I Kž-739/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 739/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Hajrije Novoselec kao predsjednice vijeća, te Lidije Grubić Radaković, dr. sc. Zdenka Konjića, Ante Potrebice i Žarka Dundovića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt J. R. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 173 st. 2 i 3 i dr. KZ, odlučujući o žalbama opt. J. R. i opt. K. Č. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 10. travnja 2009 godine, br. K- 68/06, u sjednici održanoj 1. prosinca 2009 godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr.sc. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. J. R. i opt. K. Č. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Šibeniku proglašeni su krivima opt. J. R. zbog kaznenih djela iz čl. 173 st.2 i 3 KZ i čl. 318 st. 1 i 3 KZ i opt. K. Č. zbog kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ, pa je opt. J. R. za kazneno djelo iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ uz primjenu čl. 57 st. 1 i 2 b KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 318 st. 1 i 3 KZ kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, te je uz primjenu čl. 60 KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, a opt. K. Č. za kazneno djelo iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Na temelju čl. 63 KZ optuženicima se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. J. R. od 27. rujna do 3. listopada 2002 godine, a opt. K. Č. od 25. rujna do 3. listopada 2002 godine.

Protiv ove presude podnijeli su žalbe opt. J. R. putem branitelja D. C. odvjetnika iz S. i opt. K. Č. putem branitelja E. T. odvjetnika iz S..

I Kž 739/09-3

Opt. J. R. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Opt. K. Č. se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

U pisanom očitovanju kojeg je usmeno ponovio sjednici prisutan zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojko Vučković, predloženo je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Iako opt. K. Č. u žalbi navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367 st. 1 t. 11 ZKP, s tvrdnjom da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, to obrazlaže isključivo navodom da nedostaje utvrđivanje krivnje optuženika, odnosno „odlučnih činjenica svijesti i volje pri nakani“. Međutim ispitujući u tom dijelu prvostupanjsku presudu, sud drugog stupnja utvrdio je, da pored toga što nisu ostvarene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 ZKP, presuda suda prvog stupnja sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, pa tako i u odnosu na stupanj krivnje optuženika.

Nasuprot tvrdnjama oba optuženika u žalbama, sud prvog stupnja je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u razlozima presude. Opt. J. R. u žalbi posebno upire na iskaz policijskog djelatnika ispitanog u svojstvu svjedoka Z. R., čiji iskaz smatra nedosljednim, s tvrdnjom da je iskaz koji je dao pred istražnim sucem u proturječju s iskazom na glavnoj raspravi.

Naprotiv, ovaj svjedok dao je vrlo konzistentan iskaz u cijelom tijeku postupka i vrlo temeljito opisao cjelokupnu situaciju u kojoj je bio, te sve detalje koje je zapazio u opserviranju mjesta u policijskoj akciji, unatoč tome što je od njegovog iskaza danog u istrazi (1. listopada 2002. - list 76 spisa) do glavne rasprave na kojoj je ponovno ispitan u svojstvu svjedoka (6. veljače 2009. - list 132 spisa) protekao cijeli niz godina. Naime, zadatak ovog svjedoka je bio, da promatrajući iz parkiranog kombija, zbivanja i ponašanje aktera događaja na mjestu za koje su imali saznanja da se obavlja prodaja marihuane, obavijesti ostale policijske djelatnike u ekipi da krenu u akciju, što potvrđuju policijski djelatnici ispitani u svojstvu svjedoka na glavnoj raspravi D. A., I. T., Z. B. i D. Ž.. Pritom valja naglasiti, da su iskazi navedenih svjedoka u bitnim detaljima u potpunom suglasju s iskazom svjedoka Z. R., unatoč činjenici da su ispitani prvi puta nakon proteka više od šest godina od događaja, pa je logično da se mnogih detalja i ne mogu sjetiti. Pri tome je potrebno istaknuti, da u dijelu u kojem se sjećaju događaja, njihovi se iskazi međusobno nadopunjuju i potkrjepljuju. Konačno, ispitani svjedoci koji su po policiji zatečeni na mjestu događaja i od kojih je oduzeta marihuana (potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na listu 4 do 7 spisa, te

I Kž 739/09-3

izvješća o uhićenju i dovođenju na listu 14 do 23 spisa), iskazali su da su se na tom punktu opskrbljivali s tom opojnom drogom. Kasniju izmjenu iskaza pojedinih svjedoka na glavnoj raspravi (N. Č., I. M.), te iskaz A. H., sud prvog stupnja opravdano nije ocijenio vjerodostojnima, s obzirom na cjelokupnu situaciju u kojoj su zatečeni, te nelogična i sasvim neuvjerljiva opravdanja takvih promjena u opisu događaja.

