Kž-218/2017-5 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-218/2017-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marice Šćepanović, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambia i Bruna Kleina, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika mr. sc. Srećka Grgurevića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika S. B. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 3., u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona – („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi okrivljenika S. B. i D. B. te Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K- 257/2015, od 21. studenog 2016., na sjednici održanoj u nazočnosti branitelja okrivljenika S. B., P. J., odvjetnika u S. te branitelja okrivljenika D. B., S. Š., odvjetnika u S., održanoj dana 21. studenog 2017.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe okrivljenika S. B. i D. B. te Općinskog državnog odvjetništva u Splitu kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu, u dijelu pod I izreke, proglasio je krivim okrivljenike S. B. i D. B., zbog počinjenja kaznenih djela teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavak 3., u svezi stavka 1. KZ/97 te ih je, na temelju te odredbe, osudio na kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine svakoga.

Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenici R. M. i B. B. su sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

Na temelju odredbe članka 148. stavak 1., u svezi sa člankom 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08, okrivljenici S. B. i D. B. obvezani su naknaditi troškove nastale tijekom postupka u ukupnom iznosu od 44.816,20 kuna na jednake dijelove.

U dijelu izreke presude pod II, na temelju odredbe članka 453. točka 3. ZKP/08, okrivljeni Z. B. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 99. stavak 3., u svezi stavka 1. KZ/97.

Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08, oštećenici R. M. i B. B. su sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

Na temelju odredbe članka 149. stavak 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka u odnosu na ovaj dio izreke presude su pali na teret proračunskih sredstava.

Protiv te presude, u odnosu na osuđujući dio, žalbu je podnio okrivljeni S. B., po svom branitelju P. J., odvjetniku u S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke suda o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se ukine pobijana presuda te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, odnosno da se pobijana presuda preinači u odluci o kaznenoj sankciji, na način da se okrivljenom S. B. izrekne uvjetna osuda ili kazna zatvora u trajanju kraćem od posebnog minimuma za kazneno djelo koje je predmet optužbe te istu zamijeni radom za opće dobro.

Žalbu protiv prvostupanjske presude, u odnosu na onaj dio u kojem je proglašen krivim, podnio je i okrivljeni D. B., po svom branitelju S. Š., odvjetniku u S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i okrivljenog D. B., zbog nedostatka dokaza, oslobodi od optužbe za djelo koje mu se stavlja na teret, a u slučaju da se ne prihvati taj prijedlog, predloženo je izricanje uvjetne osude.

Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijelo i Općinsko državno odvjetništvo u Splitu i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na dio izreke presude pod II, kojom je okrivljeni Z. B. oslobođen od optužbe, s prijedlogom da se taj okrivljenik proglasi krivim te da mu se izrekne kazna zatvora u primjerenom trajanju, a u odnosu na dio izreke presude pod I, žalba je podnesena zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se okrivljenicima S. B. i D. B. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje je vratilo ovom sudu spis na daljnje nadležno postupanje.

Okrivljenici S. B. i D. B. u svojim žalbama su, na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08, zatražili da se oni i njihovi branitelji izvijeste o sjednici vijeća, što je ovaj sud i učinio pa je o sjednici vijeća, izvijestio okrivljenike S. B. i D. B., kao i njihove branitelje te Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, međutim, unatoč urednoj obavijesti, na sjednicu vijeća nisu pristupili okrivljenici ni državni odvjetnik, već samo branitelji okrivljenika P. J. i S. Š., odvjetnici u S.

S obzirom na to da su okrivljenici i državni odvjetnik uredno obaviješteni o sjednici vijeća, sukladno članku 475. stavak 4. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 , 152/14 i 70/17- dalje u tekstu: ZKP/08) ista je održana u odsutnosti uredno pozvanih stranaka, a branitelji okrivljenika su na sjednici vijeća ostali kod žalbenih navoda i prijedloga.

Žalbe okrivljenika S. B., D. B. i državnog odvjetnika nisu osnovane.

S obzirom na to da se ni okrivljenici, a ni državni odvjetnik nisu žalili zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ovaj sud je, povodom njihovih žalbi, pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti, u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, međutim nije našao povrede zakona koje sadrži ta odredba.

