Supreme Court dismisses appeal on damages calculation, rejecting automatic application of prior case law for individualized compensation.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a lower court ruling awarding damages for personal injury and care costs. The court held that while the second-instance court correctly applied individualized circumstances to determine compensation, the defendant's claim of erroneous legal application regarding care costs and interest rates was unfounded. Consequently, the original judgment was confirmed, and the plaintiff was not awarded costs for the appeal.
Legislator headnote
AI generatedčl. 277. st. 1. ZOO-a; čl. 393. ZPP-a: Compensation for non-monetary damage must be determined based on individualized circumstances rather than automatic application of prior case law, and interest on such damages accrues from the date the payment obligation matures.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 1477/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. G. iz Z., zastupanog po punomoćnicima T. T. i I. U., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u Z., protiv tuženika S. o. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu G. & p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2725/08-2 od 16. ožujka 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-483/05 od 26. svibnja 2008., u sjednici održanoj 3. siječnja 2012.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo (u točci I. izreke) isplatiti tužitelju na ime naknade štete 473.180,00 kn kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka od 45.548,39 kn, sve s zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 29. ZOO-a računatim od 26. svibnja 2008. do isplate i (u točci II. izreke) „plaćati tužitelju mjesečni iznos rente s naslova tuđe pomoći u iznosu od 240,00 kn počev od 8. ožujka 2005. pa nadalje, s time da dospjele obroke rente plati odjednom u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. svibnja 2008. do isplate, a dospjevajuće najkasnije do svakog desetog u mjesecu za tekući mjesec, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate“. Ujedno je (u točci III. izreke) odbijen dio „tužbenog zahtjeva u iznosu od 389.138,98 kn“ kao i zahtjev „za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu tekuću od 31. svibnja 2004. do 25. svibnja 2008.“ te zahtjev „za isplatu mjesečne rente za tuđu pomoć u iznosu od 158,16 kn počevši od 8. ožujka 2005. pa nadalje“ i „za isplatu zakonskih zateznih kamata na tuđu pomoć tekućim od 1. travnja 2005. do 25. svibnja 2008.“ Drugostupanjskom presudom (u točci I. izreke) odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda „u pobijanom dijelu pod toč. III“, dok je (u točci II. izreke) odbijena žalba tuženika i prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke „kojim je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen preko iznosa od 178.180,00 kn (za iznos od 295.000,00 kn)“ i u dijelu pod toč. II. izreke, „osim u dijelu odluke o kamatnoj stopi“, a (u točci III. izreke) prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod točkama I. i II. izreke („u odnosu na kamatnu stopu“) i suđeno:
„Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na dosuđeni iznos od 473.180,00 kn i dosuđeni parnični trošak od 45.548,39 kn zakonske zatezne kamate tekuće od 26. svibnja 2008. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku plaćati na dosuđeni mjesečni iznos rente od 240,00 kn zatezne kamate počev od 8. ožujka 2005. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana“.
Istom drugostupanjskom presudom (u točci IV. izreke) odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude „i to u odnosu na tužitelja u dijelu s kojim tužitelj nije uspio u ovom postupku, a u odnosu na tuženika preko iznosa od 15.000,00 kn (za iznos od 30.548,38 kn)“.
Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja na isplatu naknade za štetu na ime duševnih boli koje trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i plaćanje mjesečne naknade za tuđu pomoć, tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači „po osnovi naknade za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, a ukine po osnovi naknade za tuđu pomoć“.
Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.
Revizija nije osnovana.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se odredba primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.
Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Navodi tuženika da je iz podataka u spisu valjalo zaključiti da tužitelju nije potrebna tuđa pomoć jer se „samostalno hrani, oblači, nije mu potrebna pratnja, ne koristi ortopedska pomagala, te može samostalno obavljati sve osnovne životne aktivnosti“ ali i da je pogrešno utvrđeno da je životna aktivnost tužitelja umanjena za 70%, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - primjenu kojih stavova sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio ( čl. 356. ZPP-a).
Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju naknadu za štetu koju trpi u svezi prometne nezgode od 31. svibnja 2004., a u kojoj je zadobio višeiverni prijelom lijeve lopatične kosti, prijelom 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. rebra - lijevo uz kolaps plućnog tkiva i krvavi izljev plućne maramice, prijelom lijevog ručnog zgloba na tipičnom mjestu, prijelom 1. metakarpalne kosti lijeve šake, razdor slezene, otvoreni prijelom lijeve potkoljenice i oguljotine oba koljena.
U revizijskom stadiju, u kojemu nije sporno da je tuženik u obvezi naknaditi tužitelju svu štetu iz prijepornog štetnog događaja, sporna je visina naknade za štetu koju tužitelj potražuje na ime duševnih boli koje trpi zbog smanjenja životne aktivnosti i za tuđu pomoć.
