Rev-2838/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2838/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mldb. I.Đ. iz V.G., koju zastupaju roditelji R. i A.Đ. kao zakonski zastupnici, a ovi po punomoćniku B.Đ., odvjetniku iz Z., . . ., protiv tuženice C.o. . d.d. Z., koju zastupa punomoćnik D.J., odvjetnik iz I., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 12. studenog 1993. br. Gž-2930/93, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom od 14. srpnja 1993. br. P-269/92, u sjednici održanoj dana 22. prosinca 1994.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 7.785,80 kn. r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija kao djelomično osnovana i ukidaju presude Okružnog suda (sada Županijskog suda) u Splitu od 12. XI. 1993. br. Gž-2930/93 i presuda Općinskog suda u Imotskom od 14. srpnja 1993. br. P-269/92 u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 24.286,20 kn sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je odbijena sa zahtjevom za zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od 4.533,60 kn, a s tim u vezi ukida se i odluka o parničnom trošku i u navedenom se opsegu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici da plati maloljetnoj tužiteljici na ime naknade štete za pretrpljene fizičke boli iznos od 3,000.000 HRD (3.000 kn), za strah iznos od 1,500.000 HRD (1.500 kn) te za tuđu pomoć i njegu iznos od 33.600 HRD (33,60 kn). S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica odbijena (31.572.000 HRD odnosno 31.572 kn). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Sud drugog stupnja odbio je žalbu maloljetne tužiteljice kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrdio u odbijajućem dijelu.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja izjavila je reviziju tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Opravdavajući navedene revizijske razloge tužiteljica upućuje na sadržaj tužbenog zahtjeva u kojem su zahtijevane i zatezne kamate a s kojim su zahtjevom sudovi tužiteljicu odbili propuštajući pritom dati bilo kakve razloge. Prigovara pravnom zaključku sudova o odgovornosti maloljetne tužiteljice za štetu koju trpi posebno po sudovima utvrđenom omjeru 50 : 50%, pri čemu posebno upućuje na okolnost konkretne prometne situacije koja je nalagala vozaču automobila krajnji oprez u vožnji. Prigovara se i odluci o parničnom trošku. Predloženo je da se revizija prihvati i pobijane presude u odbijajućem dijelu ukinu, a na dosuđeni dio glavnice dosudi zatezna kamata.

Na reviziju tuženik nije odgovorio, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Sporno je pravno pitanje odgovornosti za štetu koju trpi maloljetna tužiteljica iz štetnog događaja od 13. VI. 1986. godine kada je, tada u dobi od sedam godina, dospjela pod automobil kojim je upravljao M.A., osiguranik tuženice.

Utvrđeno je, a proizlazi iz podataka u spisu da je vozač upravljao automobilom marke "Volkswagen golf" (širine 1610 mm) po makadamskoj cesti ukupne širine 3,60 m; da je vidljivost na kritičnom dijelu kolnika ograničena zbog suhozida sa sjeverne strane, a s južne strane kolnika nalazi se kuća roditelja maloljetne tužiteljice izgrađena u odnosu na kolnik tako da nema pločnika pa je preglednost prema zapadu s koje je strane nailazilo vozilo smanjena do izlaska iz kuće na kolnik. Krečući se tik pored kuće vozač je upravljao automobilom brzinom 26 do 27 km/h, a nalet na maloljetnu tužiteljicu koja je iz kuće izašla na kolnik u namjeri da ga prijeđe (prešla je 1.20-1.30 m) bio bi izbjegnut da je brzina kretanja iznosila 18 km/h ili bila manja. M.A. koji je upravljao automobilom jer prebiva u V.G. gdje i maloljetna tužiteljica i gdje je došlo do nezgode prometna je situacija svakako bila poznata.

Kraj navedenih činjeničnih utvrđenja po nalaženju ovoga suda pogrešan je pravni zaključak sudova o doprinosu maloljetne tužiteljice šteti koju trpi u 50%.

