I Kž-508/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-508/02-3

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Hajrije Novoselec i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Jasmine Dolmagić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. T. S. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci br. Kv-350/02 (K-45/98) od 17. travnja 2002. godine, u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba osuđ. T.S. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski je sud u Rijeci odbacio zahtjev osuđ. T.S. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci br. K- 45/98 od 31. srpnja 2000. godine.

Protiv ovog rješenja uložio je žalbu optuženik putem svoje braniteljice G.H., odvjetnice iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja predloživši da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje ili da se preinači tako da se dopusti obnova postupka.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijano rješenje nije na zakonu osnovano. Iako se rješenje pobija i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP iz obrazloženja te žalbene osnove, u kojemu se tvrdi da sud nije ocjenjivao cjelokupni iskaz V.Š., već samo neke dijelove, proizlazi da se i u tom dijelu žalbom dovodi u sumnju ocjena suda prvog stupnja o očitoj neprikladnosti iskaza Š. za obnovu postupka.

Ovaj sud smatra da je ocjena suda prvog stupnja o tome pravilna i na zakonu osnovana.

Kada se u žalbi tvrdi da je obranom V.Š., koju je dao u obnovljenom postupku zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH) potvrđena obrana žalitelja da on nije osoba koja je na bilo koji način učestvovala u držanju, prenošenju i posredovanju u prodaji i kupnji 32.626,49 gr heroina, radi čega je pravomoćno proglašen krivim presudom Županijskog suda Rijeka br. K-45/98 i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, čime je dovedena u sumnju pravilnost odluke suda o njegovoj odgovornosti, onda se iskaz Š. analizira izolirano od svih drugih dokaza koji se nalaze u spisu predmeta i tako dolazi do zaključka, koji je suprotan zaključku suda prvog stupnja, na kojemu se temelji pobijana odluka.

Prema odredbi čl. 405. st. 1. toč. 3. ZKP kazneni postupak se može obnoviti u korist optuženika ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji su, sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima, prikladni da prouzroče oslobođenje osuđene osobe ili njenu osudu po blažem kaznenom zakonu.

Žalitelj se u ovom postupku poziva na obranu V.Š. koju je dao prilikom glavne rasprave u kaznenom postupku što se vodi u spisu Županijskog suda Rijeka br. K-43/01. Tu obranu sud je tijekom postupka ocjenjivao i utvrdio da ona upravo u dijelu u kojemu Š. na posredan način žalitelja isključuje kao osobu koja je bila u kontaktu s transportom heroina, nije prihvatljiva. Radi toga iskaz Š. sam po sebi ne može biti prikladan da prouzroči oslobođenje žalitelja za kazneno djelo za koje je pravomoćno proglašen krivim. Pogotovo se takav zaključak ne može izvesti kada se taj iskaz usporedi s ostalim dokazima na kojima je sud temeljio odluku o odgovornosti žalitelja.

S pravom sud prvog stupnja ukazuje na sadržaj iskaza svjedoka D.Š., recepcionara u hotelu koji je radio na recepciji 9. na 10. veljače 1995. godine i na iskaz svjedoka A.A., s kojim je u R. došao V.Š.

Kada se vodi računa o tome da iz iskaza M.Ž., Z. i G.T., jednako kao i iz iskaza recepcionara ., proizlazi da je žalitelj 10. veljače 1995. godine, dakle kada je policija otkrila heroin, bio vidno nervozan i da se iznenada odlučio vratiti autobusom u Tursku, pri čemu je u R. ostavio svog suvozača i supočinitelja, sada pok. U.T., te da iz iskaza svjedoka G.T., V.V., J.H., te podataka iz knjige gostiju hotela proizlazi da 9. i 10. veljače 1995. godine nije bilo drugih turskih vozača prijavljenih u hotelu, osim žalitelja i U.T., onda iskaz V.Š., kojim se nastoji ukazati da je postojala i neka treća osoba, koja je zajedno sa sada pok. U. učestvovala u transportu drogu, a ne žalitelj, i po ocjeni ovog vijeća ni u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnju činjenično stanje koje je utvrdio sud prvog stupnja u postupku čija se obnova traži. Iz naprijed iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu osuđenika kao neosnovanu, te je riješeno kao u dispozitivu (čl. 397. st. 3. ZKP).

U Zagrebu, 27. kolovoza 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Jasmina Dolmagić, v.r.

Milan Gudelj, v.r.