III Kr-2/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 2/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Dragana Poljaka, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. Z. Š. i dr., zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 171. st. 3. i 4. KZ-a i dr., odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđenika Z. Š., I. M. i S. D., što ju čine presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici broj K-106/02-178 od 26. 11. 2004. i presuda Županijskog suda u Zlataru broj Kž-91/05-6 od 27. 9. 2006., u sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2007.,

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da su zahtjevi osuđenika Z. Š. i I. M. osnovani, a povodom tih zahtjeva i po službenoj dužnosti u odnosu na osuđ. S. D. i I. P. preinačuje se u pravnoj oznaci djela presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici broj K-106/02-178 od 26. 11. 2004. i presuda Županijskog suda u Zlataru broj Kž-91/05-6 od 27. 9. 2006., tako da se utvrđuje da su osuđenici radnjama za koje su proglašeni krivim počinili teška kaznena djela protiv opće sigurnosti i to osuđ. Z. Š. iz čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 1. i 4. Kaznenog zakona, osuđenici I. M. i S. D. iz čl. 273. st. 4. u svezi s čl. 263. st. 2. i 4. Kaznenog zakona, a osuđ. I. P. iz čl. 273. st. 4. u svezi s čl. 263. st. 1. i 4. Kaznenog zakona.

ćne presude odbija se

II. Zahtjev osuđ. S. D. za izvanredno preispitivanje pravomo kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom što ih čine presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici broj K- 106/02-178 i presuda Županijskog suda u Zlataru broj Kž-91/05-6 proglašeni su krivima I. P., Z. Š., I. M. i S. D. zbog teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti i to I. P. iz čl. 271. st. 4. Kaznenog zakona (KZ) u svezi s čl. 263. st. 1., 3. i 4. KZ-a, Z. Š. iz čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 1., 3. i 4. KZ-a, a I. M. i S. D. iz čl. 271. st. 4. u svezi s čl. 263. st. 2., 3. i 4. KZ-a i

III Kr 2/07-3

osuđeni I. P. na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, Z. Š. na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, I. M. na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i S. D. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

U zakonskom roku podnijeli su zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osuđ. Z. Š. putem svoga branitelja Ž. Š., odvjetnika iz S., osuđ. I. M. putem braniteljice G. K.-M., odvjetnice iz Z. i osuđ. S. D., putem branitelja A. V., odvjetnika iz Z..

Sva trojica osuđenika temelje zahtjev na odredbi čl. 427. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 i 115/06, u daljnjem tekstu ZKP), ali osuđ. Š. i M. tvrde da je sud povrijedio kazneni zakon jer je na kaznena djela za koja ih je proglasio krivim primijenio zakon koji se ne može primijeniti (čl. 368. toč. 4 . ZKP-a), dok osuđ. D. tvrdi da je kazneni zakon povrijeđen u pitanju ima li okolnosti koje isključuju krivnju (čl. 368. toč. 2. ZKP-a). Osuđ. D. temelji zahtjev i na odredbi čl. 427. toč. 2. ZKP-a jer tvrdi da je sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP-a.

Postupajući u skladu s odredbom čl. 428. st. 4. ZKP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić u odgovoru na zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude predložio je da se zahtjevi svih osuđenika odbiju kao neosnovani.

Zahtjevi osuđ. Z. Š. i I. M. su osnovani.

U pravu su ti osuđenici kada tvrde da je odredbom čl. 263. st. 4. KZ-a propisana odgovornost za nehatno postupanje samo onih radnji koje su kriminalizirane u st. 1. i 2. tog članka, ali ne i onih radnji koje su propisane u čl. 263. st. 3. KZ-a, dakle kada su osnovna kaznena djela iz st. 1. i 2. počinjena na mjestu gdje je okupljeno više osoba. Stoga počinitelj, koji na mjestu gdje je okupljen veći broji ljudi, iz nehata, opće opasnom radnjom, izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili kao odgovorna osoba iz nehata, ne postupi po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazove opasnost za život i tijelo ljudi, može odgovarati samo za kazneno djelo iz čl. 263. st. 4. u svezi st. 1. i 2. istog Zakona, a ne za kazneno djelo iz čl. 268. st. 3. KZ-a kao osnovno djelo. Kazneno djelo iz čl. 271. st. 3. KZ-a, za koje je proglašen krivim osuđ. Š. i iz čl. 271. st. 4. KZ-a, za koje je proglašen krivim osuđ. M., vezano je uz odredbu čl. 263. st. 4. KZ-a. Dakle za ta kaznena djela mogu odgovarati počinitelji samo ako su uslijed nehaja poduzeli radnje opisane u st. 1. i 2. toga članka i time prouzročili tešku tjelesnu ozljedu ili smrt druge osobe.