Naime, nema sumnje da su prometni uvjeti - a oni se prvenstveno tiču (već i zbog lokacije kuće roditelja maloljetne tužiteljice) ograničene mogućnosti međusobnog uočavanja kao i kretanje vozilom (zbog lokacije kuće i širine makadamske ceste) uz kućni prag u konkretnom slučaju po danu i u vrijeme vjerskog blagdana kada je moguće očekivati veću mobilnost mještana - nalagali su vozaču kretanje automobilom takvom brzinom da može blagovremeno zaustaviti pred svakom preprekom koju u datim uvjetima može predvidjeti. U datim okolnostima izlazak pa i istrčavanje djeteta iz kuće nije bila nepredvidiva prepreka, a imajući pri tom u vidu da vozač upravlja opasnim pogonom tada je osnovano zaključiti da osiguranik tuženika nije bio dovoljno oprezan te da nije prilagodio brzinu kretanja konkretnim prometnim uvjetima (čl. 45. tada važećeg Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama). Stoga nema osnova, po nalaženju ovog suda, da se inače objektivna odgovornost tuženice zbog doprinosa maloljetne tužiteljice koja je kolnik pokušala prijeći uistinu neoprezno i ne provjeravajući pritom je li nailazi kakvo vozilo, otkloni za više od 15%.

Visinu naknade štete koju tužiteljica trpi u vezi operativnog zahvata od 25. VI. 1990. sudovi su utvrdili u primjerenom iznosu. Utvrdili su da je tužiteljica zbog te operacije trpjela fizičke boli srednje jakosti u trajanju oko sedam dana, te boli jakog intenziteta koji su trajali jedan mjesec. Trpjela je i umjereni strah prije i poslije operacije nekoliko dana, tuđa pomoć i njega bili su joj potrebni dok je nosila gips u trajanju od šest tjedana.

Sudovi su utvrdili naknadu štete za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 3,000.000 HRD (3.000 kn) od zatraženih 5,500.000 HRD (5.500 kn), za strah u iznosu od 1,500.000 HRD (1.500 kn) od zatraženih 2,500.000 HRD (2.500 kn), te za tuđu pomoć i njegu u zahtijevanom iznosu od 33.600 HRD (33,60 kn). Navedena naknada za nematerijalnu štetu utvrđena je u primjerenom iznosu, a kada je i dosuđena u tom iznosu bez obzira na po sudovima utvrđeni omjer suodgovornosti očito nije suđeno na štetu tužiteljice, a revidira samo tužiteljica. Stoga je reviziju tužiteljice u odbijajućem dijelu za iznos od 3,500.000 HRD (3.500 kn) valjalo odbiti kao neosnovanu (čl. 393. Zakona o parničnom postupku - "NN", br. 53/91, 91/92).

U dijelu kojim je sud odbio tužiteljicu sa naknadom za štetu koju trpi neposredno iz štetnog događaja i u vezi operativnih zahvata izvršenih do 25. VI. 1990. u ukupnom iznosu od 28.572.000 HRD (28.572 kn) sud je tužiteljicu, cijeneći njezin doprinos šteti 50% u cijelosti odbio, jer je zaključio da je već ranijom pravomoćnom presudom od 2. XI. 1989. br. P-22/89 dosuđena tužiteljici naknada za ovu štetu u omjeru odgovornosti od 50%.

Kako sudovi u pobijanim presudama zbog iznijetih razloga nisu utvrđivali odlučne činjenice to i bez obzira na drukčiji zaključak ovog suda o omjeru odgovornosti (sada 15% : 85%) nema pretpostavki za donošenje presude o cijelom spornom dijelu tužbenog zahtjeva, pa je presudu u dijelu za iznos od 24.286,20 kn temeljem odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku valjalo ukinuti i predmet u tom dijelu vratiti na ponovno odlučivanje.

U dijelu kojim je tužiteljica odbijena s preostalim tužbenim zahtjevom za ovu štetu (u iznosu od 4.285,80 kn) koji iznos odgovara tužiteljičinom doprinosu vlastitoj šteti reviziju je valjalo odbiti jer u tom dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan (čl. 393. Zakona o parničnom postupku).

Na temelju odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku ukinute su pobijane presude i u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za zatezne kamate na dosuđenu naknadu za nematerijalnu štetu u iznosu od 4.500 kn i naknadu za materijalnu novčanu štetu u iznosu od 33,60 kn jer presude uopće nemaju razloga zbog kojih odnosni dio tužbenog zahtjeva odbijaju. Kod ponovnog odlučivanja o tom dijelu tužbenog zahtjeva vodit će se računa o karakteru naknade štete pa s tim u vezi i početku tijeka zateznih kamata.

Na temelju odredbe čl. 166. st. 4. Zakona o parničnom postupku ukinuta je i odluka o parničnom trošku.

U Zagrebu, 22. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.