Pretežiti dio žalbenih razloga u žalbama obojice okrivljenika, bili su vezani uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a isto tako i onaj dio žalbenih razloga iz žalbe državnog odvjetnika, koji se odnosio na oslobađajući dio prvostupanjske presude.

Što se tiče žalbi okrivljenika, sadržajno one su bile gotovo istovjetne, odnosno u obje žalbe problematiziraju se ista utvrđenja suda prvog stupnja i to ona koja se tiču postojanja uzročno posljedične veze između ozljeda koje je oštećeni J. B. zadobio kritične prigode 7. siječnja 1998. i njegove smrti 4. veljače 1998. te uloge svakog od njih u samom događaju, s obzirom da su obojica okrivljenika u žalbi isticali kako nije na pouzdan i nesporan način utvrđeno da bi baš oni te prigode nanijeli ozljede oštećeniku J. B.

Za razliku od žalbe okrivljenog S. B., u žalbi okrivljenog D. B. sadržan je još i jedan dodatni navod, koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je isti u svojoj žalbi istaknuo kako sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na okolnost je li taj okrivljenik, zbog činjenice da je bio u teško pijanom stanju, s koncentracijom 3,16 g/kg alkohola u krvi, bio objektivno u stanju zadati udarce pa time i nanijeti ozljede oštećeniku, a sve s obzirom na različita mišljenja koja su o toj okolnosti dali vještaci dr. M. M. i prof. dr. Š. A.

Što se tiče pitanja uloge svakog od okrivljenika prilikom nanošenja ozljeda oštećenom J. B., točno je u žalbama istaknuto kako je sud prvog stupnja kronologiju događanja rekonstruirao na temelju analize iskaza okrivljenika, koji su ustvari bili jedini neposredni očevici događaja te iskaza drugih svjedoka, koji nisu bili neposredni očevici, no kod takvog stanja stvari, prvostupanjski sud ništa drugo nije ni mogao učiniti kako bi utvrdio točno činjenično stanje. Ipak, navodima iz žalbe nisu dovedeni u pitanje pravilnost i osnovanost utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na te odlučne činjenice te nisu u pravu okrivljenici kada u žalbama ističu kako se radi o pukim pretpostavkama prvostupanjskog suda jer je o svojim utvrđenjima u tom pravcu sud dao logične i argumentirane razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

Premda su u svojim obranama okrivljenici, u osnovi, negirali da bi oni fizički napali oštećenog J. B., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je oštećeni ozlijeđen upravo u događajima ispred njegove pojate 7. siječnja 1998., oko 24,00 sata. Naime, nesporno je kako je oštećeni do tog trenutka bio neozlijeđen, što proizlazi ne samo iz iskaza svjedoka, sada pok. K. B., njegove supruge (čiji je iskaz, inače, potpuno ispravno prvostupanjski sud otklonio, stoga što je ne samo suprotan ostalim verbalnim i materijalnim dokazima, nego je uz to u određenim detaljima i sam sebi kontradiktoran), već to proizlazi i iz iskaza nepristranog svjedoka M. B., koji je kritične večeri bio u posjeti kod B., a koji je njihovu kuću napustio neposredno prije događaja ispred pojate oštećenika i koji je oštećenog u kući ostavio živog i neozlijeđenog. Prvi slijedeći nepristrani svjedok koji je vidio oštećenog J. B. bio je svjedok I. M., policijski službenik PP Sinj, koji je bio upućen na intervenciju zbog dojave o događajima ispred pojate J. B. koji je baš na tom mjestu, ispred ove pojate zatekao sva tri okrivljenika i oštećenog J. B.. Ovaj svjedok je u svom iskazu naveo kako je vidio da je J. B. bio okrvavljen i ozlijeđen, radi čega je pozvao hitnu pomoć, upravo kako bi se oštećenom pružila nužna medicinska pomoć, koja mu je te iste večeri i pružena, najprije u Domu zdravlja Sinj, a zatim i na Hitnom kirurškom prijemu KB Split, što nedvojbeno proizlazi iz pregledane medicinske dokumentacije. Osim toga iz zapisnika o očevidu PP Sinj proizašlo je da je baš ispred pojate pronađeno više tragova krvi i drvenih kolaca pa je dakle, sasvim jasno i nedvojbeno kako je oštećeni ozlijede zbog kojih je odveden u bolnicu zadobio u događajima ispred svoje pojate.

