I Kž-968/2008-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 968/08-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Š. N. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama opt. Š. N. i opt. Z. M., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. svibnja 2008., broj: K-US-12/07, u sjednici održanoj 21. rujna 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojka Vučkovića, te opt. Š. N. i zamjenika njegovog branitelja mr. sc. R. M., R. B., odvjetnika iz Z. i branitelja opt. Z. M., M. B., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe opt. Š. N. i opt. Z. M., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se:

- opt. Š. N., za kazneno djelo iz čl. 347 st. 1 KZ-a, za koje je proglašen krivim u toč. 1. izreke te presude na temelju čl. 347. st. 1. KZ-a utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz čl. 312 st. 2. KZ-a, za koje je proglašen krivim u toč. 2. izreke, na temelju čl. 312. st. 1. KZ-a i uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ-a, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca pa se opt. Š. N., na temelju čl. 60 st. 2 toč. c) KZ-a, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, u koju mu se, na temelju čl. 63 st. 1 KZ-a, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog do 13. prosinca 2006., dok se opt. Z. M., za kazneno djelo iz čl. 348 st. 1 KZ-a, za koje je proglašen krivim u toč. 1. izreke presude, na temelju čl. 348. st. 1. KZ-a, izriče kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i na temelju čl. 67. KZ-a prema istom primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik za vrijeme od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo, time da će se u slučaju opoziva uvjetne osude, u izrečenu kaznu

I Kž 968/08-6

zatvora, na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog do 13. prosinca 2006.

II. U ostalom dijelu žalbe opt. Š. N. i opt. Z. M. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, citiranom u uvodu, Županijski sud u Zagrebu opt. Š. N. proglasio je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ-a pa mu je po istom zakonskom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. KZ-a opisanog u toč. 2. izreke te presude za koje mu je, po istom zakonskom propisu, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je temeljem čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog do 13. prosinca 2006. godine.

Opt. Z. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1. izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 348. st. 1. KZ-a, te je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme uhićenja, zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 28. studenog do 13. prosinca 2006. godine.

Na temelju čl. 77. KZ-a opt. Š. N. izrečena je sigurnosna mjera zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, i to zvanja policijskog službenika u trajanju od četiri godine, s tim da vrijeme izvršenja kazne zatvora neće biti uračunato u vrijeme trajanja ove mjere.

Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP opt. Š. N. i opt. Z. M. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu, svaki po 1.000,00 kn. Protiv te presude žale se oba optuženika.

Opt. Š. N. podnio je žalbu po branitelju mr. sc. R. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Žalbu je podnio i opt. Z. M. po branitelju M. B., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne uvjetna osuda, odnosno izrečena kazna zamijeni radom za opće dobro, ili da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

I Kž 968/08-6

Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta na žalbe je podnio odgovor obrazlažući da su žalbe neosnovane i da ih kao takve treba odbiti.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je sukladno odredbi čl. 373. st. 1. ZKP, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a vraćen s prijedlogom da se žalbe optuženika kao neosnovane odbiju i potvrdi prvostupanjska presuda.

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. sc. Milojko Vučković koji je ponovio navode pismenog prijedloga, te opt. Š. N. osobno, uz zamjenika branitelja mr. sc. R. M., R. B., odvjetnika iz Z. i branitelj opt. Z. M., M. B., odvjetnik iz Z., koji su ostali kod navoda podnesenih u žalbi, dok sjednici nije pristupio opt. Z. M., iako je o sjednici uredno obaviješten, pa je ista održana u njegovoj odsutnosti (čl. 374. st. 4. ZKP).

Žalbe optuženika su osnovane zbog odluke o kazni, a u ostalom dijelu nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Opt. Š. N. u pogledu te žalbene osnove prigovara da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Opt. Z. M. bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. st. 1. toč. 11. ZKP nalazi u tome što su razlozi u odlučnim činjenicama potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

Neosnovano se u žalbama optuženika ističe navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer se samo paušalno tvrdi, da je izreka presude nerazumljiva, da nema razloga o odlučnim činjenicama i da su razlozi o odlučnim činjenicama proturječni sami za sebe, dok su argumenti za takove žalbene tvrdnje izostali.

Nasuprot tome, prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, znatnija proturječnost između navedenih razloga nije utvrđena, a to što žalitelji ne prihvaćaju ocjenu suda prvog stupnja o provedenim dokazima i na temelju toga donesenim zaključcima o postojanju odlučnih činjenica, u suštini predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Slijedom iznijetog, nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 379. st. 1. t. 1. ZKP, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, pa su žalbe optuženika podnijete iz te žalbene osnove, neosnovane.

