Rev-1840/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1840/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Ivana Mikšića i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H.I. iz M.D., zastupanog po Z.G., odvjetniku iz K., protiv tuženice C.-o. d.d. Z., …, za Filijalu K., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 3. siječnja 1995. godine br. Gž-9105/94 kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 1994. godine br. Pn-356/94, u sjednici održanoj dana 4. lipnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 24.837,16 kn sa zateznom kamatom po čl. 277. st. 1. ZOO i parnični trošak od 2.753,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva od 18.209,03 kn tužitelj odbijen.

Povodom žalbe tuženice drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je tužitelja odbio s daljnjim iznosom od 11.277,16 kn kao i parničnim troškom od 1.100,00 kn, a odluku o zateznim kamatama preinačio u smislu propisa čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate.

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se žalba tuženice odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske. Revizija nije osnovana.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tužitelj je u prometnoj nesreći (27. 9. 1993. godine) zadobio udarnokrvne podljeve glave desne šake i potres mozga, a zbog posljedica ozljede (glavobolja zatim znojenje, vrtoglavice, napetost) životna aktivnost smanjena mu je za 10% trajno.

Uslijed zadobivenih ozljeda tužitelj je trpio fizičke bolove sedam dana jake, šest dane srednje i dvadeset dana slabije. Imao je i strah jači u trajanju od dva dana, a poslije sve slabiji u vezi s ishodom liječenja.

Među strankama je nesporna podijeljena odgovornost 20% : 80% u korist tužitelja kao i naknada za tuđu pomoć i izgubljenu zaradu.

Dakle, i u ovoj fazi postupka sporna je visina naknade za nematerijalnu štetu (fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti).

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je po ocjeni ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostupanjsku presudu i snizio dosuđene naknade za sve utužene vidove nematerijalne štete te tužitelju dosudio naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 3.200,00 kn, za strah 2.960,00 kn i za smanjenje životne aktivnosti 7.400,00 kn uzimajući pritom u obzir omjer podijeljene odgovornosti. Ovo stoga što je u odmjeravanju pravične naknade drugostupanjski sud pravilno cijenio sve okolosti koje predviđa odredba čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91, 3/94 - ZOO) posebice intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, kao i opseg smanjenja životnih aktivnosti.

Naime, opseg i karakter ozljeda kao trajnih posljedica i njihova pojavnost ne opravdavaju veću naknadu od dosuđene jer po ocjeni ovog suda upravo dosuđena naknada pruža tužitelju punu satisfakciju za utvrđene tegobe.

Kako nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 4. lipnja 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.