Očito je, nadalje, da je ispred pojate oštećenog J. B. doista došlo do sukoba u kojem je isti ozlijeđen, što proizlazi već iz same obrane okrivljenika D. B., koji je priznao da su se on i J. B. hrvali na zemlji, a o postojanju sukoba se jasno dade zaključiti iz iskaza svjedoka A. B., koja je kritične prigode bila u kući okrivljenog D. B. te je čula kako je on kazao kako "ide u Srba napraviti red". Upravo stoga ta svjedokinja je telefonom pokušala nazvati K. B. da ih upozori na dolazak D. B., a potom je iskazala kako je čula nekakav kaos, kako se sve lomilo, kako su se čuli udarci i lavež pasa te K. B. kako zapomaže i njenog sina B., koji je vikao da netko zove policiju jer da će ih ubiti te da je upravo ona tada nazvala policiju. O tome da se ispred pojate J. B. dogodio sukob je iskazala i svjedokinja A. B., koja je također iskazala kako je čula lavež pasa, kako je čula K. B. kako zove u pomoć te kako je čula strašnu viku radi čega je probudila svoju kćerku koja je odlučila pozvati policiju.

Ovakve reakcije K. B. koja zapomaže i traži pomoć te B. B. koji doziva da netko pozove policiju jer će ih ubiti, jasno ukazuju na to da je J. B. bio napadnut, kako je to osnovano utvrdio prvostupanjski sud. S druge strane, budući da je, kako je to već i naprijed istaknuto sam D. B. priznao da se hrvao s oštećenikom, dakle, da se fizički sukobio s J. B., ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je taj okrivljenik bio jedan od napadača na oštećenog, radi čega nije osnovan navod iz njegove žalbe da ne bi bilo utvrđeno kako je upravo taj okrivljenik zadao ozljede oštećeniku.

Što se tiče uloge S. B. prvostupanjski sud je zaključio da je taj okrivljenik, dolaskom do mjesta gdje su se sukobili D. B. i J. B., nakon što je primijetio da D. B. napada i pas oštećenika uzeo štap, kako bi ga zaštitio od daljnjeg napada psa i daljnjeg sukoba s J. B., udara oštećenog i na taj način mu se pridružuje u počinjenju kaznenog djela, pri čemu je kao neutemeljenu otklonio obranu okrivljenika S. B. da je on samo vikao kako bi rastjerao psa. U svojoj žalbi okrivljenik S. B. ističe kako ova konstatacija suda nema uporišta u izvedenim dokazima, već da predstavlja puku pretpostavku koja nije dostatna za osuđujuću presudu, međutim, te žalbene navode ovaj drugostupanjski sud nije prihvatio, s obzirom da je ovakvo utvrđenje prvostupanjskog suda rezultat pažljive i detaljne analize cjelokupnog dokaznog gradiva, o čemu je sud dao uvjerljive i jasne razloge, a s druge, ovakav zaključak suda se logički i životno savršeno uklapa i nastavlja na dinamiku događanja koja je nesporno utvrđena na temelju naprijed iznesene analize iskaza svjedoka A. B., A. B. i policajca I. M. pa je, stoga netočan navod iz žalbe okrivljenika da ovakvo utvrđenje suda nema potporu u izvedenom dokaznom gradivu. Konačno, osim iskaza ovih svjedoka, potporu ispravnosti ovakvog utvrđenja prvostupanjskog suda pruža i medicinska dokumentacija o ozljedama koje je oštećenik kritične prigode zadobio, koja je u postupku pregledana jer je u prijavi Hitne medicinske pomoći Doma zdravlja u Sinju, od 8. siječnja 1998., na listu 11 spisa, navedeno kako je, vezano za način nastanka ozljeda, oštećeni J. B. naveo kako su ga ispred njegove kuće napadali i izudarali D. B. i S. B.