Međutim, osuđ. Š. pogrešno smatra da nehajno postupanje, u uvjetima propisanim u čl. 263. st. 3. KZ-a, ne predstavlja kazneno djelo, pa da ga je sud trebao osloboditi optužbe. Prema odredbi čl. 263. st. 3. KZ-a o tom kaznenom djelu radi se samo onda kada su poduzete sve radnje propisane u čl. 263. st. 1. KZ-a, za koje postoji odgovornost i kada su počinjene s namjerom i kada su počinjene iz nehaja. Što se pak tiče tvrdnje osuđ. Š. da je na njegovu štetu povrijeđen zakon time što je u izreci presude navedeno da je mlljt. oštećenik D. D. zadobio tešku i po život opasnu povredu, a da takva povreda ne predstavlja bitno obilježje kaznenog djela za koje je proglašen krivim, jer je u čl. 271. st. 3. navedeno da se u tom kaznenom djelu radi ako je radnjama iz čl. 263. st. 4. KZ-a prouzročena teška tjelesna ozljeda druge osobe, valja reći da ni ona nije osnovana. Iako se tjelesne ozljede, u sudsko-medicinskom smislu,

III Kr 2/07-3

dijele na teške tjelesne ozljede i ozljede opasne po život, sve su one teške tjelesne ozljede u smislu odredbe čl. 271. st. 3. KZ-a, a upravo je tako sud pravno označio postupanje tog osuđenika, pa okolnost što je u činjeničnom opisu pobliže opisan karakter ozljede koju je zadobio mlljt. oštećenik, ne predstavlja povredu kaznenog zakona, kao što on tvrdi.

Ne može se prihvatiti niti tvrdnja osuđ. I. M. da je okolnost, što je sud počinio naprijed spomenutu povredu kaznenog zakona utjecala na odabir kaznene sankcije, jer se "kazneno djelo iz čl. 263. st. 3. KZ-a može primijeniti samo kod kaznenih djela koja su počinjena sa umišljajem" utjecala na odabir kaznene sankcije. Iz pobijane presude evidentno je da sud, ocjenjujući s kojim oblikom krivnje je postupao taj osuđenik, a i ostali, utvrdio da je postupao "sa svjesnim nehajem", dakle iako je bio svjestan da zbog njegovih propusta može doći do zabranjene posljedice "lakomisleno je smatrao da se to neće dogoditi". I kazna je tom osuđeniku odmjerena u zakonskom okviru propisanom za kazneno djelo iz čl. 271. st. 4. KZ- a, dakle za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti, počinjeno iz nehaja, pri čemu je sud primijenio i propise o ublažavanju kazne te mu izrekao kaznu ispod zakonskog minimuma propisanog za to kazneno djelo. Prema tome, iako je sud prvog stupnja prilikom kvalifikacije radnji za koje je tog podnositelja zahtjeva, a i ostale osuđenika, proglasio krivim pogrešno pozvao na odredbu čl. 263. st. 3. KZ-a, kao osnovnog kaznenog djela za koje ih je proglasio krivima, to se nije reflektiralo na odabir kaznene sankcije.

Svi drugi prigovori ove dvojice osuđenika predstavljaju prigovore utvrđenom činjeničnom stanju, jer osuđ. Š. tvrdi da je pogrešan zaključak suda da je on bio svjestan "koje su to efikasne mjere koje treba poduzeti za zaštitu kupača" prilikom pražnjenja bazena, čega on, kao pomoćni radnik, nije bio svjestan, a osuđ. M. smatra da je pogrešan zaključak suda da je on suodgovoran za posljedice do kojih je došlo iako je, kao direktor, naručio zaštitne rešetke za odvodne cijevi i predao ih odgovornim osobama koje su trebale nadzirati njihovo postavljanje, iako nema propisa o zaštitnim mjerama koje treba poduzimati nad otvorenim bazenom, već su iskustvenim metodama prihvaćena određena pravila, a osim toga da on nije niti znao, niti je morao znati da su se bazeni počeli prazniti sat vremena prije zatvaranja kupališnog kompleksa.

