Rev-2258/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak- Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. .M.Š. iz B., … , koga zastupaju D.R. i M.M., odvjetnici u Z., protiv tuženika R.Ž. te mldb. A. i M.Ž., koje zastupa staratelj R.Ž., svi iz B. - … i tužene T.S. iz G.B., … , radi plateža, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. siječnja 1995. godine br. Gž-8063/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. svibnja 1994. godine br. P-6903/93, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1999. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-2258/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Revizijski razlozi svode se na tvrdnju da je pogrešan zaključak sudova o postojanju zastare prava potraživanja povrata zajma i da sudovi nisu vodili računa o situacijama koje su po mišljenju revidenta dovele do prekida tijeka zastare (kazivanje pojedinih svjedoka o tome kako je pok. Ž. pozajmio od njega novac) i nelogičnost da se u malom mjestu u kojem je živio ne bi znalo za postojanje zajma, a što po mišljenju revidenta dovodi do prekida zastare potraživanja u smislu čl. 387. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 2258/1995-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića i Vlatke Potočnjak- Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. .M.Š. iz B., … , koga zastupaju D.R. i M.M., odvjetnici u Z., protiv tuženika R.Ž. te mldb. A. i M.Ž., koje zastupa staratelj R.Ž., svi iz B. - … i tužene T.S. iz G.B., … , radi plateža, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 24. siječnja 1995. godine br. Gž-8063/94-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 10. svibnja 1994. godine br. P-6903/93, u sjednici održanoj dana 29. lipnja 1999. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom koja je potvrđena pobijanom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženici solidarno isplate iznos od 6.000 DEM u dinarskoj protuvrijednosti prema tečaju NBH na dan isplate sa zakonskom kamatom koje banke plaćaju u mjestu štednje na devizne štedne uloge po viđenju tekuće od 8. rujna 1993. godine do isplate i uz naknadu troškova parnice.
Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke reviziju je izjavio tužitelj iz svih razloga predviđenih u zakonu s prijedlogom da se revizija prihvati, odluke sudova ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, ali i pred potpuno izmijenjeno vijeće.
Na podnesenu reviziju nije odgovoreno niti se o izjavljenoj reviziji nadležni državni odvjetnik izjasnio.
Revizija nije osnovana.
Revizijski razlozi svode se na tvrdnju da je pogrešan zaključak sudova o postojanju zastare prava potraživanja povrata zajma i da sudovi nisu vodili računa o situacijama koje su po mišljenju revidenta dovele do prekida tijeka zastare (kazivanje pojedinih svjedoka o tome kako je pok. Ž. pozajmio od njega novac) i nelogičnost da se u malom mjestu u kojem je živio ne bi znalo za postojanje zajma, a što po mišljenju revidenta dovodi do prekida zastare potraživanja u smislu čl. 387. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
Zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze (čl. 360. st. 2. ZOO), a potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare (čl. 371. ZOO). Dakako, da se zastarijevanje prekida za slučaj postojanja pretpostavki propisanih u odredbi čl. 387. i 388. ZOO.
U konkretnom slučaju ugovor o zajmu zaključen je 5. listopada 1986. godine prema kojem je sada pok. zajmoprimac M.Ž. (otac tuženika) taj zajam trebao vratiti tužitelju u roku od tri mjeseca. Tužba za povrat zajma podnesena je sudu na dan 7. listopada 1993. godine. Na temelju tih utvrđenja nižestupanjski sudovi su uvažavajući prigovor tuženih o zastari potraživanja uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava i po mišljenju ovog revizijskog suda osnovano zahtjev tužbe odbili. Nadalje, prema utvrđenjima sudova proizlazi da tuženici nisu nikada tužitelju priznali postojanje te pozajmnice, niti se iz ostalih izvedenih dokaza može zaključiti da bi to stanje, makar i na posredan način, bilo poznato tuženima, pa se u tom smislu ni revizijski navodi ne ukazuju osnovanim. Razmišljanja tužitelja da ne bi bilo logično da se u tako malom mjestu u kojem je živio otac tuženika ne bi znalo i pričalo o postojanju zajma i da su te okolnosti nekim svjedocima poznate, kraj istaknutih, ali i odlučnih činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova i po mišljenju ovog revizijskog suda nema značenje okolnosti koje bi ukazivale na postojanje uvjeta prekida tijeka zastare.
S obzirom na istaknute razloge i kraj nepostojanja onih povreda procesnog i materijalnog prava na koje povrede revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) reviziju tužitelja trebalo je kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 29. lipnja 1999. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Hautz v.r.