Cijeneći, dakle, sve naprijed navedeno te s druge strane i činjenicu da je vještak prof. dr. Š. A. u svom nalazu i mišljenju istaknuo kako su ozlijede kod oštećenog mogle nastati s najmanje dva neovisna udarca tupo tvrdim sredstvom, silom nekog jačeg intenziteta, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su obojica okrivljenika sudjelovali u napadu na J. B. i da su mu obojica zadali ozljede koje je kritične prigode zadobio, pri čemu nije bilo nužno utvrditi koji od okrivljenika mu je zadao koju konkretnu ozljedu. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi okrivljenika da u postupku nije bilo dokazano kako su mu upravo oni kritične prigode zadali ove ozlijede.

I žalba državnog odvjetnika u dijelu koji se odnosio na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja se također odnosila na okolnost tko je sudjelovao u napadu na oštećenog J. B., s time što se u toj žalbi upiralo na onaj dio prvostupanjske presude u kojem je okrivljeni Z. B. oslobođen optužbe, stoga što u postupku nije bilo dokazano da bi i taj okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Svoj zaključak o tome da je Z. B. sudjelovao u nanošenju ozljeda pok. J. B., državno odvjetništvo isključivo temelji na iskazima svjedoka K. B. i B. B., međutim, kako je to već i naprijed navedeno, sud prvog stupnja je potpuno ispravno otklonio iskaz svjedoka K. B., a s druge strane, što se tiče iskaza B. B., državno odvjetništvo u svojoj žalbi se osvrće samo na onaj dio tog iskaza kojega je taj svjedok dao pred istražnim sucem, u kojem je naveo kako je vidio da su njegovog oca udarali sva trojica okrivljenika. Međutim, pri tome državni odvjetnik potpuno gubi iz vida činjenicu da je sam B. B., kasnije na raspravi, izmijenio svoj iskaz te je kazao da on ništa od sukoba ispred pojate nije vidio, navodeći da s mjesta na kojem se nalazio to nije ni mogao vidjeti, budući da mu zid pojate onemogućava vidljivost prema prostoru koji se nalazi ispred same pojate, a uz sve to kritične prigode bio je mrak i nije bilo vanjskog osvjetljenja. Ovakvim očitovanjem, sam svjedok B. B. je faktički priznao kako je njegov iskaz kojega je dao pred sucem istrage, u odnosu na okolnost sudjelovanja Z. B. u ovom događaju netočan pa stoga, ne može biti korišten kao dokaz u pravcu toga da je Z. B. nanio oštećenom J. B. ozljede kritične prigode. Očigledno je kako je svjedok B. B. shvatio da se izlaskom na mjesto događaja vrlo lako može utvrditi je li s mjesta na kojem se nalazio bio u mogućnosti vidjeti što se događalo ispred pojate, radi čega je odlučio promijeniti svoj iskaz, što bez sumnje uvelike kompromitira njegov iskaz u cjelini.

Nadalje, što se tiče okrivljenika Z. B., pravilno sud prvog stupnja ističe da nitko drugi od svjedoka koji su govorili o buci i vici kritične prigode nisu istaknuli da su čuli glas Z. B., a također i svjedok R. M. kćerka pokojnog J. B., u dijelu kada je prepričavala razgovor telefonom sa svojom majkom kritične prigode, je istakla kako joj majka tada nije spominjala Z. B. kao osobu koja je sudjelovala u napadu na njenog oca. Konačno, niti u prethodno navedenoj prijavi Doma zdravlja Sinj, Policijskoj postaji Sinj ni sam J. B. nije naveo Z. B. među osobama koje su mu nanijele ozljede. Stoga je potpuno pravilno i osnovano prvostupanjski sud oslobodio okrivljenika Z. B. od optužbe, radi čega je neosnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude suda prvog stupnja.

Druga okolnost koja se problematizira u žalbama oba okrivljenika se odnosi na postojanje uzročno posljedične veze između ozljeda koje je J. B. zadobio i smrtnog ishoda, a prvenstveno se ukazuje na to kako dijagnoza prijeloma baze lubanje kod oštećenika, nikada nije bila objektivno dokazana, međutim, ni u tom dijelu obrana nije dovela u pitanje točnost i pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja. Naime, u odnosu na tu okolnost sud prvog stupnja dao je jasne, opširne i valjano argumentirane razloge na stranicama 18., 19., 20. i 21., koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja te na iste radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja.

