Rev-282/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-282/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja - protutuženog dr. M. S., A. iz Z., zastupan po punomoćniku B. V., odvjetniku iz S., protiv tuženika 1) RO R. za završne radove u građevinarstvu iz S., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz S., tuženika protutužitelja 2) Z. U. pok. M. iz S., zastupanog po punomoćnicima D. M. i V. Lj., odvjetnicima iz S. i tuženika 3) V. J., pok. M. iz P., radi činjenja i isplate, rješavajući reviziju II tuženika Z. U. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 28. lipnja 1991. br. Gž-888/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu od 21. veljače 1990. br. P-179/86, u sjednici održanoj dana 5. ožujka 1992,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev prema prvotuženoj radnoj organizaciji i drugotuženiku i slijedom toga: 1. navedeni tuženici solidarno obvezani, da izvrše otklanjanje utvrđenih nedostataka izvedenih radova na izgradnji obiteljske kuće tužitelja, kao i izvedu one radove koje su bili dužni izvesti prema zaključenom ugovoru opisane u točki 1, (pod I izreke) a II tuženik obvezan izvesti i one radove nabrojene u točki 2 (pod I izreke) - te je ostavljena mogućnost ovim tuženicima, da se navedenih obveza mogu osloboditi isplatom tužitelju iznosa od 105.279,00 HRD (dio izreke pod I - toč. 3); nadalje oba spomenuta tuženika obvezani su da tužitelju solidarno isplate naknadu na ime umanjenja prometne vrijednosti kuće odnosno nedostataka koji se ne mogu otkloniti iznos od 35.258,00 HRD, te daljnjih 15,00 HRD za uređenje šahta i rušenje podesta kojeg su tuženici bili dužni urediti, te da mu predaju 1 m novih fosni (dio izreke pod I. toč. 4.), dok je tužbeni zahtjev prema I i II tuženiku u preostalom dijelu, te protiv III tuženika u cijelosti odbijen kao neosnovan (točka II izreke); djelomično je prihvaćen protutužbeni zahtjev i tužitelj - protutuženik obvezan isplatiti II tuženiku - protutužitelju iznos od 7.824,50 HRD (točka III izreke) dok je protutužbeni zahtjev ovog protutužitelja u preostalom dijelu radi isplate daljnjih 181.780,70 HRD odbijen kao neosnovan (toč. IV izreke), I i II tuženici solidarno su obvezani naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 40.346,00 HRD, a II tuženik i daljnji parnični trošak u iznosu od 3.110,00 HRD (točka V izreke).

Drugostepenom odlukom u cijelosti je odbijena žalba II tuženika i ujedno protutužitelja u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev prema ovom tuženiku kao i u dijelu u kojem je odbijen njegov protutužbeni zahtjev (toč. I izreke drugostepene odluke), te je djelomično odbijena žalba tužitelja, ujedno protutuženika (točka II izreke drugostepene odluke), dok je djelomično prihvaćena žalba tužitelja te žalba I tuženika i ukinuta prvostepena presuda u dosudujućem dijelu u odnosu na I tuženika i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za predaju fosni preko 1 m i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Protiv navedene drugostepene pravomoćne presude II tuženik je izjavio pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestepene presude preinače u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev prema revidentu, i to tako da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbije kao neosnovan, te obveze tužitelja na naknadu parničnih troškova revidentu.

Protivna stranka nije odgovorila na izjavljenu reviziju niti se javni tužilac nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Prvenstveno valja istaknuti, da se nije ostvario istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident sadržajno upućuje na ostvarenje bitne povrede označene u odredbi čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku koji je temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("NN", br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP) i to tvrdnjom, da u pogledu utvrđenja nekih odlučnih činjenica niži sudovi nisu naveli potrebne razloge, a napose da nisu objasnili kakva su međusobna prava i obveze tužitelja i revidenta kao i između ostalih tuženika u ovoj parnici u pogledu radova na izgradnji obiteljske zgrade tužitelja te tvrdi da nisu. otklonili navodno postojeće proturječnosti koje proizlazi iz izvedenih dokaza, posebno iz nalaza i mišljenja saslušanih vještaka građevinske struke.

Protivno iznesenim revizijskim tvrdnjama ovaj revizijski sud nalazi, da su niži sudovi iznijeli potrebne razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, pa tako i utvrđenja međusobnih prava i obveza svih parničnih stranaka u vezi radova na izgradnji obiteljske zgrade tužitelja, koje činjenice su niži sudovi utvrdili prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP) tako da prigovori revidenata izneseni u tom pravcu ne opravdavaju revizijske tvrdnje, da bi bile ostvarene one bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 354. st. 1. ZPP na koje revizija neosnovano upire, a nije utvrđeno, da bi postojala ona bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije se ostvario ni istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari predstavlja zahtjev tužitelja, da mu tuženici temeljem preuzetih obveza i zaključenog ugovora o izgradnji njegove obiteljske kuće otklone utvrđene nedostatke, izvedu one radove koje su prema ugovoru trebali, a nisu izveli, kao i da mu isplate novčanu naknadu na ime utvrđenih neotklonjivih nedostataka koji umanjuju prometnu vrijednost kuće.