I Kž 968/08-6

U odnosu na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

U okviru žalbene osnove zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u žalbi opt. Š. N. podrobno se analizira iskazivanje svjedoka P. i B., navodeći da ti svjedoci uopće ne govore da su vidjeli kako policajac kamerom snima vozača M., iako su kroz svoj prozor promatrali nailazak policajca na motoru te zaustavljanje automobila. Smatra, da iz iscrpnih opisa događaja tijekom iznošenja obrana obojice optuženika, a posebno opt. N., proizlazi da prometni policajac prekršaj nije snimio niti da je opt. N. pokazivao opt. M. snimku. Time je činjenično stanje pogrešno, a i nepotpuno utvrđeno, jer istinitost obrana optuženika treba provjeriti saslušanjem u svojstvu svjedoka K. G., koji je, kao kontrolor naplate parkiranja, očevidac događaja, što je on naknadno saznao.

Nadalje, ističe, da je sud pogrešnom ocjenom iskaza svjedoka P. danog u istrazi pogrešno utvrdio činjenično stanje, kako prilikom intervencije opt. N. nije ispisao prekršajnu kaznu i da potvrdu o kazni nije predao opt. M., jer da taj iskaz nije cijenio u njegovoj ukupnosti.

Opt. Z. M. posebno ukazuje na različito iskazivanje svjedoka A. P. na glavnoj raspravi u odnosu na istražno ispitivanje, te na jasno iskazivanje svjedoka K. B. na glavnoj raspravi zaključujući, da je navedenim svjedocima bio cilj uzimanja novca od dnevnog lista „…“, što se navodi i u žalbi opt. N., a što ne bi mogli učiniti da nisu lažno prikazali cijeli događaj, i što se sve može provjeriti pregledom snimke spornog događaja, neovisno o tome, što je ista tijekom postupka izdvojena kao nezakoniti dokaz.

Razmatrajući iznesene žalbene razloge iz navedene osnove oba optuženika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje, da oni ustvari u svojim žalbama ne iznose ništa novog što prvostupanjski sud već nije ocjenjivao, nego na temelju svoje subjektivne analize i ocjene provedenih dokaza ukazuju na nepotpunost i neispravnost utvrđenja odlučnih činjenica po prvostupanjskom sudu, ustrajući u tvrdnji da nisu počinili kaznena djela za koja su oglašeni krivima.

Međutim, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je na temelju iskaza svjedoka A. P., originalne potvrde o naplaćenoj novčanoj kazni, na ime opt. Z. M. (list 176.a), izvješća koje je sastavio opt. Š. N. kao djelatnik ... Postaje prometne policije 24. studenog 2006. (list 11), ispisa telefonskih poziva sa mobilnih aparata oba optuženika, te ostalih provedenih dokaza pobliže navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, sagledavajući te dokaze u njihovoj u cjelini, kako same za sebe, tako i u međusobnom odnosu, kao i navode obrane optuženika, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice u odnosu na kaznena djela iz čl. 347. st. 1. i čl. 312. st. 1. i 2. KZ-a, počinjena na način opisan u toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude za koje je opt. Š. N. proglašen krivim, kao i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 348. st. 1. KZ-a počinjenog na način opisan u toč. 1. izreke prvostupanjske presude za koje je opt. Z. M. proglašen krivim.

Suprotno navodima žalitelja, presuda suda prvog stupnja sadrži u svemu logične, uvjerljive i veoma opširne razloge u pogledu utvrđenja svih odlučnih činjenica, upravo zato

I Kž 968/08-6

što su ti razlozi utemeljeni na pravilnoj i sveobuhvatnoj ocjeni obrana optuženika, iskazivanju svjedoka A. P., K. B. i svih ostalih provedenih dokaza, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravno sud prvog stupnja polazi od nesporne činjenice, da je dana 24. studenog 2006. godine u 12,45 sati opt. Š. N. u svojstvu policijskog službenika ... Postaje prometne policije, Policijske uprave …, tijekom obavljanja poslova kontrole prometa u … ulici uočio opt. Z. M. kako prilikom vožnje osobnog automobila upotrebljava mobilni telefonski uređaj za razgovor, čime je počinio prekršaj iz čl. 196. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Nastavno, nije sporno da je opt. N. koji je bio na motorkotaču sustigao opt. M. u osobnom vozilu u … ulici te mu dao znak da se zaustavi u … ulici gdje su se obojica i zaustavili.

