II Rev-91/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 91/1990-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja: Republika Hrvatska, koju zastupa Javni pravo-branilac Republike Hrvatske, protiv tuženih: 1. C. g. t., T., 2. "O. g.“ P. i 3. A. S., O., Norveška, koje zastupa D. I., odvjetnik iz R., radi isplate 505.350,00 dinara, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude i rješenja Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu od 14. veljače 1990. br. Pž-2764/89, kojom je potvrdjena presuda i rješenje Okružnog privrednog suda u Splitu od 20. travnja 1989. br. P 6078/87, u sjednici održanoj dana 22. listopada 1991. godine,

r i j e š i o j e :

I. Revizija tužitelja djelomično se prihvaća, te se ukidaju presuda Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu br. Pž- 2764/89 od 14. veljače 19.90. godine i presuda Okružnog privrednog suda u Splitu br. P 6078/87 od 20. travnja 1990. godine u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu dinara 201,80 spp i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

II. Revizija tužitelja odbija se u dijelu u kojem je odlučeno (riješeno) da je Okružni privredni sud u Splitu apsolutno nenadležan za sudjenje u sporu izmedju tužitelja i trećetuženika, te tužba u tom dijelu odbačena.

III. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

O b r a z l o ž e n j e :

Drugostepenom presudom i rješenjem Privrednog suda Hrvatske u Zagrebu br. Pž-2764/89 od 14. II 1990. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrdjena je prvostepena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu br. P-6078/87 od 20. IV 1990. godine u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od dinara 201,80 spp, kao i rješenje istog suda, istog broja i datuma, kojim se taj sud oglasio apsolutno nenadležnim za sudjenje u sporu izmedju tužitelja i trećetuženika i tužba odbačena.

II Rev 91/1990-2

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostepena i drugostepena presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

U odgovoru na reviziju tuženici osporavaju revizijske navode i predlažu da se revizija kao neosnovana odbije.

Javni tužilac se o reviziji nije izjasnio.

Revizija protiv presude je osnovana, dok revizija protiv rješenja nije osnovana.

Predmet spora jeste zahtjev za naknadu štete i naknadu troškova vadjenja potonulih stvari - broda B. M. s teretom od 1.324 tone vinil klorida monomera i oko 50 tona nafte - koji se temelji na činjenici da je dana 16.XI 1984. godine u obalnom moru SFRJ, na području Općine Š., potonuo brod B. M. prvotuženika i drugotuženika, zajedno sa teretom od 1.324 tone vinil klorida monomera i oko 50 tona nafte, a uslijed nepravilnog krčanja tereta u brod; da tuženici nisu pristupili vadjenju broda i tereta, te da je to učinio tužitelj pri čemu je imao troškove u utuženom iznosu.

U reviziji je sporna pravna priroda obveze naknade troškova vadjenja potonulih stvari - da li se radi o izvanugovornoj obvezi odgovornosti za štetu. Takodjer je sporno da li tužitelj ima pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi s informiranjem javnosti o potonuću broda B. M. s opasnim teretom u iznosu od dinara 201,80. Sporna je pravna priroda ovog potraživanja - da li ono predstavlja naknadu štete uzrokovanu potonućem broda ili troškove vadjenja potonulih stvari (broda i tereta).

Prije svega, po ocjeni ovog revizijskog suda, pravilno su sudovi prvog i drugog stupnja pravno kvalificirali obvezu naknade troškova vadjenja potonulih stvari kada su zauzeli pravni stav da se ne radi o izvanugovornoj obvezi odgovornosti za štetu.

Obveza naknade troškova vadjenja potonulih stvari, s obzirom na svoj postanak, u vezi je sa štetnom radnjom potonuća broda s opasnim teretom. Njezin uzrok jest u štetnoj radnji i kada ona ne bi bila zakonom uredjena na poseban način, po svojoj pravnoj prirodi predstavljala bi izvanugovornu obvezu odgovornosti za štetu. Kako je, medjutim, obveza naknade troškova vadjenja potonulih stvari uredjena zakonom - čl. 791. Zakona o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju saveznih zakona u oblastima pomorske i unutrašnje plovidbe ("NN" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPUP) i čl. 32. st. 1. Zakona o sigurnosti plovidbe na moru i unutrašnjim vodama ("NN" br. 40/78), to je njezina veza sa štetnom radnjom, kao pravnim osnovom nastanka, prestala biti relevantna za njezinu pravnu kvalifikaciju. Ona se pretvorila u izvanugovornu obvezu iz poslovodstva po zakonskoj obvezi, a samo uklanjanje opasnosti štete pretpostavka je ovog poslovodstva.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu troškova u vezi s informiranjem javnosti o potonuću

II Rev 91/1990-2

broda B. M. s opasnim teretom u iznosu od dinara 201,80, sudovi prvog i drugog stupnja zauzeli su pravni stav da ovi troškovi ne ulaze u troškove vadjenja potonulih stvari i tužbeni zahtjev za isplatu odbili su kao neosnovan.

