I Kž-721/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 721/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice kao predsjednika vijeća, te mr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. M., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi sa čl. 25. ZID KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. P. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 28. travnja 2008. godine broj K-71/05, u sjednici održanoj dana 9. prosinca 2008., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika i opt. P. M. odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Splitu broj K-71/05 od 28. travnja 2008. godine opt. P. M. oglašen je krivim za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ-a u svezi sa čl. 25. ZID KZ-a, za koje kazneno djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 godine (djelo pod 1.) to je za kazneno djelo sprečavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz čl. 317. st. 1. KZ-a, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci (djelo pod 2.), te je primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 60. KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 5 mjeseci, u koju kaznu mu je temeljem čl. 63. KZ-a uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. listopada 2003. do 6. listopada 2003. godine. Prema optuženiku je temeljem čl. 76. KZ-a primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama.

I Kž 721/08-5

Temeljem čl. 82. KZ-a od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom pod točkom 1. izreke presude u iznosu od 5.000,00 kuna, a temeljem čl. 122. st. 4. ZKP-a isti je oslobođen obveze da naknadi troškove kaznenog postupka.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni uz prijedlog da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne strožu kaznu zatora.

Žalbe je podnio i opt. P. M., po branitelju D. M., odvjetniku u S., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazneni i sigurnosnoj mjeri, uz prijedlog za Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine odnosno preinači na način da se optuženika u potpunosti oslobodi od kaznenopravne odgovornosti za oba kaznena djela, odnosno da mu se izrekne blaža kazna zatvora od one koja je izrečena prvostupanjskom presudom.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Izjašnjavajući se o žalbama podneskom broj KŽ-DO-1318/08 od 15. rujna 2008. godine Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjenici Višnji Lončar, predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića, a u odsutnosti branitelja optuženika koji je o sjednici uredno obaviješten (čl. 374. st. 4. ZKP), te u odsutnosti optuženika koji je na izdržavanju kazne zatvora i ima branitelja, a u smislu čl. 374. st. 2. ZKP-a vijeće nije našlo svrhovitim njegovo dovođenje na sjednicu.

Žalbe državnog odvjetnika i opt. P. M. nisu osnovane.

O žalbi optuženika (osim zbog odluke o kaznenoj sankciji)

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud na manjkav način utvrdio činjenično stanje, kako za kazneno djelo pod točkom 1. tako i za kazneno djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, jer svjedok T. V. nije ispitan na glavnoj raspravi, već je pročitan iskaz kojega je dao pred istražnim sucem, a da nije omogućena optuženiku niti njegovom branitelju da postavljaju pitanja tom svjedoku.

Iako je žalitelj u pravu kada tvrdi da svjedok T. V. nije ispitan na glavnoj raspravi, prvostupanjski sud koristio se zakonskom ovlašću iz čl. 331. st. 1. toč. 1. ZKP-a, te je pročitao iskaz ovog svjedoka iz istrage, obzirom da se nije mogla osigurati nazočnost tog svjedoka na glavnoj raspravi, unatoč tome što je višekratno pozivan na glavnu raspravu i unatoč tome što je u više navrata naloženo njegovo dovođenje na glavnu raspravu, obzirom da ovaj svjedok boravi na području Republike Bosne i Hercegovine.

Međutim, žalitelj pogrešno smatra da se osuđujuća presuda temelji samo i isključivo na iskazu svjedoka V.. Ovaj svjedok detaljno je opisao kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude u pogledu mjesta, vremena i načina inkriminirane prodaje opojne droge

I Kž 721/08-5

heroin koju je vršio optuženik, a njegov je iskaz potvrđen iskazom svjedoka D. Š., kojem je također poznato da se optuženik bavio preprodajom opojne droge, tako da je optuženik i njemu za 200,00 kuna pokušao nabaviti heroin, ali do predaje nije došlo zbog nailaska djelatnika policije o čemu je svjedok mobitelom obavijestio optuženika. Pored toga, optuženik i svjedok T. V. intenzivno su komunicirali u inkriminiranom razdoblju putem mobilnog telefona što proizlazi iz činjenice da su razdoblju od 11. studenoga 2002. godine do 14. ožujka 2003. godine, međusobno izmijenili ukupno 292 telefonska poziva.

