Rev-1245/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1245/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz O., koga zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik iz S., protiv tuženika ad 1/ D. K., 2/ Z. K., 3/ Z. K., 4/ mlt. J. K., koje zastupa otac i z.z. D. K. - svi iz S., koje zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik iz O., te tuženika pod 5/ M. A. iz S., radi utvrđenja, rješavajući reviziju izjavljenu po tuženicima od 1 do 4 protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 3. kolovoza 1994. godine br. Gž-2012/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Omišu od 25. ožujka 1994. godine br. P-468/93, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 1999. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Ništavna je i bez pravne krijeposti "Izjava - ostavljanje osobne imovine" ostaviteljice pok. J.K. ud. J. proglašena kao oporuka kod Općinskog suda u Omišu pod br. Pi.34/93 od 22. rujna 1993.g. u dijelu kojim je ostaviteljica J.K. ud. J. raspolagala sa stanom u kojem sada stanuje, koji se stan nalazi u ul. J.K. br. …, II kat na P., a sastoji se od kuhinje, dnevne sobe, velike spavaće sobe, male spavaće sobe, WC, hodnika i balkona, time da navedeni stan ne ulazi u ostavinsku masu ostaviteljice."

Usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj suvlasnik za 1/3 dijela grobnice u V. -O. pa se u tom dijelu umanjuje raspolaganje ostaviteljice J.K. ud. J. "Ugovorom o darovanju grobnice" od 15. 5. 1992. g. (točka II izreke), te su svi tuženici obvezani naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 800.000 HRD (sada 800,00 kn) u točki III izreke."

Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika te prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu koji se odnosi na točku II izreke (utvrđenje tužitelja suvlasnikom u 1/3 dijela grobnice i umanjenje raspolaganja ostaviteljice "Ugovorom o darovanju grobnice" od 15. 5. 1992. u tom dijelu) te na točku III izreke - glede odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (točka I izreke) tuženici pod 1 do 4 izjavili su reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači u napadnutom dijelu u pravcu odbijanja tužbenog zahtjeva, odnosno podredno predlažu, da se u tom dijelu ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženika protivna stranka nije odgovorila niti se o izjavljenoj reviziji izjasnio nadležni državni odvjetnik.

Revizija je neosnovana.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Naime, iako ističu spomenuti razlog revidenti ne ukazuju na ostvarenje neke određene bitne postupovne povrede koja se može iznositi u reviziji, pa je stoga ovaj revizijski sud ispitao, da li postoji ona bitna procesna povreda označena u čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) i našao, da takva bitna povreda nije počinjena u postupku pred nižim sudovima.

Nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništavom oporuke ostaviteljice koja je proglašena u ostavinskom postupku u predmetu O-221/93, te radi utvrđenja da stan kojim je ostaviteljica raspolagala tom oporukom ne ulazi u njezinu ostavinsku imovinu te su u tom dijelu niži sudovi prihvatili tužbeni zahtjev.

Pri tome niži sudovi nisu našli kako to tvrdi tužitelj, da bi sporna oporuka označena kao "izjava" koju je ostavinski sud 22. 9. 1993. godine proglasio kao pismenu oporuku ostaviteljice sačinjenu pred svjedocima imala neki nedostatak kako glede oblika (čl. 69. Zakona o nasljeđivanju - dalje: ZN) tako i glede oporučiteljičine (ne) sposobnosti odnosno nedostatka u njezinoj volji (čl. 65. i 66. ZN), ali je utvrdio da je raspolaganje oporučiteljice spornim stanom u korist tuženika nedopušeno jer je bilo protivno zakonskim propisima odnosno odredbama ranijeg Zakona o stambenim odnosima ("NN" br. 51/85, 42/86, 22/92 i 70/94 - dalje: ZSO) prema kojim odredbama stanarsko pravo nije takvo pravo koje bi bilo u prometu kojim bi stanar mogao raspolagati u smislu prijenosa odnosno ustupanja tog prava trećim osobama kako za života tako i za slučaj smrti.

Revidenti smatraju, da je ostaviteljica mogla raspolagati s takvim stanarskim pravom te da niži sudovi izražavaju retrogradno shvaćanje glede prava raspolaganja stanarskim pravom nemajući u vidu propise koji su doneseni u ovoj državi nakon sačinjenja sporne oporuke koja je nastala tijekom 1986. godine, a koji propisi omogućavaju stanarima odnosno osobama članovima njihovog porodičnog domaćinstva uz odobrenje stanara otkup stanova koji su bili u društvenom vlasništvu, pa ističu kako je sporno raspolaganje oporučiteljice trebalo cijeniti kao prenošenje svih njezinih ovlasti glede spornog stana na tuženike pa tako i pravo na otkup stana.

Ovaj revizijski sud nalazi, da je pravno shvaćanje revidenata u izloženom pravcu neosnovano. Polazeći od nesporno utvrđenih činjenica u postupku pred nižim sudovima, da je tužiteljica u vrijeme sačinjenja sporne oporuke bila stanar u spornom stanu - kojim pravom u to vrijeme nije mogla pravovaljano raspolagati u korist trećih osoba kako za života tako i za slučaj smrti - niži sudovi su pravilno zaključili da odredbe sporne oporuke koje se odnose na raspolaganje spornim stanom u korist tuženika nisu mogle niti su proizvele nikakav pravni učinak - pa stoga niži sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili, da je sporna oporuka ništava i bez pravne snage u navedenom dijelu te da stan kojim je oporučiteljica raspolagala spornim dijelom oporuke u korist tuženika (a to se raspolaganje nesumnjivo moglo odnositi isključivo na nedopušteni prijenos stanarskog prava jer tužiteljica nije bila vlasnik tog stana) ne ulazi u njezinu ostavinsku imovinu.

Isto tako ne može se prihvatiti tvrdnja revidenata da bi sporno oporučno raspolaganje koje je učinjeno tijekom 1986. godine trebalo cijeniti kao ovlaštenje tadašnjeg stanara oporučiteljice tuženicima glede kupnje spornog stana prema odredbama sada važećeg Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, budući da je spomenuti zakon donešen znatno kasnije tijekom 1991. godine ("NN" br. 27/91) te se njegove odredbe ne mogu u konkretnom slučaju primijeniti retroaktivno što bi bio slučaj kad bi se prihvatio pravni pristup revidenata.

Kako prema tome ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni oni na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP) valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 31. kolovoza 1999. godine,

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.