Pravni stav sudova prvog i drugog stupnja, da troškovi u vezi s informiranjem javnosti u iznosu od dinara 201,80 ne ulaze u troškove vadjenja potonulih stvari, prihvaća i ovaj revizijski sud. Medjutim, za razliku od sudova prvog i drugog stupnja, ovaj sud ne prihvaća zaključak izveden iz tog pravnog stava, da je zahtjev za naknadu ovih troškova neosnovan već samim tim što ne predstavlja troškove vadjenja potonulih stvari.

Potonuće broda s opasnim teretom u obalnom moru Republike, Hrvatske predstavlja štetnu radnju. S njom u vezi tužitelj je informirao javnost o relevantnim činjenicama, što je sve uzrokovalo odredjene izdatke, troškove. Ti troškovi na strani tužitelja manifestiraju se kao materijalna šteta, koju mu je, u pretpostavci postojanja i drugih materijalno-pravnih pretpostavki odgovornosti za štetu, u obvezi naknaditi štetnik.

Ni jedan propis mjerodavnog materijalnog prava (ZOO; ZPUP) ne isključuje pravo oštećenika na naknadu svih vrsta materijalnih šteta odnosno ne ograničava to pravo na naknadu troškova vadjenja potonulih stvari. Stoga se ni tužbeni zahtjev za naknadu troškova informiranja javnosti u iznosu od dinara 201,80 nije mogao odbiti kao neosnovan samo zato što ne predstavlja trošak vadjenja. Osnovanost ovog tužbenog zahtjeva valjalo je raspraviti primjenom propisa o odgovornosti za naknadu uzrokovane materijalne štete, a kako to sudovi nisu učinili, reviziju protiv pobijane presude valjalo je prihvatiti, te prvostepenu i drugostepenu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno sudjenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

Pravilno su sudovi odlučili da za sudjenje u sporu izmedju tužitelja i trećetuženika ne postoji nadležnost jugoslavenskog suda, odnosno, s danom 8. listopada 1991. godine, nadležnost suda Republike Hrvatske, te kada su tužbu prema trećetuženiku odbacili (čl. 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet i izmijenjen na temelju čl. 1. i 5. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP).

Trećetuženik je osiguratelj od odgovornosti za troškove vadjenja potonulih stvari.

Nadležnost suda Republike Hrvatske za sudjenje u sporu izmedju tužitelja i trećetuženika ne postoji ni prema jednom propisu, pa ni prema propisu iz st. 2. čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u odredjenim odnosima (ZRSZ), kako se to ističe u reviziji. Za primjenu st. 2. čl. 53. ZRSZ mora postojati propis o neposrednoj odgovornosti osiguratelja, a takav propis o neposrednoj odgovornosti trećetuženika za sporna potraživanja ne postoji.

Revident se neosnovano poziva na odredbu iz čl. 847. ZPUP. Ovo stoga, što se ista odnosi na tužbu za naknadu štete

II Rev 91/1990-2

uzrokovanu zagadjenjem od pomorskog broda izlijevanjem ulja koje se prevozi kao teret, a ne na tužbu za naknadu štete uzrokovanu zagadjenjem drugim opasnim teretom.

Pravo na direktnu tužbu protiv osiguratelja odgovornosti za zagadjenje uljem po čl. 847. st. 1. ZPUP posljedica je postojanja obveznog osiguranja ili drugog financijskog jamstva. Kod prijevoza drugog opasnog tereta, onog koji nije ulje ni nuklearni materijal, brod ne mora imati osiguranje ili drugo financijsko jamstvo, pa nema ni osnove da se propisom ustanovi neposredna odgovornost osiguratelja.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 400. st. 4. u vezi čl. 393. ZPP, reviziju protiv pobijanog rješenja valjalo odbiti kao neosnovanu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 22. listopada 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.