Rev-1197/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1197/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Jakoba Miletića i dr.sc. Ivana Kaladića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. D. iz D. L., zastupanog po D. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. H. iz V. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. lipnja 2004. godine, br. VI Gž 689/02-3, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 7. veljače 2002. godine, br. P 271/98-74, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

U odnosu na dio pobijane presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za naknadu štete u iznosu od 98.356,00 kn (toč. II. prvostupanjske presude) revizija se odbija kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se nižestupanjske presude – presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 16. lipnja 2004. godine, br. VI Gž 689/02-3 i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 7. veljače 2002. godine, br. P 271/98-74 u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete zbog gubitka zarade u iznosu od 45.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama i zahtjev za plaćanje rente (toč. III. prvostupanjske presude).

Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka, te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku M. H. iz V. G., da tužitelju, D. D., iz D. L., plati iznos od 101.644,00 kn (slovima: stojednutisućušestostotinačetrdesetičetiri kune), sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, tekućom od 7. veljače 2002. do isplate, te da mu naknadi trošak ovog parničnog postupka, u iznosu od 13.506,22 kn, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 98.356,00 kn.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Tuženik M. H. dužan je platiti tužitelju D. D. iznos od 45.900,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi visinu koje određuje Uredba o visini stope zatezne kamate koje teku na iznos od

- 1.800,00 kn od 1. ožujka 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. travnja 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. svibnja 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. lipnja 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. srpnja 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. kolovoza 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. rujna 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. listopada 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. studenoga 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. prosinca 1996. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. siječnja 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. veljače 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. ožujka 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. travnja 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. svibnja 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. lipnja 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. srpnja 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. kolovoza 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. rujna 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. listopada 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. studenoga 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. prosinca 1997. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. siječnja 1998. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. veljače 1998. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. ožujka 1998. do isplate,

- 1.800,00 kn od 1. travnja 1998. do isplate,

- 900,00 kn od 17. svibnja 1998. do isplate,

Tuženik je dužan plaćati tužitelju iznos od 1.800,00 kn mjesečno počevši od 1. svibnja 1998. pa nadalje, najkasnije do svakog 10. u mjesecu za tekući mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi visinu koje određuje Uredba o visini stope zatezne kamate, tekućom od svakog dospjelog, a neplaćenog obroka do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.“

Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj pobijajući presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da uz prihvaćanje revizije nižestupanjske presude budu preinačene u pobijanom dijelu, ili da presudu bude ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a državni odvjetnik nadležan za podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti prema nenoveliranim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01 – dalje: ZPP), koje se u konkretnom slučaju primjenjuju, o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

U ovoj parnici tužitelj ostvaruje naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu ozljeđivanja u štetnom događaju koji se dogodio dana 5. studenog 1995. godine u mjestu Hrašće, u Vatrogasnom domu, kada je došlo do fizičkog sukoba između osoba s kojima se tužitelj nalazio u društvu i osoba koje su bile u društvu tuženika, te je u toj tučnjavi tuženik nožem ubo u trbuh nanijevši mu pritom ubodne rane gornjeg desnog dijela trbuha s prodorom u trbušnu šupljinu i ozljedom desnog režnja jetre, ošita i donjeg režnja desnog krila pluća.

Raspravljajući i ocjenjujući pitanje odštetne odgovornosti, sudovi su na temelju činjenica da je do tučnjave koja je prethodila ozljeđivanju tužitelja došlo nakon što je tužitelj sa svojim društvom započeo polijevati pivom tuženika i njegove prijatelje i da je tuženik nakon što se našao na podu izvadio nož na rasklapanje duljine oštrice 12,5 cm te braneći se od tužiteljevog fizičkog nasrtaja zamahnuo nožem prema njegovom tijelu i uboo ga u trbuh, te da je u svezi tog događaja protiv tuženika vođen kazneni postupak zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju počinjenog u prekoračenju nužne obrane na štetu tužitelja za koje je tuženik proglašen krivim, sudovi su utvrdili postojanje podijeljene odgovornosti s doprinosom tužitelja nastanku štete u dijelu od 30%.

Iako tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva u cijelosti, što upućuje na zaključak da se osporava i pravilnost navedene ocjene sudova o podijeljenoj odgovornosti, revizijskim navodima se ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede tog materijalno-pravnog pitanja, a pazeći po službenoj dužnosti na taj revizijski razlog, sukladno nenoveliranoj odredbi čl. 386. ZPP, ovaj sud nije našao da bi u svezi pitanja odgovornosti za štetu materijalno pravo bilo pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja.