Kod toga je potrebno istaknuti kako se dijagnoza prijeloma baze lubanje i pneumocefalusa (zraka u lubanji) kod oštećenog J. B. pojavljuje već u prvom specijalističkom nalazu Odjela za anesteziju i intenzivno liječenje KB Split, od 10. siječnja 1998. Osim toga, svi sudski vještaci koji su u postupku ispitani, dr. M. D. G., prof. dr. Š. A. , prof. dr. V. Š., mr. sc. J. H. i prof. dr. D. S. su potpuno suglasni oko toga da je prijelom baze lubanje, premda nije objektivno utvrđen, indirektno, odnosno, kako su oni naveli, klinički utvrđen, pri čemu su dali vrlo logično te čak i potpunom laiku jasno objašnjenje, da je lubanjska šupljina hermetički zatvoreni prostor u kojemu zrak ne može biti jer je zatvorena kostima lubanje i moždanim ovojnicama te da prisutnost zraka u lubanjskoj šupljini neminovno znači da je došlo do frakture neke od lubanjskih kostiju i prekida kontinuiteta tvrde moždane ovojnice.

S druge strane, svi vještaci su bili suglasni i oko toga da se ozljeda u predjelu čela i lica, kao i lijeve strane lica kod oštećenog, može dovesti u vezu s prijelomom kostiju baze lubanje i to etmoidne kosti (rešetnice) ili sfenoidne kosti, čime su povezali vanjske, vidljive ozljede koje su utvrđene kod oštećenog i opisane u medicinskoj dokumentaciji već prilikom njegovog prvog pregleda, sa prijelomom baze lubanje i prodorom zraka u lubanjsku šupljinu. Kod toga su vještaci istakli kako navedene kosti baze lubanje imaju izrazito tanke koštane zidove prema unutrašnjosti lubanje te su suglasni oko toga da i sasvim malena fraktura može izazvati i razderotine tvrde moždane ovojnice i omogućiti prodor zraka u lubanjsku šupljinu, a da se takva fraktura ujedno ne mora vidjeti na standardnim radiološkim snimkama i CT presjecima. Ovo su objasnili time što te pukotine mogu biti toliko male da se ni ne mogu vidjeti standardnim radiološkim CT snimkama, budući da se pregled oštećenoga radio uređajima III generacije, standardnim snimanjem slojeva, koji su po protokolu kroz bazu debljine 5 mm, radi čega se sitna fraktura baze lubanje, bez pomaka ulomaka, u takvim protokolima ne mora prikazati. Također, vještaci su iskazali da nije neuobičajeno ni to što se fraktura baze lubanje nije utvrdila niti prilikom obdukcije, stoga što je obdukcija rađena 4. veljače 1998., dakle gotovo mjesec dana nakon ozljeđivanja te su takve sitne pukotine baze lubanje do tada već mogle i zarasti. Kod ovakvih suglasnih, detaljnih, logičnih i znanstveno argumentiranih obrazloženja vještaka, očigledno su neosnovani navodi žalbe o tome da fraktura baze lubanje kod oštećenika nije bila utvrđena.

Konačno, u odnosu na žalbene navode da je nastanku ishemijskih inzulta kod oštećenika moglo pogodovati i njegovo opće stanje organizma, odnosno opća skleroza krvnih žila srednjeg stupnja te zadebljanje lijeve srčane klijetke, za istaknuti je kako su se i o tome vještaci izjasnili te su bili suglasni oko toga da je prvenstveni uzrok nastanka ishemijskih inzulta kod oštećenika prodor zraka u lubanjsku šupljinu, o čemu je posebno govorila prof. dr. V. Š. specijalist neurokirurgije, koja je istakla kako su promjene na stjenkama krvnih žila i srčanom zalisku u određenoj životnoj dobi uobičajena patologija, ali da se kod oštećenog nije dogodio samo jedan moždani inzult, već je uočeno više ishemijskih inzulta više lijevo što govori u prilog da arterioskleroza kao faktor rizika za nastanak moždanog udara nije bilo od presudne važnosti već je presudni utjecaj imao ulazak zraka i traumatsko oštećenje krvnih žila. Stoga je očigledno da i ovaj žalbeni navod okrivljenika nije bio osnovan.

