Rev-1984/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1984/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. T., koju zastupa D. T.-K., odvjetnica iz S., protiv tuženica 1. II gimnazije Split i 2. J. B., koju zastupa M. J., odvjetnica u S., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu od 13. ožujka 1996. godine br. Gž-2344/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 7. srpnja 1995. godine br. P-803/95, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 1998. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom od 7. srpnja 1995. godine br. P-803/95 ispravljenom rješenjem od 19. rujna 1997. godine br. P-803/95, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se poništi odluka prvotuženice od 20. 1. 1995. godine br. 14/1-95 o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme s drugotuženicom J.B. na radnom mjestu nastavnika fizike.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati provostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Suprotno tvrdnji revidentice materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi:

- da je temeljem raspisanog natječaja od 11. 12. 1994. godine na mjesto nastavnika fizike na

neodređeno vrijeme izabrana drugotuženica sa zvanjem profesora fizike i matematike,

- da tužiteljica također u cijelosti ispunjava uvjete za to radno mjesto (diplomirani inžinjer fizike s položenim dopunskim pedagoško psihološkim obrazovanjem i dugogodišnjim radnim iskustvom na srednjoj školi).

Tužiteljica u ovom sporu pobija odluka prvotuženice kao nezakonitu smatrajući da su izborom drugotuženice povrijeđene odredbe čl. 80. st. 2. u vezi s čl. 100. Zakona o srednjem školstvu jer da je drugotuženica bila u obvezi polagati stručni ispit, pa stoga nije mogla imati prednost kod izbora.

Naime, tužiteljica smatra da kako drugotuženica do izbora povodom natječaja nije bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme, to se na nju ne može odnositi odredba čl. 100. Zakona o srednjem školstvu o oslobađanju od obveze polaganja stručnog ispita.

Stajalište tužiteljice je pogrešno.

Nesporno je, da je drugotuženica upravo s prvotuženicom zasnovala radni odnos na određeno vrijeme na mjestu nastavnika fizike u razdoblju od 2. 11. 1993. do 31. 7. 1994. godine (vidljivo iz preslike radne knjižice).

Prema odredbama čl. 80. Zakona o srednjem školstvu ("NN" br. 19/92) određeno je da nastavnici bez radnog iskustva zasnivaju radni odnos kao pripravnici, time da pripravnički staž traje dvije godine i u njegovom tijeku pripravnik je dužan položiti stručni ispit. U smislu čl. 100. citiranog Zakona obveza polaganja stručnog ispita odnosi se na nastavnike koji prvi put zasnivaju radni odnos nakon stupanja na snagu akta o programu, načinu i uvjetima polaganja stručnog ispita koji propisuje ministar prosvjete (čl. 80. st. 2), a taj akt tj. Pravilnik o stručnim ispitima u srednjem školstvu ("NN" br. 16/94) je stupio na snagu 12. ožujka 1994. godine.

Prema čl. 14. citiranog Pravilnika nastavnici koji su radili u nastavi prije stupanja na snagu tog pravilnika i nemaju obvezu polaganja stručnog ispita mogu ako žele pristupiti stručnom ispitu bez obveze dokazivanja da su uspješno završili program pripravničkog staža, odnosno praktičnog uvođenja u samostalan odgojno-obrazovni rad.

Dakle, slijedom citiranih odredbi proizlazi da zakonodavac ne pravi razliku da li je radno iskustvo u nastavi stjecano kroz radni odnos na određeno ili neodređeno vrijeme, a niti utvrđuje dužinu radnog iskustva kao pretpostavku za oslobađanje od polaganje stručnog ispita.

Kako dakle, obveza polaganja stručnog ispita se odnosi na nastavnike koji prvi put zasnivaju radni odnos nakon stupanja na snagu Pravilnika o stručnim ispitima u srednjem školstvu, a prvotuženica je do tada imala radno iskustvo u nastavi oko godinu dana, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno materijalno pravo jer polaganje stručnog ispita je za drugotuženicu fakultativno, pa stoga je tužiteljica pravilno odbijena s tužbenim zahtjevom.

Budući da nije utvrđena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 10. na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 28. siječnja 1998. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.