U odnosu na daljnji tijek događaja, sud prvog stupnja je sveobuhvatno i svestrano ocjenjivao u svim detaljima iskazivanje svjedoka A. P., kako ono iznijeto u istrazi tako i ono iznijeto na glavnoj raspravi, međusobno ga analizirajući i uspoređujući, ali i u odnosu na iskazivanje svjedoka K. B. te ostalih ispitanih svjedoka, svih dokumenata pobliže navedenih u obrazloženju prvostupanjske presude, te se s pravom opredijelio da je iskaz tog svjedoka, što ga je iznio u istrazi, u svemu vjerodostojan. Upravo iz tog iskaza proizlazi, da je optuženi N., nakon što su se obojica optuženika zaustavili u … ulici, sišao s motora i skinuo kacigu, prišao vozaču automobila (opt. M.) koji je bio u istome te mu pokazivao ekran kamere. Navedeni svjedok nije imao razloga tako iskazivati kad to ne bi odgovaralo istini. Kada se takva tvrdnja svjedoka sagleda u vezi s nespornim činjenicama, da je opt. N. imao kameru koja mu je služila za obavljanje službenih radnji kontrole prometa, da je opt. M. zaustavio radi prekršaja razgovora na mobitel u tijeku vožnje, onda logičnim zaključivanjem iz tih činjenica proizlazi da je opt. M. pokazivao snimku na ekranu kamere o počinjenom prekršaju, jer ne postoji niti jedan drugi razlog iz kojeg bi opt. N. pokazivao ekran kamere opt. M., odmah po zaustavljanju automobila. Kako snimke u kameri kojom se služio opt. N. te zgode nema, evidentno je, da je taj događaj presnimio kasnijim događajima, budući da iz prekršajnih naloga (list 12 i 13) nedvojbeno proizlazi da je opt. N. nakon počinjenog prekršaja po M. koji je počinjen u 12,45 sati, snimao još dvije osobe, i to u 12,55 sati i 14,30 sati.

Pravilno sud prvog stupnja temeljem navedenog iskaza svjedoka A. P. utvrđuje i da opt. N. u blok koji je držao otvoren nije ništa pisao, već je u taj otvoreni blok opt. M. stavio novac i to najmanje 200,00 kn, a prekršajna kazna za učinjeni prekršaj iznosila je 500,00 kn. Isto tako, ispravno sud prvog stupnja ovu primopredaju novca, kako je opisao svjedok P., cijeni u povezanosti sa obranama oba optuženika, koji su u svojim iskazima dijelom i kontradiktorni. Naime, opt. M. je iskazao da je došao do opt. N. koji je bio pokraj motorkotača kako bi mu platio kaznu te mu je tu opt. N. dao potvrdu koju je ovaj i potpisao. Tada je ustanovio da kod sebe nema novac, već da mu je novac u automobilu do kojeg je otišao i iz automobila mu dao novac. Opt. N. za taj dio događaja navodi da on potvrdu nije htio trgati iz bloka sve dok nije vidio da opt. M. ima novac za plaćanje prekršajne kazne, a to je bio trenutak kada se opt. M. vratio od motora do automobila i sjeo u automobil. Nelogično je, da optuženici u svojim obranama, taj dio događaja opisuju na bitno različit način. Stoga s pravom sud prvoga stupnja vjeruje iskazu svjedoka A. P. da, dok je on gledao događaj, opt. N. nije ništa trgao iz bloka, ali i u dijelu da mu je odmah nakon događaja svjedok B. također rekao, da djelatnik policije (opt. N.) niti u jednom trenutku nije ništa pisao. Osim toga, ovakovo iskazivanje svjedoka A. P. potvrđuju i podaci koji proizlaze iz pismenih

I Kž 968/08-6

dokumenata, a koje je nesporno sastavio opt. N. obavljajući službenu dužnost kontrole prometa.