U žalbi D. B. se također ističe kako su različita bila i mišljenja vještaka u odnosu na njegovo stanje alkoholiziranosti, odnosno njegove sposobnosti da oštećenom zada udarce kojima bi mu bile nanesene ozljede koje je zadobio pa se ističe kako je vještak dr. M. M., specijalist neurologije i psihijatrije, u svom iskazu naveo kako okrivljeni nije mogao izvesti ni jedan koordinirani pokret tj. sa štapom pogoditi određeno mjesto jer da je bio toliko pijan, radi čega da takva radnja koja zahtjeva sinkronizaciju pokreta praktički nije bila izvediva i da nije mogao zadati jače i preciznije udarce.

S druge strane, prof. dr. Š. A., specijalist sudske medicine, je u svom iskazu istaknuo kako sposobnost snage udarca bez obzira na alkoholiziranost nije bila značajno smanjena, da u tom stanju ponašanje može biti reducirano u usmjerenosti, koncentraciji i uočavanju cilja, ali mogućnost zadavanja ovakve snage udarca da nije smanjena.

Vezano za ovu okolnost primjetno je kako su oba vještaka bila suglasna oko toga da kod koncentracije od 3,16 g/kg alkohola u krvi dolazi do redukcije stanja svijesti i intelektualnih funkcija, ali su se njihova mišljenja razlikovala oko pitanja mogućnosti zadavanja udaraca jačeg intenziteta u tako alkoholiziranom stanju. Međutim, ispravno je sud prvog stupnja u odnosu na tu okolnost prihvatio mišljenje vještaka prof. dr. Š. A., s obzirom na to da vještak koji je po specijalnosti psihijatar i neurolog nije uopće ovlašten davati mišljenje o snazi udarca i sposobnosti za zadavanje udaraca određene snage, budući da sva sporna pitanja koja se tiču mehanike nastanka ozljeda, procjene snage udarca koja je potrebna za nastanak određene vrste ozljeda te sposobnosti određene osobe da takve udarce nekome zada, spadaju u kompetencije vještaka koji je specijalist sudske medicine, što je prof. dr. Š. A.

Osim toga, mišljenje vještaka dr. M. M. opovrgavaju i okolnosti samog slučaja, budući da je okrivljeni D. B. u stanju takve alkoholiziranosti pred svjedokinjom A. B., koja je neposredno prije događaja bila u njegovoj kući, rekao da "ide u Srba napraviti red", iz čega očito proizlazi da je on bio potpuno svjestan što radi. Potom je po mraku, seoskim putem bez javne rasvjete, došao do kuće J. B., što jasno ukazuje da njegovo stanje nije bilo takvo da nije mogao koordinirati svoje pokrete pa je upravo to bio razlog zbog čega je A. B. i pokušala telefonom izvijestiti i upozoriti K. B. da je prema njima krenuo D. B. Da je okrivljenik nije bio u stanju izvesti niti jednu radnju koja zahtijeva koordinaciju pokreta, kako je to tvrdio vještak dr. M. M., tada A. B. zasigurno ne bi imala potrebe upozoravati K. B. na to da se on uputio prema njihovoj kući. Slijedom navedenog nije opravdan ni navod iz žalbe okrivljenog D. B. da on nije bio u mogućnosti nanijeti ozljede oštećeniku za koje se tereti.

Vezano za žalbenu osnovu odluke o kazni, okrivljenici su isticali kako je, zbog postojanja niza olakotnih okolnosti, kazna koju je izrekao prvostupanjski sud bila prestrogo odmjerena, dok je s druge strane državno odvjetništvo, upravo suprotno, tvrdilo da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani obojice okrivljenika te da je zanemario dati poseban značaj težini počinjenog djela, načinu počinjenja i društvenoj opasnosti takvog kaznenog djela, radi čega je predlagao izricanje kazne zatvora u trajanju duljem od 1 godine.

