Rev-510/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-510/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika 1. Z. Đ., 2. M. Đ. iz B., koje zastupa mr. M. K., odvjetnik u B., protiv tuženika-protutužitelja 1. D. S., 2. Z. S. iz B., koje zastupa D. B., odvjetnik u B., radi isplate, rješavajući reviziju tužitelja- protutuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 20. svibnja 1999. godine broj Gž-791/99-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 8. listopada 1998. godine broj P-694/95-14, u sjednici održanoj dana 27. kolovoza 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezni su tužitelji-protutuženici (dalje u tekstu tužitelji) solidarno platiti prvotuženiku-protutužitelju kunsku protuvrijednost 8.000 DEM po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske na dan isplate s kamatom koju Bjelovarska banka d.d. Bjelovar plaća na devizne štedne uloge po viđenju u DEM, a odbijen je tužbeni zahtjev prvotuženika iznad dosuđenih kamata do zatraženih zateznih kamata do stope od 10% godišnje, te je odbijen tužbeni zahtjev prvotuženika iznad dosuđenog do zatraženog iznosa od kunske protuvrijednosti 14.000 DEM sa zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev drugotuženice da su joj tužitelji dužni platiti kunsku protuvrijednost 14.000 DEM sa zateznom kamatom, te su tužitelji dužni platiti prvotuženiku naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.407,26 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu prvotuženika, te u dijelu u kojem je odbijen protutužbeni zahtjev drugotuženice za isplatu 8.000 DEM sa zateznim kamatama, a u preostalom dijelu je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem su tužitelji dužni prvotuženiku platiti 8.000 DEM sa zateznom kamatom pravovremenu, dopuštenu i potpunu reviziju izjavili su tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tuženici na reviziju nisu odgovorili, a nadležni državni odvjetnik se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Utvrđeno je da su prvotužitelj i prvotuženik osnovali privatno poduzeće A. s p.o. B. koje je upisano u registar Trgovačkog suda u Bjelovaru 23. listopada 1990. godine. Njihova zajednička ulaganja u to poduzeće utvrđena su u jednakim omjerima. Nakon što je prvotužitelj ostao bez novčanih sredstava potrebnih za ulaganje u navedeno poduzeće tužitelji su od prvotuženika u kolovozu 1991. godine pozajmili 6.000 DEM s kamatom od 10% godišnje, a u lipnju 1992. godine još 2.000 DEM uz istu kamatnu stopu. Rok vraćanja zajma nije bio točno određen, a primljeni novac je uložen u osnovano poduzeće. Tužitelji prvotuženiku primljeni zajam nisu vratili.

Pravilnom primjenom materijalnog prava je drugostupanjski sud obvezao tužitelje da prvotuženiku plate 8.000 DEM sa zateznim kamatama.

Naime, prema odredbi čl. 562. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje u tekstu ZOO) zajmodavac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvalitete, a prema odredbi st. 2. toga zakonskog članka – ako ugovaratelji nisu ugovorili rok za vraćanje zajma, niti se on može utvrditi iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

Predmetni ugovor o zajmu sklopljen je u vrijeme kada sklapanje ugovora o zajmu u stranoj valuti nije bilo zabranjeno.

Pogrešno tužitelji smatraju da nisu dužni prvotuženiku vratiti primljeni zajam stoga što su primljena novčana sredstva uložena u osnovano poduzeće. Naime, bilo koja dopuštena svrha ugovorenog zajma ne utječe na obvezu njegova vraćanja.

Nije od važnosti za obvezu vraćanja zajma niti činjenica što osnovano poduzeće nije počelo stvarno djelovati, niti što je prvotuženik pristao na raskid ugovora o osnivanju poduzeća.

Nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tužitelji ukazuju u reviziji. Naime, iz izreke pobijane presude vidljivo je da se prvostupanjska presuda potvrđuje i u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva drugotuženice do iznosa od protuvrijednosti 8.000 DEM. Nije odlučno što se u obrazloženju pobijane presude navodi da i sami tužitelji navode da je raskinut ugovor o osnivanju poduzeća A., pa da sudbina imovine poduzeća treba biti raspravljena u vezi s prestankom rada poduzeća, a da tužitelji takvu izjavu nisu dali. Naime, taj navod u obrazloženju pobijane presude nema značenje u odnosu na prihvaćanje protutužbenog zahtjeva prvotuženika radi vraćanja zajma.

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP), valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 27. kolovoza 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.