Nadalje, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, temeljem iskazivanja svjedoka I. H. i T. D., a koji su također djelatnici prometne policije, da u dnevnom izvješću prilikom kontrole prometa svaki policijski službenik mora opisati svako postupanje i sve prekršaje kojima su naplaćene kazne. Međutim, u izvješću od 24. studenog 2006. kojeg je sastavio opt. N., nije, niti u opisnom dijelu, a niti u sažetku navedeno, da je od opt. M. na mjestu događaja tog dana naplatio prekršajnu kaznu u iznosu od 500,00 kn. Naime, u tom dnevnom izvješću evidentirana su samo tri prekršajna naloga i jedan očevid, u kojima je stavljena bilješka „foto“, što znači da je prekršaj fotografiran, pa tako mali obim posla koji je tog dana obavio i evidentirao, otklanja svaku uvjerljivost njegovog obrazloženja da je jednostavno zaboravio evidentirati naplatu novčane kazne za počinjeni prekršaj od strane opt. M.. Optuženik je dugogodišnji djelatnik policije, pa je bez dvojbe dobro znao da sve radnje koje obavi u tijeku dnevnog radnog vremena na kraju istog mora navesti u dnevnom izvješću, što je ovdje sve izostalo. Kada bi se i prihvatilo, da je optuženi iz nekih razloga i propustio istog dana predati novac od naplaćene kazne, nema opravdanog razloga da prekršajnu kaznu ne evidentira u dnevnom izvješću za taj dan, pa ni sutradan, budući da niti u dnevnom izvješću kojeg je sastavio i potpisao 25. studenog 2006. (list 16), u opisnom dijelu, niti u sažetku nije naveo da je prethodnog dana upravo opt. M. naplatio prekršajnu kaznu iz prethodnog dana, već iz sažetka proizlazi da je tog dana (25. studenog 2006.) naplatio dvije novčane kazne, iako je stvarno naplatio samo jednu.

Iz sadržaja original potvrde o naplaćenoj novčanoj kazni na ime opt. Z. M., a koju je ispisao opt. N. razvidno je, da je dan „24.“ koji označava dan kada se zbio inkriminirani događaj, brojka „4“ pisana prepravljanjem prije toga napisane brojke „5“ odnosno „25“ na način da je preko brojke „5“ podebljavanjem napisan broj „4“, pa je slijedom toga logičan zaključak suda prvog stupnja da je do ovakvog prepravljanja datuma došlo kada je opt. N. idućeg dana došao do spoznaje da je taj njegov postupak medijski objavljen, radi čega je ispisivanjem te potvrde najprije napisao datum kao da je kazna naplaćena 25. studenog 2006., a kada je shvatio da je trebao napisati dan ranije kada se događaj zbio, izvršio je opisanu prepravku broja „5“ u broj „4“.

Prema tome, svi ovi podaci u navedenim dokumentima, u cijelosti potvrđuju iskaz svjedoka A. P. iz istrage, te u svojoj ukupnosti i logičnoj povezanosti, bez dvojbe ukazuju, da je opt. N., kamerom snimio opt. M. prilikom počinjenja prometnog prekršaja razgovora na mobitel u tijeku vožnje osobnim automobilom … ulicom, što mu je i prilikom zaustavljanja pokazao. Kako od istoga ne bi naplatio prekršajnu kaznu ili podnio prekršajnu prijavu, od opt. M. je primio najmanje 200,00 kn, u koju svrhu mu je taj optuženik to i predao. Kada je opt. N. saznao da su otkriveni, idućeg dana sastavio je neistinitu potvrdu o naplaćenoj novčanoj kazni u iznosu od 500,00 kn koju je i potpisao, a u izvješću od 25. studenog 2006. naveo da je tog dana naplatio dvije novčane kazne, što ne odgovara istini. S obzirom na tako utvrđene činjenice, s pravom je sud prvog stupnja ocijenio da su obrane oba optuženika nevjerodostojne, jer su nelogične, djelomično kontradiktorne i u suprotnosti s prije navedenim dokazima, i stoga usmjerene na izbjegavanje kaznene odgovornosti za terećena kaznena djela. Budući da je sud prvog stupnja ispravno i iskaze svjedoka K. B. i svjedoka A. P. u dijelu koji

I Kž 968/08-6

je ovaj izmijenio na glavnoj raspravi, također ocijenio usmjerenim na pogodovanje optuženicima, to nije bilo nikakove potrebe da se i formalno izvrši radnja suočenja u smislu čl. 239. st. 3. ZKP između tih svjedoka, tim prije što je svjedoku B. iskaz svjedoka P. kojeg je ovaj iznio u istrazi, bio predočen.

