Rev-x-565/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 565/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u P., protiv tuženika Š. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik D. Č., odvjetnik u P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-636/09-2 od 15. ožujka 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-87/91-73 od 21. listopada 2008., u sjednici održanoj 16. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-636/09-2 od 15. ožujka 2010. i presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo poslovni broj P-87/91-73 od 21. listopada 2008. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I Utvrđuje se, da je tužitelj vlasnik prizemlja zgrade, koja se nalazi u V., …, sagrađena na k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V., a što iznosi 1/2 dijela k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V..

Utvrđuje se, da je tužitelj vlasnik dograđenog kata zgrade, koja se nalazi u V., …, sagrađene na k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V., a što iznosi 1/2 dijela k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V..

Tuženi je dužan tužitelju izdati ispravu sposobnu za zemljišnoknjižni prijenos gore navedenih dijelova u navedenoj nekretnini, na ime i u korist tužitelja, u roku 15 dana, jer će inače takvu ispravu zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.

II Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 49.000,00 kn (četrdesetidevettisućakuna), u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove 3.275,49 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I Utvrđuje se, da je tužitelj vlasnik prizemlja zgrade, koja se nalazi u V., …, sagrađena na k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V., a što iznosi 1/2 dijela k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V..

Utvrđuje se, da je tužitelj vlasnik dograđenog kata zgrade, koja se nalazi u V., …, sagrađene na k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V., a što iznosi 1/2 dijela k.č.br. 403/4 zgr. u k.o. V..

Tuženi je dužan tužitelju izdati ispravu sposobnu za zemljišnoknjižni prijenos gore navedenih dijelova u navedenoj nekretnini, na ime i u korist tužitelja, u roku 15 dana, jer će inače takvu ispravu zamijeniti ova presuda po pravomoćnosti.

II Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 49.000,00 kn (četrdesetidevettisućakuna), u roku 15 dana.“

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Poreču-Parenzo posl. broj P-87/91-73 od 21. listopada 2008. godine.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova koji se odnose na troškove ovog žalbenog postupka.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ujedno tuženik napominje da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je, između ostalog, odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP). Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvati reviziju i pobijanu drugostupanjsku presudu ukine.

U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu. Tužitelj je popisao trošak odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

U ovom predmetu dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP). Naime, vrijednost predmeta spora nenovčanog zahtjeva (koji je i u revizijskom stadiju postupka sporan) u tužbi (25. veljače 1991.) naznačena je sa 60.000,00 dinara. Tada je revizija bila dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 8.000,00 dinara, pa imajući na umu obvezu sudova pružiti pravnu zaštitu prema legitimnim očekivanjima stranaka u pogledu prava na pravni lijek, bez obzira što je u vrijeme donošenja drugostupanjske presude po čl. 382. st. 1. ZPP vrijednosni kriterij iznosio 100.000,00 kn i taj kriterij nije ispunjen, dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ovoga Zakona.

U postupku koji je prethodio reviziji nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijanih presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama.

Revident određeno ne navodi u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 385. st. 2. i čl. 338. st. 4. ZPP koja da je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, pa sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP navedeni revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka i nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave.

Tužitelj je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom (ročišta 10. prosinca 2007. i 26. svibnja 2008. podnesak tužitelja od 10. siječnja 2008.) istakao i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu 2.100.000,00 kn s osnove ulaganja u predmetnu nekretninu. O tom (drugom) zahtjevu sudovi nisu odlučivali (čl. 188. st. 2. ZPP) jer je nižestupanjskim presudama zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva i izdavanje tabularne isprave dakle, prvi zahtjev, prihvaćen.

U ovom postupku tužitelj tvrdi da je građenjem stekao vlasništvo na nekretnini pobliže opisanoj u izreci prvostupanjske presude, te da je i isplatom kupoprodajne cijene po Ugovoru od 2. veljače 1981. također stekao vlasništvo predmetne nekretnine.