U čl. 427. ZKP-a taksativno su navedeni razlozi zbog kojih se može izvanredno preispitivati pravomoćna presuda, u koje ne ulazi pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Samo ako se pojavi ozbiljna sumnja u istinitost odlučnih činjenica, na kojima se temelji presuda, sud može, iznimno, u skladu s odredbom čl. 429. u svezi čl. 423. ZKP-a u postupku izvanrednog preispitivanja pravomoćne presude ukinuti odluku suda i narediti da se održi nova glavna rasprava, što ovdje nije slučaj, jer osuđenici ne tvrde da su činjenice koje je utvrdio sud pogrešne, već da je sud iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke.

Prema tome, osnovan je prigovor ovih osuđenika da je na njihovu štetu povrijeđen zakon kada je sud njihovo postupanje pravno označio za Z. Š. kao kazneno djelo iz čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 1., 3. i 4. KZ-a, a za I. M. kao kazneno djelo iz čl. 273. st. 4., u svezi s čl. 263. st. 2., 3. i 4. KZ-a, pa je u tom dijelu preinačena pravomoćna presuda na način kao što je utvrđeno za te osuđenike pod toč. 1. izreke ove presude.

Osuđ. D. navodi da zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnosi iz razloga navedenih u čl. 427. toč. 1. i 2. ZKP-a, ali iz vrlo opširnog obrazloženja, u kojemu doslovno prepisuje veći dio žalbe podnesene protiv presude suda prvog stupnja i to str. 2-9

III Kr 2/07-3

žalbe (list 733) koja je, doduše, podnijeta i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, ali i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, on u žalbi prigovara isključivo činjeničnom stanju koje je dovelo do pogrešne primjene kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pa se tako i razlozi navedeni u ovom zahtjevu svode na iste tvrdnje. Tvrdi se da je pogrešno utvrđenje suda da je on imao svojstvo odgovorne osobe, citiraju se iskazi svjedoka, zaključuje da je pogrešno utvrđenje suda da je on suodgovoran za posljedice do kojih je došlo, jer da je bio svjestan realne opasnosti da prilikom pražnjenja bazena bez rešetki na odvodnim cijevima može doći do uvlačenja kupača u odvodnu cijev, ali da je olako smatrao da do toga neće doći, pa da ga je sud trebao osloboditi optužbe, a kada ga je proglasio krivim, da je počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 2. ZKP-a.

O povredi kaznenog zakona na koju se taj osuđenik poziva radi se samo onda kada su činjenice, na koji se primjenjuje zakon, pravilno utvrđene, a zakon je povrijeđen u nekom od pitanja propisanih u čl. 368. ZKP-a, a ne kada je povreda posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao što proizlazi iz zahtjeva ovog osuđenika.

I tvrdnju da je sud povrijedio odredbu kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP- a osuđenik povezuje uz činjenično stanje, jer tvrdi da je sud "izmijenio pravnu kvalifikaciju koja ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela".

Prije svega valja reći da je sud tog osuđenika proglasio krivim za kazneno djelo kako je ono pravno označeno u optužnom aktu, pa se ne radi o "izmjeni pravne kvalifikacije". Kada bi bila točna tvrdnja osuđenika da pravna oznaka djela ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci presude, takva bi izreka bila nerazumljiva ili proturječna i time bi bila počinjena bitna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, koja prema odredbi čl. 427. toč. 2. ZKP-a, ne može biti razlogom za izvanredno ublažavanje kazne.

Ocijenjeno je, stoga, da je zahtjev tog osuđenika neosnovan. Međutim, kako razlozi iz kojih je ovaj sud izmijenio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela, prihvaćajući zahtjev osuđ. Z. Š. i I. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, idu u korist podnositelja zahtjeva osuđ. D. i osuđ. I. P., koji ga nije podnio, temeljem čl. 420. st. 2. u svezi s čl. 429. ZKP-a ovaj je sud po službenoj dužnosti uzeo kao i da njihovi zahtjevi u tom sadržaju postoje, pa je preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i u odnosu na te osuđenike na način kako je navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je prihvatiti zahtjeve osuđ. Z. Š. i I. M., a povodom tih zahtjeva i po službenoj dužnosti u odnosu na S. D. i I. P. preinačiti pravomoćnu presudu što ju čine presuda Općinskog suda u Donjoj Stubici i presuda Županijskog suda u Zlataru u pravnoj oznaci djela na način kao što je učinjeno pod toč. I. izreke, a zahtjev osuđ. S. D. odbiti kao neosnovan (čl. 429. u svezi s čl. 422. st. 1. ZKP-a).

U Zagrebu, 22. svibnja 2007.

Predsjednik vijeća:

Zapisničar:

Milan Gudelj, v.r. Anamarija Pavičić, v.r.