Stoga prigovori optuženika radi neprovođenja te radnje, nisu osnovani a niti je zbog toga činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

Naprotiv, iz svega izloženog, proizlazi da je sud prvog stupnja već provedenim dokazima utvrdio sve odlučne činjenice što neposredno utječu na primjenu materijalnopravnih odredbi te na temelju savjesne, sveobuhvatne i svestrane ocjene izvedenih dokaza, dovodeći ih u svezu s obranama optuženika, izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenih djela od strane oba optuženika za koja su proglašeni krivima i njihovoj kaznenoj odgovornosti, za što je u obrazloženju svoje presude (posebno na str. 14-16) dao u svemu iscrpne, argumentirane i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa nije bilo potrebe, a nema ni sada, da se dokazni postupak dopunjava i drugim dokazima koji su ponovljeni ili prvi put istaknuti u žalbama.

Stoga žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane, a niti su osnovane žalbe zbog povrede kaznenoga zakona, koja se ističe kao tzv. posredna povreda zakona, jer je sud prvoga stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, a niti je ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP utvrđeno postojanje neke druge povrede zakona na štetu optuženika.

Međutim, osnovane su žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

U pravu je optuženi Š. N. da je sud otegotnim okolnostima dao prevelik značaj i da je okolnost da je kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, pogrešno cijenio otegotnim, kada se to kazneno djelo i može počiniti samo s izravnom namjerom i predstavlja obilježje kaznenog djela, pa se ne može dvostruko vrednovati. S druge strane, ispravno je utvrdio brojne olakotne okolnosti da do sada nije osuđivan, da je obiteljski čovjek i jedini hranitelj obitelji u kojoj su troje mldb. djece o čijem se odgoju i uzdržavanju brine, da je od počinjenja djela, čije okolnosti ničim ne odudaraju od uobičajenih okolnosti počinjenja takvih kaznenih djela, proteklo dulje vrijeme kroz koje on više nije dolazio u sukob sa zakonom, a kojim je okolnostima dao premali značaj. Stoga je pravilnim vrednovanjem svih naprijed navedenih okolnosti, ovaj drugostupanjski sud ocijenio, da su pojedinačno utvrđene kazne optuženiku previsoko utvrđene, a slijedom toga i izrečena jedinstvena kazna, pa mu je za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ-a utvrdio kaznu zatvora od jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 312. st. 2. KZ-a, uz primjenu propisa o ublažavanju kazne, kaznu zatvora od tri mjeseca, te potom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, smatrajući je primjerenom svim okolnostima počinjenja kaznenih djela i ličnosti optuženika kao počinitelja tih djela, te pogodnom da se njome ostvare sve svrhe kažnjavanja propisane u čl. 6. i čl. 50. KZ-a.

I Kž 968/08-6

Odluke o oduzimanju imovinske koristi i primijenjena sigurnosna mjera iz čl. 77. KZ- a u odnosu na ovog optuženika, ispitane u skladu s odredbom čl. 382. ZKP, donijete su u skladu sa zakonom i valjano obrazložene.

Nadalje, pravilno je sud prvoga stupnja opt. Z. M. utvrdio olakotne okolnosti da do sada nije osuđivan, da se radi o obiteljskom čovjeku, ocu jednog mldb. djeteta o čijem odgoju i uzdržavanju se brine, zatim protek vremena od počinjenja djela u kojem nije dolazio u sukob sa zakonom i da je bolestan, a koje okolnosti sud prvoga stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio, dok je utvrđenim otegotnim okolnostima, dao preveliki značaj. Stoga je, ovaj sud ocijenio, imajući u vidu sve navedene okolnosti, te, uz okolnosti počinjenja djela, koje su uobičajene, i znatno pogoršanje zdravstvenog stanja optuženika, o čemu je na sjednici vijeća priložena odgovarajuća medicinska dokumentacija, da se u konkretnom slučaju može očekivati, da se i samim upozorenjem uz prijetnju kaznom (uvjetnom osudom) i bez njezinog izvršenja, mogu postići opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz čl. 6. KZ-a i svrha uvjetne osude iz čl. 65. st. 2. KZ-a, pa mu je takvu kaznenopravnu sankciju i primijenio, nalazeći visinu izrečene kazne od šest mjeseci, po prvostupanjskom sudu i sada određeni rok provjeravanja od dvije godine, primjerenim.

Iz naprijed iznesenih razloga, trebalo je djelomično prihvatiti žalbe optuženika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način kao što je to učinjeno pod toč. I. izreke ove presude, a u preostalom dijelu žalbe optuženika odbiti kao neosnovane, kao pod toč. II izreke presude, sve na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP.

U Zagrebu, 21. rujna 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Lidija Grubić Radaković, v.r.