S druge strane, tuženik navodi da je kupoprodajni ugovor od 2. veljače 1981. raskinut slijedom čega tužitelj nije mogao po toj osnovi steći vlasništvo, a niti mu je isplaćena kupoprodajna cijena (tek samo u neznatnom dijelu). Što se tiče stjecanja vlasništva građenjem, tuženik tvrdi, da niti po toj osnovi tužitelj nije mogao steći vlasništvo predmetne nekretnine.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je u vrijeme podnošenja tužbe 25. veljače 1991. tuženik bio vlasnik zgrade sagrađene na k.č.br. zgr. 403/4 k.o. V., time da je u zemljišnim knjigama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude kao vlasnica upisana kćerka tuženika M.-M. V.,

- da je na temelju rješenja prvostupanjskog suda poslovni broj Z-759/91 provedena zabilježba spora, zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine k.č.br. zgr. 403/4 k.o. V.,

- da su 2. veljače 1981. tužitelj i tuženik sklopili kupoprodajni ugovor kojim je tuženik Š. V. prodao tužitelju P. V. zgradu sagrađenu na k.č.br. zgr. 403/4 k.o. V., da je kupoprodajna cijena između stranaka ugovorena za iznos od 70.000,00 DEM na rok otplate od sedam godina, time da do kraja šeste godine ima biti isplaćen iznos od najmanje 5.000,00 DEM po godini i da je tužitelj glede obveze plaćanja kupoprodajne cijene prema navedenom Ugovoru, istu samo djelomično ispunio,

- da je uvidom u spis suda prvog stupnja poslovni broj P-185/89 utvrđeno da je pravomoćnom presudom od 30. kolovoza 1989. naprijed navedeni kupoprodajni ugovor raskinut iz razloga jer ovdje tužitelj (tamo tuženik-protutužitelj) nije u cijelosti ispunio obvezu plaćanja kupoprodajne cijene po Ugovoru, te je naloženo tuženiku-protutužitelju P. V. (ovdje tužitelj) obustaviti radove na k.č.br. zgr. 403/4 k.o. V. i predati nekretninu tužitelju- protutuženiku Š. V. (ovdje tuženiku) slobodnu od osoba i stvari,

- da je istom pravomoćnom presudom od 30. kolovoza 1989. (poslovni broj P-185/89) odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja P. V. (ovdje tužitelja) radi utvrđenja da je tužitelj-protutuženik Š. V. (ovdje tuženik) prodao tuženiku-protutužitelju P. V. kupoprodajnim ugovorom od 2. veljače 1981. svoje nekretnine u z.k.ul. 572 k.o. V. koje se sastoji se od kat. čest. broj br. – kuće na k.č.br. 403/4 za cijenu od dinara 1.058.400.- pa da je slijedom toga tužitelj-protutuženik dužan izdati tuženiku-protutužitelju P. V. tabularnu ispravu sposobnu za gruntovni prijenos prava vlasništva tih nekretnina,

- da je u navedenom predmetu utvrđeno da je ovdje tužitelj P. V. na ime kupoprodajne cijene platio ovdje tuženiku Š. V. zaključno do 1984. 226.800,00 tadašnjih dinara, a za 1985. još 47.304,00 tadašnjih dinara, te da je s osnove kupoprodajnog ugovora bio dužan isplatiti još 658.179,00 dinara,

- da je tužitelj izvršio određena ulaganja u prizemlje navedene zgrade i da je nadogradio kat na toj zgradi,

- da je vještak graditeljske struke procijenio da su radovi u prizemlju izvedeni u vrijednosti od 132.905,80 kn, a radovi na katu 169.948,12 kn,

- da je tužitelj građevinske radove izvodio nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji i to u razdoblju od 1981. do 1984.,

- da je Ugovor raskinut po tužbi koju je ovdje tuženik Š. V. podnio 1985. pravomoćnom presudom iz 1989. (poslovni broj predmeta P-185/89).

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja te ocjenom iskaza brojnih svjedoka i stranaka, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, prvostupanjski sud zaključuje, da je tužitelj radove u prizemnom dijelu objekta, te nadogradnju kata iznad prizemlja izvodio nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji i to u razdoblju od 1981. do 1984., da se u to vrijeme ponašao kao stvarni vlasnik, pošten posjednik i da je prilikom izvođenja radova bio pošten graditelj jer je Ugovor raskinut pravomoćnom presudom iz 1989. slijedom čega da je tužitelj stekao vlasništvo na temelju odredbe čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV).