Međutim, i po ocjeni ovog suda kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio gotovo sve okolnosti pod kojima se ovaj događaj odigrao (osim jedne u odnosu na okrivljenog S. B., o čemu će biti riječi u nastavku) te je, imajući sve to u vidu, ispravno prosudio da se opća svrha izricanja kaznenih sankcija iz članka 6. KZ/98 te svrha kažnjavanja iz članka 50. KZ/98, u odnosu na obojicu okrivljenika može ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu, upravo u trajanju od jedne godine. Oštećeni J. B. je bez ikakvog stvarnog povoda i razloga napadnut doslovno na svom kućnom pragu, bez da je ičim to isprovocirao ili tome doprinio, a napadnut je od osoba koje su u to vrijeme bili mladi ljudi, u punoj fizičkoj snazi i uz to 30 godina mlađi od oštećenoga, koji je tada imao 62 godine. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sve te okolnosti, unatoč postojanju s druge strane i niza olakotnih okolnosti na strani oba okrivljenika jednostavno ne opravdavaju blaže kažnjavanje.

U kontekstu ove žalbene osnove, za navesti je kako je okrivljeni S. B. u svojoj žalbi pravilno istakao i to kako prvostupanjski sud neosnovano nije cijenio njegovu smanjenu ubrojivost kao olakotnu okolnost na njegovoj strani kod odmjeravanja kazne, s obrazloženjem da je ista dijelom samokrivljena. Pravilno se kod toga u žalbi ističe kako je osnova za utvrđenje vještaka da se kod tog okrivljenika radilo o smanjenju ubrojivosti vezana uz njegovo oboljenje od PTSP-a, što nema nikakve veze sa njegovom alkoholiziranosti te opstoji bez obzira na to je li on u alkoholiziranom stanju ili ne, tako da je zaključak vještaka o stupnju ubrojivosti kod ovog okrivljenika isti i ako on nije u alkoholiziranom stanju. Osim toga u žalbi se pravilno ističe i to da, u situaciji kada je sud utvrdio da nije postojao nikakav prethodni zajednički dogovor okrivljenika za postupanjem zbog kojeg se terete optužnicom, a s druge strane kod utvrđenja da je okrivljenik S. B. konzumaciju alkohola dovršio prije nego što je uopće i mogao znati što će se kasnije dogoditi, ne dolazi u obzir niti institut samoskrivljene neubrojivosti (odnosno smanjene ubrojivosti kod ovog okrivljenika), prema članku 41. KZ/97.

Stoga je, dakle, smanjenu ubrojivost okrivljenika S. B. doista valjalo cijeniti kao olakotnu okolnost, međutim, kada se objektivno sagledaju sve okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela koje su naprijed iznesene, tada, po ocjeni ovog suda, ni ova okolnost, u ukupnosti sa svim ostalim olakotnim okolnostima na strani okrivljenog S. B. ne bi mogla dovesti do blažeg kažnjavanja, pogotovo kada se ima u vidu da je izrečena kazna zatvora odmjerena na samoj donjoj granici kazne propisane za ovo kazneno djelo. S obzirom na iznesenu činjenicu, blaže kažnjavanje bi podrazumijevalo primjenu odredbi o ublažavanju kazne, što kod naprijed navedenih okolnosti pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne bi bilo primjereno.

Isto tako, vezano za žalbu državnog odvjetnika u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazne, za istaknuti je kako s obzirom na činjenicu da je od samog događaja prošlo gotovo 20 godina te da se okrivljenici nikad prije, ali ni poslije ovog događaja nisu pojavljivali kao počinitelji drugih kaznenih djela, a uz postojanje i niza ostalih olakotnih okolnosti, koje je pravilno utvrdio i cijenio prvostupanjski sud, nije bio opravdan ni prijedlog državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem okrivljenika.

Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni navodi iz žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika niti je ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, našao povrede zakona koje sadrži ta odredba, to je žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika valjalo odbiti, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08 i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Splitu 21. studenog 2017.

Zapisničar :

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Srećko Grgurević, v. r.

Marica Šćepanović, v. r.