Supreme Court dismisses severance claim due to incorrect application of Labor Law regarding transitional provisions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia overturned lower court rulings that ordered the employer to pay severance pay. The court found that lower courts incorrectly applied the Labor Law to a situation governed by the Labor Relations Act, as the employee was a technological surplus worker at the time of termination. Consequently, the court rejected the plaintiff's claim for severance pay as unfounded.
Legislator headnote
AI generatedčl. 395. st. 1. ZPP; čl. 240. st. 1. ZR; čl. 118. ZR; čl. 23. st. 1. ZRO: When the Labor Relations Act governs the termination of a labor relationship due to technological surplus, the Labor Law's provisions on severance pay do not apply if the Labor Relations Act does not regulate such rights.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-14/1997-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U DA
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Gordane Matasić-Špoljarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz T. B., kojeg zastupa punomoćnica G. M., protiv tuženika V. T." d.d. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnica L. N., dipl. pravnica, radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Varaždinu od 5. rujna 1996. godine, br. Gž- 586/96, kojom je potrvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 21. svibnja 1996. godine, br. P- 455/96, u sjednici održanoj dana 22. ožujka 2000. godine,
p r e s u d i o j e :
Preinačuje se presuda Županijskog suda u Varaždinu od 5. rujna 1996. godine, br. Gž-586/96 i presuda Općinskog suda u Varaždinu od 21. svibnja 1996. godine, br. P-455/96 i sudi: Tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju otpremninu u visini 5.850,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 1996. godine pa do isplate sve u roku od 8 dana.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju te ukine obje nižestupanjske presude.
Revizija je osnovana.
Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud ocjenjuje da ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99) - dalje ZPP na koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.
Revident osnovano tvrdi da se u postupku nižestupanjskih sudova ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je isplata otpremnine od 5.850,00 kn.
Među strankama nije sporno da je konačnom odlukom tuženika od 2. listopada 1995. godine uz primjenu odredbe čl. 23. st. 1. Zakona o radnim odnosima (pročišćeni tekst "Narodne novine", br. 25/92) - dalje ZRO, tužitelju prestao radni odnos i to dana 29. veljače 1996. godine. Udovoljavajući tužbenom zahtjevu nižestupanjski sudovi su pogrešno primjenili odredbu čl. 118. u svezi čl. 240. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95 i 65/95) - dalje ZR, jer u vrijeme kada je donesena konačna odluka o prestanku radnog odnosa tuženiku (2. listopada 1995. godine) zakonom uopće nije bilo regulirano pravo na otpremninu u slučaju prestanka radnog odnosa zbog čega se na pravni odnos stranaka ne može primjeniti odredba čl. 118. ZR prema kojoj bi zaposlenik u slučaju otkaza ugovora o radu imao pravo na otpremninu. Tužitelj je utvrđen tehnološkim viškom prije početka primjene Zakona o radu pa se sukladno odredbi čl. 240. st. 1. ZR postupak ostvarivanja i zaštite prava tužitelja treba dovršiti po odredbama ZRO osim u slučaju ako je koje pravo za tužitelja povoljnije uređeno Zakonaom o radu. Kako ZRO nije sadržavao odredbe o pravu zaposlenika na otpremninu kada mu radni odnos prestaje zbog trajnog prestanka potrebe za njegovim radom to nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 240. st. 1. ZR da se na pravni odnos stranaka primjeni odredba čl. 118. st. 1. ZR, a to i bez obzira na činjenicu što je tužitelju radni odnos prestao nakon početka primjene ZR (29. veljače 1996. godine). Primjena navedene odredbe došla bi u obzir samo u slučaju da su neka prava iz radnog odnosa bila različito uređivana Zakonom o radnim odnosima i Zakonom o radu a ne i slučaju kada Zakon o radu daje zaposleniku neko pravo koje nije bilo regulirano Zakonom o radnim odnosima.
Zbog navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev te je ovaj sud primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP prihvatio reviziju, preinačio obje nižestupanjske presude i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
U Zagrebu, 22. ožujka 2000. godine
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.