Svjedok T. V. nema nikakvog razloga lažno teretiti optuženika, to mu prvostupanjski sud s pravom vjeruje, te na njegovom iskazu, uz podupiruće dokaze, pravilno temelji osuđujuću presudu za djelo pod točkom 1 izreke, pa se žalba optuženika u odnosu na to djelo ukazuje neosnovanom.

Neosnovana je žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i za kazneno djelo pod točkom 2 izreke pobijane presude. Naime, policijski djelatnici I. S. i A. B. suglasno i detaljno opisuju situaciju iz točke 2. izreke pobijane presude, kada je svjedok S. kao policajac, pokušao zaustaviti vozilo „Citroen“, B. registarskih oznaka, kojim je upravljao optuženik. Međutim, umjesto da se zaustavi, optuženik je povećao brzinu kretanja vozila, kojom prilikom je bočnim retrovizorom svog vozila oštetio bočni retrovizor policijskog vozila kojim su se koristili svjedoci S. i B., pri čemu je svjedok S., da bi izbjegao ozljeđivanje, morao uskočiti u policijsko vozilo.

Iskazi svjedoka I. S. i A. B. imaju svoju potvrdu i u iskazu svjedoka D. Š., koji je iskazao da je optuženik tempore criminis vozilom marke „Citroen“, B. registarskih oznaka otišao u nabavku opojne droge, pa su neosnovani navodi žalbe u kojima optuženik ponavlja svoju obranu, da ne raspolaže vozilom marke „Citroen“ BiH registarskih oznaka, te da njime nije upravljao inkriminirane prigode, pokušavajući uvjeriti drugostupanjski sud da je vozilom tempore criminis upravljao svjedok T. V..

Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je raspolagao sasvim dostatnim i kvalitetnim dokazima iz kojih proizlazi krivnja optuženika kako za kazneno djelo pod točkom 1. tako i za kazneno djelo pod točkom 2. izreke pobijane presude, te ga je s pravom oglasio krivim za oba kaznena djela.

O žalbama zbog odluke o kazneno pravnoj sankciji

Prilikom odmjeravanja kazni prvostupanjski sud optuženiku je olakotnim cijenio njegovo korektno držanje pred sudom i smanjenu ubrojivost tempore criminis, dok mu je otegotnim cijenio osuđivanost zbog istovrsnih kaznenih djela, te činjenicu da su ovakva kaznena djela u porastu i predstavljaju veliku društvenu opasnost. Dok državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne, a nedovoljno cijenio otegotne okolnosti, optuženik smatra, da mu je, obzirom na olakotne okolnosti, trebalo izreći blaže pojedinačne kazne te blažu jedinstvenu kaznu zatvora, te da bi se i blažom zatvorskom kaznom također postigla svrha generalne i specijalne prevencije.

Međutim, po stanovištu ovog drugostupanjskog suda, upravo utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine za djelo pod 1. te utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci za djelo pod 2. odgovara olakotnim i otegotnim okolnostima koje je utvrdio prvostupanjski sud,

I Kž 721/08-5

a pravilno je odmjerena i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 godine i 5 mjeseci, koja će, u kombinaciji sa sigurnosnom mjerom obveznom liječenja od ovisnosti, dovesti do toga da optuženik prestane sa vršenjem kaznenih djela, a isto će tako, ta kazna imati generalnopreventivni učinak te održavati načelo pravednosti kažnjavanje počinitelja ovakovih i sličnih kaznenih djela.

Nije u pravu optuženik žalitelj niti kada tvrdi da prema njemu nije trebalo primijeniti sigurnosnu mjeru obveznog liječena od ovisnosti, tvrdeći da takva ovisnost dugotrajnim boravkom u zatvoru više ne postoji. Međutim, ovisnost je bolest koja iziskuje dugotrajnu apstinenciju i dugotrajni program liječenja, a kako sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti može trajati dok ne prestanu razlozi zbog kojih je primijenjena, to znači da se tijekom izvršenja kazne zatvora procjenjuje, kada će prestati potreba za daljnjim trajanjem te mjere, time da u svakom slučaju traje do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Iz izloženih razloga, žalba državnog odvjetnika te optuženika zbog odluke o kaznenopravnoj sankciji nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio kakovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Iz izloženih razloga temeljem čl. 387. ZKP-a valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 9. prosinca 2008.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Ante Potrebica, v.r.