Nije osnovan također prigovor u žalbi opt. K. Č., da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer nije proveden očevid na mjestu pronalaska droge, sačinjen foto elaborat, te da nisu osigurani i izuzeti otisci papilarnih linja s vrećice u kojoj je pronađena opojna droga. To iz razloga, što suglasne iskaze policijskih djelatnika o pronalasku marihuane i o mjestu gdje je pronađena, nakon što je promatranjem ponašanja optuženika policijski djelatnik Z. R. uočio kako opt. J. R. na znak opt. K. Č., a nakon dolaska nepoznate osobe koja mu je predala nešto u ruku, odlazi do obližnjeg grmlja i zatim donosi to što je uzela nepoznatoj osobi, potvrđuje nesporno pronađena u plastičnoj vrećici opojna droga za koju je toksikološkim vještačenjem utvrđeno da je marihuana u količini od 186,28 grama.

Također je sasvim promašena tvrdnja u žalbi opt. K. Č. da se na mjestu događaja nije nalazio kombi iz kojeg je opservirao svjedok Z. R., jer pored toga što je sasvim irelevantno s kojeg je skrovitog mjesta promatrao ovaj policijski djelatnik, nije sporno da je policijska akcija provedena nakon njegove dojave, da su zatečene osobe uza sebe imale paketiće s marihuanom što proizlazi iz toksikološkog nalaza, te da je ova opojna droga pronađena upravo na mjestu na kojem su je ova dvojica optuženika pohranila, kako bi je zajedničkim udruživanjem prodavali s podjelom uloga, tako da jedan prima novac od kupca, a drugi za taj novac uzima određenu količinu u vrijednosti danog iznosa.

Prema tome, nema dvojbe da su opt. J. R. i opt. K. Č. opisanim činom ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ, kako je to osnovano utvrdio sud prvog stupnja.

Također nije osnovana tvrdnja u žalbi opt. J. R., da nije dokazano da bi počinio kazneno djelo iz čl. 318 st. 1 i 3 KZ, jer da je njegova reakcija bila samo rezultat straha što je rezultiralo odbacivanjem boce, a nikako ne i napad na službenu osobu u obavljanju službene radnje, čime ponavlja svoju obranu. Naprotiv, iz iskaza oštećenika D. A. i svjedoka Z. R. proizlazi da je ovaj optuženik bacio bocu u pravcu D. A., a ne odbacio, kako tvrdi ovaj optuženik, a njihovi iskazi potkrijepljeni su činjenicom da je pritom oštećenik i zadobio ozljedu u području lijeve šake. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud našao dokazanim, da je svojim činom opt. J. R. ostvario sva obilježja kaznenog djela iz čl. 318 st. 1 i 3 KZ, pa ni u tom dijelu žalba ovog optuženika nije osnovana.

Kako opt. J. R. u žalbi ne obrazlaže uvodno navedenu žalbenu osnovu odluke o kazni, a opt. K. Č. se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to je sud drugog stupnja u ovom dijelu ispitao prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom čl. 382 ZKP. Utvrđeno je, da je sud prvog stupnja valjano cijenio sve olakotne okolnosti kod obojice optuženika koje po svom karakteru i količini predstavljaju osobito olakotne okolnosti, te je pravilno primijenio odredbu o ublažavanju kazne iz čl. 57 st. 1 i 2 b KZ u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173 st. 2 i 3 KZ i izrekao im najmanju mjeru kazne koju je za to djelo moguće izreći. Vrhovni sud Republike Hrvatske stoga je stajališta, da niti jedinstveno izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca opt. J. R. nije prestroga, pa kako daljnje

I Kž 739/09-3

ublažavanje kazne u odnosu na opt. K. Č. nije moguća, to žalbe optuženika niti iz navedene žalbene osnove nisu mogle biti prihvaćene .

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 379 st. 1 t. 1 i 2 ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je u skladu s odredbom čl. 387 ZKP presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu, 1. prosinca 2009

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Hajrija Novoselec, v. r.