudova, a u ostalom dijelu reviziju tuženice odbiti kao i reviziju tužitelja u cijelosti a temeljem odredaba čl. 393. i 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nn br. 53/91 i 91/92, u daljnjem tekstu: ZPP).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 166. st. 2. i 154. st. 2. ZPP s tim da je tužitelju dosuđen trošak srazmjerno njegovom uspjehu u parnici a uspio je sa 1/4 svog zahtjeva te čitav trošak vještačenja.

U Zagrebu, 25. ožujka 1998.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.