Pobijanom presudom potvrđena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je djelomično udovoljeno takvom tužbenom zahtjevu prema revidentu.

Revident prvenstveno ističe da su niži sudovi neosnovano zaključili, da II tuženik odgovara za nedostatke izvršenih radova, jer tvrdi da on nije bio izvođač navedenih radova, nego samo organizator radova kojeg je tužitelj ovlastio glede izbora izvođača, pa bi stoga njegova eventualna odgovornost za nedostatke tih radova mogla proizlaziti jedino, ako bi nedostaci nastali uslijed njegovog pogrešnog izbora izvođača radova, što da niži sudovi nisu utvrdili.

Smatra, da prava i obveze iz zaključenog ugovora između njega i tužitelja treba prosuđivati temeljem odgovarajućih propisa koji reguliraju ugovor o nalogu, a kojim ugovorom je revident preuzeto prava i obveze nalogoprimca, čija se obveza iscrpljuje u angažiranju odgovarajućeg izvođača radova na kući tužitelja, koju obvezu je izvršio angažiranjem II tuženika ostajući u granicama naloga i pazeći na interese nalogodavca, ističući pritom, da je tužbeni zahtjev protiv spomenutog izvođača III tuženika kojeg je revident angažirao odbijen U cijelosti kao neosnovan. Niži sudovi su u provedenom postupku - protivno iznesenim tvrdnjama revidenta utvrdili, da je tuženik na temelju zaključenog ugovora sa tužiteljem od 25. XII. 1984. godine (nazvanog punomoć preuzeo obvezu, da organizira sve radove na gradnji obiteljske zgrade tužitelja, koje je tužitelj prvobitno povjerio I tuženoj radnoj organizaciji. Tim je govorom osim preuzimanja obveze organiziranja svih tih radova revident izričito preuzeo i garanciju za sve izvedene radove u trajanju od dvije godine po osnovu nedostataka, te se obvezao u određenom roku otkloniti te nedostatke (čl. 13. spomenutog ugovora zvanog "punomoć"), a preuzeo je i obvezu glede isplate penala tužitelju, ako bi došlo do zakašnjenja u izvršenju ugovorenih radova (čl. 14. ranije spomenutog ugovora). Po nalaženju ovog suda to ukazuje, da su niži sudovi pravilno zaključili da spomenuti ugovor zaključen između tužitelja i revidenta osim elemenata ugovora o nalogu po svojem sadržaju, odnosno prema naravi preuzetih prava i obveza stranaka predstavlja ujedno i ugovor o djelu u kojem je revident preuzeo prava i obveze izvođača djela po nalogu tužitelja kao naručioca. Pri tom je bio ovlašten povjeriti izvršenje preuzetog posla drugom izvođaču i preuzeo je potpunu odgovornost u pogledu izvršenja ugovorenog posla koja obuhvaća osim odgovornosti za nedostatke djela i odgovornost za slučaj zakašnjenja u izvršenju preuzetih obveza (čl. 600, čl. 611, čl. 630. i sl. za ovaj spor mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima - ZOO).

Pri tome okolnost, da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan prema III tuženiku koji je faktično izveo određeni dio radova po nalogu revidenta, nema utjecaja na utvrđenje (ne)postojanja obveze revidenta posebno s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev prema III tuženiku odbijen isključivo zbog prekluzije zahtjeva tužitelja prema III tuženiku, koja je nastupila uslijed propusta tužitelja, da pravovremeno ostvaruje svoja eventualna prava prema III tuženiku.

Utvrđeno je da, revident nije otklonio utvrđene nedostatke, a za neke su niži sudovi utvrdili, da ih bez pretjeranih troškova nije moguće otkloniti, dok je utvrđeno da neki ugovoreni radovi nisu ni izvedeni, pa revident ne može takva činjenična utvrđenja nižih sudova s uspjehom pobijati u ovoj revizijskoj fazi postupka (budući da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pozivom na čl. 385. st. 3. ZPP). Pravilno su stoga niži sudovi primijenili materijalno pravo kad su u skladu sa iznesenim utvrđenjima udovoljili tužbenom zahtjevu i obvezali revidenta, da otkloni utvrđene nedostatke izvođenjem potrebnih radova, odnosno obvezali ga da naknadi tužitelju onu štetu koja je nastala kao posljedica loše izvedenih radova (čl. 618. st. 1. i 2. ZOO).

Kako prema tome nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, a ne postoje ni oni na koje revizijski sud mora paziti po službenoj dužnosti, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 5. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorđe Bjegović, v.r.