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu ocjenjujući da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, da je na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 - dalje: ZOVO), a ne odredbe ZV međutim, da oba zakona podjednako reguliraju predmetnu pravnu situaciju. Stoga se, drugostupanjski sud ocjenjujući pravilnim shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, poziva na odredbe čl. 26. ZV. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, prema shvaćanju ovog suda, pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva i izdavanje tabularne isprave prihvatili.

Nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Poreču poslovni broj P- 185/89 od 30. kolovoza 1989. odlučeno da se raskida kupoprodajni ugovor od 2. veljače 1981. koji su sklopili (ovdje tuženik) Š. V. s jedne strane kao prodavatelj, te (ovdje tužitelj) P. V. s druge strane kao kupac, kojim ugovorom je Š. V., P. V. prodao zgradu sagrađenu na k.č.br. zgr. 403/4 k.o. V. (toč. I. izreke), da je V. P. dužan obustaviti svaki daljnji građevinski ili drugi rad na zgradi k.č. zgr. 403/4 k.o. V. u V., …, te u roku od 15 dana predmetnu zgradu predati Š. V. slobodnu od osoba i stvari (toč. II. izreke). Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tamo tuženika-protutužitelja V. P. (ovdje tužitelja) za utvrđenje da je tužitelj-protutuženik Š. V. prodao tuženiku-protutužitelju P. V. kupoprodajnim ugovorom od 2. veljače 1981. svoje nekretnine upisane u z.k.ul. 572 k.o. V. sastojeće od čest. zgr. 403/4 kuće, za cijenu od 1.058.400,00 tadašnjih dinara, pa da je slijedom toga tužitelj-protutuženik (S. V.) dužan tuženiku-protutužitelju (P. V.) izdati valjanu tabularnu ispravu. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova iz obrazloženja navedene presude proizlazi da tuženik-protutužitelj P.

V. (ovdje tužitelj) ne može imati nikakav stvarnopravni zahtjev prema tužitelju-protutuženiku Š. V. (ovdje tuženiku) nego eventualno obveznopravni zahtjev.

Prema shvaćanju ovoga suda, već su se u toj parnici nižestupanjski sudovi (Općinski sud u Poreču i tada Okružni sud u Puli) bavili pitanjem vlasništva predmetne nekretnine, jer u suprotnom ne bi mogli obvezati tuženika-protutužitelja P. V. (ovdje tužitelja) na vraćanje nekretnine, ukoliko je stekao pravo vlasništva iste, neovisno od kupoprodajnog ugovora od 2. veljače 1981. koji je dakle, pravomoćnom presudom u tom postupku raskinut. Posljedice raskida ugovora propisane su odredbama čl. 132. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO).

Prema odredbi čl. 132. st. 2. ZOO ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu, za zaključiti je da je, nakon što je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Poreču poslovni broj P-185/89 od 30. kolovoza 1989. prihvaćen tužbeni zahtjev za raskid kupoprodajnog ugovora od 2. veljače 1981. i naloženo tuženiku-protutužitelju P. V. (ovdje tužitelju) predati tužitelju-protutuženiku Š. V. (ovdje tuženiku) zgradu k.č. zgr. 403/4 k.o. V. u V., …, i to u roku od 15 dana slobodnu od osoba i stvari, P. V. (ovdje tužitelj) obvezan vratiti Š. V. (ovdje tuženika) vlasništvo predmetne nekretnine, dakle ono što je dao po osnovi kupoprodajnog ugovora.

Kako je kupoprodajni ugovor od 2. veljače 1981. proizvodio pravne učinke do odluke suda kojom je pravomoćno raskinut (30. kolovoza 1989.), to znači da je tužitelj u vrijeme kada je izvodio sporne građevinske radove, iako nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik, bio „izvanknjižni“ vlasnik nekretnine u V.. Pravno shvaćanje da se tužitelj u vrijeme izvođenja radova ponašao kao „stvarni“ vlasnik iznio je i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude. Prema tome, tužitelj nije gradio na tuđem zemljištu, nego na zemljištu na kojem je bio izvanknjižni vlasnik, a nakon raskida Ugovora nastala je njegova obveza vraćanja, a to pitanje je riješeno u predmetu P-185/89.

