Revt-154/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 154/03-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak-Radej, Gordane Gasparini i Branka Hrvatina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. J. iz S., kojeg zastupa G. M., odvjetnik iz R., protiv tuženika I. M. I. I.. USA, W., II. B. Y. d.o.o. S., I., i III. J. F. iz S., I., svi tuženici zastupani po M. L., odvjetniku iz R., radi činidbe i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. svibnja 2003. godine, broj: Pž-1487/03, kojom je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci od 30. prosinca 2002. godine, broj: P-633/00, u sjednici održanoj dana 20. travnja 2005. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, te se ukidaju rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. svibnja 2003. godine, broj: Pž-1487/03 i Trgovačkog suda u Rijeci od 30. prosinca 2002. godine, broj: P-633/00 i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Drugostupanjski sud je odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda kojim je taj sud odbacio tužbu zbog apsolutne nenadležnosti temeljem čl. 16. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – ZPP).

Protiv tog rješenja tužitelj je izjavio reviziju temeljem čl. 400. st. 1. i 2. ZPP-a i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Prema utvrđenjima sudova proizlazi da je tužitelj s I i II-tuženikom sklopio ugovor o kupnji broda – jahte E. M. dana 11. ožujka 2000. godine za cijenu od 400.000 DEM, a na ime avansa III-tuženiku kao direktoru II-tuženika, koji je potpisao ugovor dao 150.000 DEM.

Prema ugovoru tuženici su trebali do 01. travnja 2000. godine ugraditi klimu i agregat, te predati jahtu u posjed tužitelju u M. I., gdje je bila trenutno na vezu, a tužitelj je trebao isplatiti preostali dio kupovnine.

Tužitelj je dana 03. travnja 2000. godine ustao tužbom radi ispunjenja obveze iz ugovora, a podrednim zahtjevom zatražio solidarnu isplatu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000 DEM.

U postupku je također utvrđeno da je jahta već 25. na 26. ožujka 2000. godine isplovila bez javljanja iz M. I. u nepoznatom pravcu.

Kako su I i II-tuženici strane pravne osobe, a III-tuženik strana fizička osoba radi se o sporu s međunarodnim elementom, a osnovna pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova u Republici Hrvatskoj utvrđena su Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91 – ZRSZ).

Sudovi nalaze da se nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovom sporu temeljila na odredbi čl. 54. st. 1. ZRSZ, jer se na području tog suda nalazila imovina tuženika – jahta E. M.. Kako je predmetna jahta neovlašteno i to tijekom noći s 25. na 26. ožujka 2000. godine neopazice isplovila bez javljanja iz M. I., što znači da je u vrijeme kad je parnica počela teći jahta već napustila područje M. I., pa iz tog razloga da Trgovački sud u Rijeci (niti i jedan sud u Republici Hrvatskoj) ne bi bio nadležan za postupanje u ovom predmetu.

Sudovi se pritom pozivaju na odredbu čl. 81. ZRSZ-a u vezi s čl. 194. st. 1. ZPP-a, prema kojoj su odredbi za ocjenu nadležnosti suda Republike Hrvatske značajne činjenice koje postoje za vrijeme kad je parnica počela teći, a prema stajalištu nižestupanjskih sudova to je upravo okolnost što je prije dostave tužbe tuženiku jahta napustila M. u I..

Prema nalaženju ovog suda izraženo stajalište je pogrešno.

Naime, sudovi nisu imali u vidu okolnost da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj obvezi koja je nastala na području Republike Hrvatske i koju je trebalo izvršiti upravo u M.

I..

To proizlazi iz činjenice da je ugovor potpisao III-tuženik kao zastupnik tuženika – pravnih osoba za vrijeme svog boravka u Republici Hrvatskoj (naime, ugovor je sklopljen u Umagu 11. ožujka 2000. godine), pa bi nadležnost suda i to Trgovačkog suda u Rijeci proizlazila iz odredbe čl. 54. st. 2. ZRSZ-a – prema kojoj odredbi nadležnost suda Republike Hrvatske postoji u sporovima zbog obveza nastalih u vrijeme boravka tuženika u Republici Hrvatskoj.

Stoga su se sudovi pogrešno pozvali na odredbu čl. 81. ZRSZ-a vezujući je pritom za čl. 194. st. 1. ZPP-a.

Iako za konkretan slučaj ta okolnost nije od pravnog značenja valja reći, da kad je potrebno utvrditi činjenice relevantne za ocjenu nadležnosti suda Republike Hrvatske tada prema stajalištu ovog suda odredbu čl. 81. ZRSZ treba shvatiti u smislu vremena podnošenja tužbe sudu (a ne dostave tužbe tuženiku), jer na taj način ujednačili bi se kriteriji prilikom ocjene nadležnosti suda u smislu čl. 15. ZPP-a.

Tužitelj temelji nadležnost prvostupanjskog suda na odredbi čl. 58. st. 3. ZPP-a temeljem koje odredbe u sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj nema opće mjesnu nadležnost, za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti, dakle, na propis prema kojem u vezi s čl. 27. ZPP-a nadležnost suda proizlazi iz odredaba Zakona o mjesnoj nadležnosti sudova.

U smislu čl. 27. ZPP-a međunarodna nadležnost hrvatskog suda unaprijed se uređuje izričitim odredbama zakona ili međunarodnim ugovorom, a tek supsidijarno ako nema izričitih odredaba o međunarodnoj nadležnosti hrvatski sud može primijeniti odredbe o mjesnoj nadležnosti.

Kako u konkretnom slučaju postoji odredba zakona koja izričito uređuje međunarodnu nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, a to je čl. 54. st. 2. ZRSZ, iz prednje navedenog slijedi da ne dolazi do primjene čl. 58. st. 3. ZPP-a.

Također ne dolazi do primjene ni odredba čl. 55. ZRSZ, jer nije dokazano da tuženici imaju na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupstvo ili da je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njenih poslova.

Slijedom izloženog valjalo je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 20. travnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.