Postojanje pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj nalazi u odluci sudova o visini nematerijalne štete koja je utvrđena u iznosu od 15.000,00 kn za fizičke bolove, u tolikom iznosu za pretrpljeni strah i iznosu od 100.000,00 kn za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, te je s obzirom na podijeljenu odgovornost tužitelju dosuđena razmjerna naknada te štete.

U postupku je utvrđeno da je tužitelj zbog naprijed opisanih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta 5 dana, srednje jake bolove 16 dana i bolove manjeg intenziteta 21 dan, da je pretrpio kratkotrajan i intenzivan primarni strah u trenutku ugroženosti i ozljeđivanja, a potom sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju četiri dana, srednje jakog intenziteta 14 dana i slabog 30 dana, te kasni strah u vidu nelagode i bojazni pri kontaktima s okolinom i strah od ponovnog ozljeđivanja kroz slijedećih 30 dana, te da su ozlijede ostavile trajne posljedice zbog kojih su smanjene životne aktivnosti tužitelja za 50%.

Cijeneći utvrđene okolnosti slučaja, a posebno narav ozljeda, jačinu i trajanje fizičkih bolova i pretrpljenog straha, te stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja, kao i njegovu mladu životnu dob (18 godina u vrijeme nastanka štetnog događaja) ovaj sud nalazi da je visina nematerijalne štete utvrđena uz pravilnu primjenu odredaba čl. 200. ZOO i da stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren, niti u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o visini te nematerijalne štete.

U odnosu na dio pobijane presude kojim je u cijelosti odbijen zahtjev za naknadu štete zbog gubitka zarade i za plaćanje rente u reviziji se osnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Ta bitna povreda ostvarena je u odnosu na pitanje tužiteljeve nesposobnosti za rad uzrokovane tjelesnim ozljedama koje mu je zadao tuženik.

Naime, raspravljajući to činjenično pitanje sudovi su na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdili da je zbog posljedica ozljeđivanja tužiteljeva radna sposobnost za obavljanje poslova za koje se obrazovao (tokar) smanjena za 10%, s tim da za obavljanje tih poslova nije bio sposoban niti prije nastanka štetnog događaja, budući da boluje od epilepsije, te su zaključili da tužitelj i prije štetnog događaja nije bio radno sposoban „niti je imao objektivnu mogućnost stjecanja zarade“ i da nije učinio vjerojatnim da bi u slučaju da nije došlo do ozljeđivanja od strane tuženika zasnovao radni odnos, pa su sukladno tome zahtjev za gubitak zarade i plaćanje rente ocijenili neosnovanim.

U reviziji se opravdano ističe da okolnost što se i prije ozljeđivanja tužitelj nije mogao zaposliti u svojoj struci zbog bolesti ne znači da on nije mogao ostvarivati zaradu obavljajući neke druge poslove u granicama preostale radne sposobnosti.

U svezi s tim treba ukazati na mišljenje vještakinje dr. A. B.-Š. saslušane na ročištu od 7. veljače 2002. godine (list 152 spisa) koja navodi da se tužitelj može pokušati zaposliti na nekom drugom radnom mjestu kao nekvalificirani radnik, ali da su u tom slučaju s obzirom na ozljede zadobivene u konkretnom štetnom događaju njegova ograničenja veća nego bi bila s obzirom na osnovnu bolest epilepsiju.

S obzirom na takvo mišljenje vještaka razlozi koje navode sudovi o tužiteljevoj radnoj nesposobnosti i nemogućnosti ostvarivanja zarade i prije nastanka štetnog događaja su proturječni sadržaju vještakovog nalaza i mišljenja, pa je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Ukoliko bi postojala mogućnost tužiteljevog zaposlenja na nekim poslovima i pored njegove osnovne bolesti, a u tome da je onemogućen zbog radne nesposobnosti uzrokovane ozljedama zadobivenim u štetnom događaju, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete po osnovi izgubljene zarade na temelju odredaba čl. 195. ZOO.

Slijedom izloženog, a budući da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno nenoveliranoj odredbi čl. 386. ZPP revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, u odnosu na dio pobijane presude kojim je djelomično odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, a na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjske presude je valjalo ukinuti u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete zbog gubitka zarade i za plaćanje rente.

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.