Gž-1640/2007-2 · Županijski sud u Koprivnici

Gž.1640/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miloša Lojena, kao predsjednika vijeća, te sudaca Vlaste Horvat-Mataić i Damira Ronića, kao članova vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice K. P. iz R., koju zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz R., protiv tuženika L. d.d. R., radi utvrđenja ništavosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P.4483/05-21 od 23. lipnja 2006. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 13. studenoga 2007. godine,

p r e s u d i o j e:

Uvažava se žalba tuženika kao osnovana te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P.4483/05-21 od 23. lipnja 2006. godine i odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ I. Ovom presudom zamjenjuje se dodatak (Aneks Ugovora o radu) od 16.07.1999. godine sklopljen između tuženika L. d.d. R., …, kao poslodavca i tužiteljice K. P. iz R., …, kao zaposlenika slijedećeg sadržaja:

DODATAK (ANEKS)

Ugovora o radu kojeg su sklopili L. d.d. R., …, kao poslodavac i K. P. iz R., …, kao radnik

I. Članak 8. naprijed navedenog Ugovora o radu mijenja se i glasi:

„Za obavljanje poslova iz čl. 2. ovog Ugovora u punom radnom vremenu dok obavlja poslove za Samostalni sindikat zaposlenika R. L. radniku pripada plaća razrednog koeficijenta 1,85 umjesto razrednog koeficijenta 0,60 i to za razdoblje od 16.07.1999. godine do 02.09.2004. godine, a od 02.09.2004. godine do 19.10.2004. godine pripada joj plaća razrednog koeficijenta 1,85 umjesto razrednog koeficijenta 1,45, a za razdoblje od 19.10.2004. godine pa nadalje pripada joj plaća razrednog koeficijenta 1,85 umjesto razrednog koeficijenta 1,60.“

II. Ostale odredbe Ugovora ostaju neizmijenjene.

II. Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od 8 dana.“

Obrazloženje

Sud prvog stupnja usvojio je tužbeni zahtjev da se donese presuda kojom se zamjenjuje aneks ugovora o radu od 16. srpnja 1999. godine.

Protiv navedene presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik zbog svih zakonskih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), te predlaže da sud drugog stupnja ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili da presudu ukine i odbaci tužbu ili da je preinači.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Sud prvog stupnja utvrdio je da je tužiteljica s tuženikom 10. travnja 1996. godine sklopila Ugovor o radu za radno mjesto referenta s plaćom temeljem koeficijenta 0,70, a 16. srpnja 1999. godine tuženik joj je ponudio izmijenjeni ugovor o radu na radnom mjestu administrator s utvrđenom plaćom temeljem koeficijenta 0,60. Tužiteljica je taj ugovor potpisala, ali je protiv istoga uložila zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava, a 31. kolovoza 1999. g. pokrenula ovaj parnični postupak. Između tužiteljice i tuženika kasnije su sklopljena još dva ugovora o radu, oba za radno mjesto administrator i to 2. rujna 2004. s utvrđenom plaćom temeljem koeficijenta 1,45 i 19. listopada 2004. g. s utvrđenom plaćom temeljem koeficijenta 1,60.

Budući da je tužiteljica radila kao administrator u Sindikatu zaposlenika Riječke Luke, tuženik joj je za vrijeme rada u sindikatu isplaćivao plaću temeljem uvećanog koeficijenta, s obzirom na specifičnosti posla u sindikatu. O isplati plaće temeljem uvećanog koeficijenta nije sastavljena pisana izmjena ugovora o radu nego je takva plaća tužiteljici isplaćivana temeljem usmenog naloga direktora. Zbog toga je prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljica ima pravni interes da se u njezin ugovor o radu od 16. srpnja 1999. godine unese odredba temeljem koje joj se za razdoblje dok obavlja poslove administratora za sindikat isplaćuje plaća temeljem koeficijenta 1,85 pa je usvojio tužbeni zahtjev preciziran na ročištu 6. lipnja 2006. godine u cijelosti.

Prethodna primjena materijalnog prava po ocjeni ovoga suda nisu pravilni.

Tužiteljica je u polaznoj tužbi zatražila da se utvrde ništavima odredbe izmijenjenog ugovora o radu koje se odnose na naziv radnog mjesta i visinu plaće, pozivajući se na nedopuštenost i nezakonitost izmjene ugovora o radu. Ponuda tuženika na sklapanje izmijenjenog ugovora o radu po ocjeni ovoga suda zapravo je predstavljala otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, tako da je tužiteljica nakon prihvata izmijenjenog ugovora imala pravo pred sudom osporavati dopuštenost takvog otkaza ugovora temeljem čl. 114. Zakona o radu.

Međutim, u nastavku ovog postupka tužiteljica je podneskom predanim na ročištu 20. svibnja 2002. godine preinačila tužbeni zahtjev te je zatražila da sud donese presudu kojom se zamjenjuje dodatak ugovora o radu od 16. srpnja 1999. godine na način da se mijenja članak 8. toga ugovora tako da tužiteljica ima za obavljanje poslova administratora razredni koeficijent od 1,85. Nakon ukidne presude Županijskog suda u Rijeci tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način da joj za cijelo vrijeme dok obavlja poslove za sindikat pripada plaća po razrednom koeficijentu 1,85.

Ugovor o radu je dvostrani ugovor između radnika i poslodavca, dakle isti nastaje suglasnom voljom ugovornih strana. Suglasnost ugovornih strana zahtijeva se i za zaključenje dodatka (aneksa) ugovora o radu. Odredbama Zakona o radu niti odredbama kojeg drugog zakona nije predviđena mogućnost da sudska presuda zamijeni ugovor o radu određenog sadržaja ili njegov dodatak pa tužiteljica nema pravnu osnovu temeljem koje bi mogla tražiti donošenje takve presude. Slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da ni u konkretnom slučaju nije bilo zakonskog uporišta da sud usvoji takav tužbeni zahtjev. Ako bi tužiteljici i pripadalo pravo na veću plaću za vrijeme rada u sindikatu, to pravo svakako nema uporište u ugovoru o radu, kao dvostranom ugovoru sklopljenom između tužiteljice i tuženika, tim više što temelj isplate takve uvećane plaće nije sporazum između tužiteljice i tuženika, bilo usmeni bilo pisani, koji bi predstavljao izmjenu ugovora o radu, nego tuženik tu plaću isplaćuje tužiteljici temeljem usmenog dogovora sa sindikatom, a što proizlazi iz utvrđenih činjenica. Slijedom navedenoga ovaj sud zaključuje da tužiteljica nema pravnu osnovu za postavljanje tužbenog zahtjeva da presuda zamijeni dodatak ugovora o radu, već bi tužiteljica ostvarenje prava na isplatu uvećane plaće za vrijeme rada u sindikatu eventualno mogla ostvarivati na temelju neke druge pravne osnove, ako takva osnova postoji.

Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, ovaj sud je usvojio tuženikovu žalbu kao osnovanu te je preinačio pobijanu presudu i odbio tužbeni zahtjev temeljem čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku.

Tuženik nije tražio parnični trošak pa mu taj trošak nije ni dosuđen.

U Koprivnici, 13. studenoga 2007. godine

Predsjednik vijeća:

Miloš Lojen, v.r.