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
- da su u svezi spomenutih ozljeda kod tužitelja zaostale trajne posljedice koje se manifestiraju: u ograničenim i bolnim kretnjama s lijevim ramenom; slabijom snagom lijeve ruke; nedostatkom zraka i bolovima u lijevom prsištu kod većeg naprezanja; slabijom snagom lijeve šake uz ograničene kretnje lijevim ručnim zglobom; u čestim bolovima u trbuhu i čestim zatvorom; u slabijoj snazi lijeve noge i stalnim bolovima u lijevoj potkoljenici - posebno kod dužeg hodanja i stajanja te kod promjene vremena; u oticanju lijeve potkoljenice kod dužeg stajanja te pri kraju dana,
- da je zbog prethodno izloženih posljedica životna aktivnost tužitelju trajno umanjena za 70%,
- da je tužitelju, vezano za opisane ozljede i za razdoblja liječenja kod kuće, bila potrebna tuđa pomoć za održavanje osobne higijene, pribavljanje hrane i slične svakodnevne potrebe, i to od 17. lipnja 2004. do 1. srpnja 2004. te od 13. srpnja 2004. do 17. rujna 2004. po 4 sata dnevno, a potom i do 15. veljače 2005. po 2 sata dnevno, odnosno za svo to razdoblje ukupno 618 sati, s time što su mu pomoć pružali članovi obitelji, a ta mu je pomoć bila potrebna i nakon 8. ožujka 2005. i trebat će je (obzirom na trajne posljedice u štetnom događaju zadobivenih ozljeda, a za obavljanje težih kućanskih poslova) trajno tri puta tjedno po 2 sata (ili mjesečno ukupno 24 sata),
- da je cijena sata takve pomoći u svom razdoblju u kojemu je tužitelju pomoć pružana iznosila 10,00 kn.
Na temelju takvog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stadiju ne može preispitivati, drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem i djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude) djelomično prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.
Prilikom odlučivanja o visini naknade za duševne boli koje oštećeni trpi zbog smanjenja životne aktivnosti kao vida nematerijalne štete valja, a na temelju odredbe čl. 200. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje ZOO), koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08), voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Sukladno tome, a obzirom da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje naknade za nematerijalnu štetu - pošto se ista utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima konkretnog slučaja, visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih (i općih) smjernica i njezine prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - i ne može se, kako to revident pogrešno drži, utvrđivati pukim automatizmom, samo „sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske“ i odlukama koje je revizijski sud donio u drugim postupcima.
Drugostupanjski sud je uz takvo shvaćanje, a polazeći od okolnosti konkretnog slučaja i ocjenom činjenice da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao ... godina, utvrdio (imajući na umu: stupanj umanjenja životne aktivnosti tužitelja - i sve posljedice zbog kojih je njegova normalna aktivnost ograničena ili otežana; dob tužitelja - i činjenicu da mu je kao mladoj osobi, te suprugu i roditelju, u bitnome i trajno umanjena kvaliteta života) primjerenu i pravičnu, te u skladu s izraženim osnovnim (i općim) smjernicama i njenom prirodom, naknadu od 400.000,00 kn za duševne boli koje tužitelj trpi zbog umanjenja životne aktivnosti.
Revident, pored iznijetog, neosnovano tvrdi da je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren i u dijelu odluke o visini naknade za pomoć koja je tužitelju pružana od 8. ožujka 2005. i onu koju će trebati ubuduće te odluke o zateznim kamatama na iznose naknade štete koja tužitelju pripada za troškove te tuđe pomoći.
Naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ - kada tužitelj nije imao novčanih izdataka za tuđu pomoć (obzirom mu je pružana po članovima obitelji, a u spisu nema podataka da je za tu pomoć plaćao naknadu trećoj osobi), tužitelju pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge bio platio da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala: prema neto zaradi osobe koja bi bila pružala takvu uslugu u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružana.
U konkretnom slučaju, a prema shvaćanju i revizijskog suda, naknada od 10,00 kn po satu pružane pomoći tužitelju i po njemu očekivane pomoći za ubuduće - koju nižestupanjski sudovi nalaze primjerenom, nije utvrđena protivno izraženom pravnom shvaćanju.
Konačno, a obzirom da visina te naknade za te oblike nenovčane materijalne štete nije utvrđena prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude - kako to revident drži, već u nominalnom iznosu prema vremenu nastanka troškova koji se njome naknađuju - mjesečno, pravilno je odlučeno da na istu zatezne kamate teku od kada je dospjela obveza tuženika da je plati (sve u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a).
Stoga, a budući iz svega izloženog proizlazi da ne postoje razlozi na koje se revident poziva i da revizija nije osnovana, to je valjalo donijeti presudu kao u izreci (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).
Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U Zagrebu, 3. siječnja 2012.
Predsjednica vijeća:
Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.