Slijedom izloženog, pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da je tužitelj kao graditelj gradio na tuđem zemljištu i zbog toga, prema ocjeni ovoga suda, nema mjesta primjeni odredaba o stjecanju prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu (čl. 24. – 26. ZOVO) na koje se poziva drugostupanjski sud. Odredbama čl. 24., 25. i 26. ZOVO uređeni su slučajevi stjecanja prava vlasništva po samom zakonu (originarno) iz čl. 21. ZOVO, građenjem na tuđem zemljištu. Prema tome, nižestupanjski sudovi su se nepotrebno bavili stjecanjem prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu budući iz utvrđenih činjenica u postupku koji je prethodio reviziji proizlazi da nisu ispunjene pretpostavke na temelju kojih bi bilo moguće o zahtjevu tužitelja za stjecanje prava vlasništva odlučiti na temelju odredaba čl. 24.-26. ZOVO. Stoga, je pravilnom primjenom materijalnog prava u tom dijelu trebalo tužbeni zahtjev odbiti.

Budući tužitelj nije stekao pravo vlasništva, to nije osnovan niti njegov zahtjev za izdavanje tabularne isprave, tim više što se tuženik (a tužitelj i ne tvrdi suprotno) nije pravnim poslom obvezao tužitelju izdati tabularnu ispravu.

Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, nije isključeno pravo tužitelja da zahtijeva vrijednost onog što je uložio u predmetnu nekretninu. U ovom postupku tužitelj je zahtjev za isplatu (2.100.000,00 kn) istaknuo kao eventualno kumulirani zahtjev (čl. 188. st. 2. ZPP), o kojim će sud odlučiti po primitku ove presude.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke presude.

Odluka o parničnim troškovima (toč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

Tuženik je u cijelosti uspio u sporu pa mu je valjalo na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP u vezi odredbe čl. 166. st. 2. ZPP dosuditi parnične troškove u cijelosti.

Tužitelj je podnio tužbu 25. veljače 1991. u kojoj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 60.000.-dinara. U ovom predmetu postavljeni su eventualno kumulirani zahtjevi i to prvi (glavni) zahtjev je nenovčani, a drugi (sporedni) zahtjev je novčani. Stoga je u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela presude odbijenog tužbenog zahtjeva i onog kojeg se pobija u reviziji iznos nenovčanog zahtjeva, a za koji je u tužbi naznačen iznos od 60.000.-dinara.

Odlukom o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 71/91) određena je zamjena SFRJ dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1, a Odlukom o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe („Narodne novine“ broj 37/94) od 1. lipnja 1994. nominalna vrijednost hrvatskog dinara preračunavala se u omjeru 1.000 hrvatskih dinara za 1 kunu. Stoga, iznosu naznačenom u tužbi od 60.000.-dinara odgovara iznos od 60,00 kn i taj iznos predstavlja relevantnu vrijednost predmeta spora glede obračuna troška zastupanja tuženika po punomoćniku.

Prema Tbr. 48. Tarife o naknadama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05 i 59/07 – u nastavku: OT) za radnje obavljene do stupanja na snagu te tarife, primjenjuje se tarifa objavljena u „Narodnim novinama“ broj 69/93 s izmjenama objavljenim u „Narodnim novinama“ broj 87/93, 16/94 i 11/9. Tako tuženiku pripada trošak zastupanja po odvjetniku od ukupno 3.275,49 kn koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu (Tbr.8/1 OT) – 8 bodova, zastupanja na pet ročišta (Tbr. 9/1 OT) – svako po 8 bodova, zastupanja na dva ročišta (Tbr. 9/2 OT) – svako po 4 boda, za pristup na tri ročišta koja su odgođena prije početka raspravljanja (Tbr. 9/4 OT) – svako po 2 boda, za zastupanje na četiri ročišta (Tbr. 9/1 OT) – svako po 25 bodova, za nazočnost na očevidu 25 bodova, za sastav tri podneska (Tbr. 8/1 OT) – svako po 25 bodova, ukupno 262 boda, što prema vrijednosti boda od 10,00 kn iznosi 2.620,00 kn, koji iznos je uvećan za iznos od 43,00 kn (Tbr. 46 OT) sve uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost od 23%.

Slijedom navedenog tuženiku je dosuđen parnični trošak u iznosu od ukupno 3.275,49 kn kao izreci presude.

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna – čl. 155. st. 1. ZPP (toč. III. izreke).

U Zagrebu, 16. srpnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.