Revr-1425/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1425/13-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžri-116/13 od 1. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-283/11 od 13. ožujka 2013., u sjednici održanoj 10. svibnja 2016.,

r i j e š i o j e:

I. Prihvaća se revizija, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri- 116/13 od 1. kolovoza 2013. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-283/11 od 13. ožujka 2013. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu broj Pr-283/11 od 13. ožujka 2013. naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike plaće bruto iznos 96.538,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama (toč. I. izreke) te mu naknaditi parnične troškove u iznosu 15.750,00 kn sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2013. do isplate (toč. II. izreke).

Presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžri-116/13 od 1. kolovoza 2013. odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložila je preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva podredno ukinuti je i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je odgovorio na reviziju, predlažući njeno odbacivanje kao nedopuštene, a podredno odbijanje iste kao neosnovane. Traži trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13) u svezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora je zahtjev tužitelja – policijskog službenika Postaje pomorske policije S., za isplatu razlike plaće s osnova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u razdoblju od siječnja 2008. do prosinca 2008.

Nižestupanjski sudovi su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je dulje od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04 – dalje: KU). Polazeći od takvog zaključka sudovi su računali broj sati prekovremenog rada na način da su takvim radom računali ukupan broj sati provedenih na bordu iznad 40 sati tjedno. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tužitelj koristio slobodne dane te da mu je tuženica isplaćivala plaću po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu te za vrijeme kada taj rad nije ostvarivan, sudovi su obvezu tuženice na plaćanje prekovremenih sati izračunali umanjenjem broja prekovremenih sati-uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima te isplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu ( u vrijeme kada taj rad nije ostvarivan) i u tom umanjenom iznosu priznali pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, prema odredbi čl. 39. st. 1. KU.

Navedeno shvaćanje prema kojem tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću s osnova prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) nižestupanjski sudovi izvode iz činjenice da tužitelj tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto odnosno dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. Polazeći od takvog shvaćanja, sudovi su odbili kao neosnovane i prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, odnosno boravka broda u luci ili na sidru ne radi 24 sata, dodatno pojašnjavajući da se svo vrijeme provedeno na brodu smatra aktivnim dežurstvom na radnom mjestu pa da stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

S obzirom na takva utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova, tuženica označuje spornim pitanje: može li se taj ostali rad, odnosno vrijeme provedeno na službi (nakon ostvarenih četrdeset sati rada) tretirati prekovremenim radom u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora te tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.

Iznoseći razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, revidentica navodi da je o ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio pravno shvaćanje u presudama Rev-466/07-2 od 5. rujna 2007. i Rev-753/09 od 17. studenoga 2009., a koje da je suprotno onom iz pobijane presude. Obrazlažući važnost postavljenog pitanja ukazuje i na odredbe Zakona o radu, Kolektivnog ugovora te na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu sa odredbom čl. 382. st. 2. ZPP-a ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženice ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koje se na to pitanje odnose.

U odluci ovog suda Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009., na koju se poziva revidentica, izraženo je pravno shvaćanju prema kojem nije životno ni logično da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno.

Prema tumačenju odredbe čl. 39. u vezi sa čl. 50. KU/04 koje je na sjednici 10. lipnja 2006. dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora, pored terenskog dodatka službenici (tako u konkretnom slučaju i policijski službenici) imaju pravo na uvećanje plaće iz čl. 39. KU samo za stvarno odrađene sate rada u koje se uračunava i vrijeme putovanja.

Polazeći od izloženog, nameće se kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada, se ne može međutim smatrati prekovremenim radom.

Kako nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja su propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga-zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno vremensko razdoblje (tako i u presudi Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike od 6. lipnja 2006.) to je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a trebalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će postupajući u smislu naprijed navedenog donijeti novu zakonitu presudu.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 10. svibnja 2016.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.