Rev-623/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 623/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice K. B. iz Č., ..., protiv tuženika D. B. iz Č., ..., koga zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u O., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tuženika, protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 8. studenoga 199o. br. Gž-2833/9o-2. kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Osijeku od 28.svibnja 199o. br. P-lo99/86, u sjednici održanoj dana 11. srpnja 1991.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostepenom presudom utvrdjeno je da je tužiteljica suvlasnik u 1/3 dijela kuće u Č., ..., koja leži na k.č.br. 48, upisane u z.k.ul.br. 998, k.o. Č. i pokretnina (regala, dva kauča, sobnog stolića, dvije fotelje i posudja) stečenih u braku sa tuženim, što je tuženik dužan priznati, izdati prikladnu tabularnu ispravu za uknjižbu prava suvlasništva nekretnina i predati dio pokretnina te tužiteljici naknadite parnični trošak.

Žalbu tuženika, u odnosu na odluku o glavnoj stvari, drugostepeni je sud odbio a ukinuo je (rješenjem) samo odluku o parničnom trošku.

Protiv drugostepene presude pravovremeno je reviziju izjavio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu ili da se preinače i da se tužiteljica u cijelosti odbije sa tužbenim zahtjevom.

U pismenom odgovoru na reviziju, tužiteljica predlaže da se išta odbije.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji. Revizija nije osnovana.

Stranke su bile u braku 21 godinu. Nekretnine (kuća) i pokretnine stečene su u toku braka, u kojem su stranke imale troje djece, tuženik je bio zaposlen (u radnom odnosu) a tužiteljica je vodila domaćinstvo, odgajala djecu, povremeno radila kao sezonski radnik, a kuća - predmet spora - sagradjena je na zemljištu na kojem je ranije bila stara kuća tuženika, koja je srušena.

Ove su činjenice nesporne medju strankama.

Tuženik smatra da je on bio glavnim stjecaocem sve imovine u braku, budući da je samo on radio i zaradjivao novac i da tužiteljica nema udjela u stjecanju bračne imovine kao suvlasnik, već eventualno samo pravo na obveznopravni zahtjev ali u mnogo manjem dijelu doprinosa od onoga, koji joj je priznat.

Ne stoji tuženikova tvrdnja o ostvarenju bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ukazuje u reviziji.

Njegov zahtjev za izuzeće predsjednika vijeća prvostepenog suda (jer da je on koristio usluge tužiteljice kao povremene radnice u domaćinstvu) prekasno je istaknut i o njemu se ne može raspravljati u reviziji, budući je stranka dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca najkasnije do završetka rasprave pred prvostepenim sudom (čl. 73. st. 2. ZPP-a).

Nižestepeni sudovi su proveli niz dokaza, koji su bili dovoljni za ocjenu doprinosa stranaka stjecanju bračne imovine i utvrdili - pravilno - da je tužiteljica svojim radom u domaćinstvu, odgojem i čuvanjem djece, radom u izgradnji kuće, pridonijela stjecanju bračne imovine. Ne daje se doprinos stjecanju takove imovine samo radom u službi (radnom odnosu) već i na svaki drugi način koji objektivno omogućuje da se u bračnoj zajednici stječe imovina koja predstavlja skupno vlasništvo bračnih drugova.

Sudovi su cijenili okolnosti o kojima u reviziji govori tuženik (da je on bio vlasnikom zemljišta, da je bio zaposlen) i zato je njegov doprinos veći za 1/3 dijela od doprinosa tužiteljice, a tvrdnjama o poklonu tetke pri gradnji kuće (novac za opeke i blokove) tuženika, sudovi nisu povjerovali (činjenično stanje).

Kada su sudili da je tužiteljica pridonijela stjecanju bračne imovine u 1/3 dijela i da joj se na tom dijelu nekretnine i pokretnine priznaje suvlasništvo, sudovi su pravilno primjenili materijalno pravo (čl. 291. i 284. Zakona o braku i porodičnim odnosima - "NN" br. 19/78, 27/78. i 45/89.) vodeći računa ne samo o zaradi tuženika već i o pomoći tužiteljice tuženiku, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje stranaka u održavanju i stjecanju zajedničke imovine.

Nije dakle osnovana revizija tuženika, jer nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka istaknuti u njoj, ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. u vezi čl. 354. st. 2. t. lo. ZPP- a) ni pogrešne primjene materijalnog prava, pa je presudjeno kao u izreci u smislu čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 11. srpnja 1991.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v. r.