Rev-1352/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1352/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz M., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske - Okružni zatvor Split, zastupanog po Javnom pravobraniteljstvu Split, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 7. prosinca 1994. godine broj Gž-3120/94 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-787/91 od 13. rujna 1994. godine, u sjednici održanoj dana 1. veljače 2001. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbija se tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 94,56 kn sa zakonskim zateznim kamatama i parničnim troškom.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, a niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92 - dalje ZPP) nisu ostvareni. U provedenom postupku nižestupanjskih sudova nije učinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, a niti su nižestupanjske presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Predmet spora je isplata troškova prijevoza na posao i s posla u vremenu od 1. siječnja 1991. godine do 1. siječnja 1992. godine, kao i isplata naknade za odvojeni život u vremenu od 1. travnja 1989. godine do 30. siječnja 1992. godine.

U dokaznom postupku je utvrđeno, da je tužitelj u spornom vremenu radio u Okružnom zatvoru u Splitu na poslovima zatvorskog čuvara i da je u dogovoru s upravnikom zatvora organizirao svoje radno vrijeme na način da bi radio 8-24 sata neprekidno, a nakon tog radnog vremena bi odlazio kući u M.

Troškovi međumjesnog prijevoza iz M. u S. i obratno, kao i troškovi gradskog prijevoza isplaćivani su tužitelju sve do 1. siječnja 1991. godine, a naknada za odvojeni život nije mu isplaćivana od 1. travnja 1989. godine nadalje.

Prema odredbi čl. 14. st. 3. Uredbe o naknadama za putne i druge troškove koji se republičkim organima uprave priznaju u materijalne troškove ("Narodne novine", broj 31/85, 55/86, 14/87 i 43/87 - dalje Uredba) pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života ima radnik koji je raspoređen na radno mjesto na kojem se obavljaju najstručniji poslovi kojima se izvršavaju funkcije Republičkog organa uprave, a naknadu troškova zbog odvojenog života odobrava rukovodilac Republičkog organa uprave.

Niži sudovi su pravilno ocijenili da poslovi zatvorskog čuvara ne spadaju u najstručnije poslove u Okružnom zatvoru u Splitu, pa mu iz tog razloga u smislu navedene Uredbe ne pripada ni naknada za odvojeni život.

Odredba čl. 11. st. 1. Zakona o izvršenju državnog proračuna Republike Hrvatske za 1991. godinu ("Narodne novine", broj 58/90) isključila je korisnicima proračunskih sredstava mogućnost isplate izdataka za topli obrok, prijevoz na rad i s rada, jubilarne nagrade i regresa za godišnji odmor. Iz tog razloga tuženik kao korisnik proračunskih sredstava nije tužitelju mogao isplaćivati troškove prijevoza na rad i s rada u 1991. godini osim što mu je isplaćivao troškove međumjesnog prijevoza počam od 1. svibnja 1991. godine kada je Ministarstvo pravosuđa i uprave osiguralo dodatna financijska srestva samo za međumjesni prijevoz radnicima koji ga zbog svojih uvjeta stanovanja koriste. Od tada je i tužitelj po isteku svakog mjeseca ostvarivao nadoknadu troškova prijevoza ali samo međumjesnog, što nije sporno. Navodi revizije suprotni su sa sadržajem Uredbe i Zakona o izvršenju državnog proračuna, pa se stajalište tužitelja izneseno u reviziji ne prihvaća.

Nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev odbili. Sud drugog stupnja je odlučujući o žalbi tužitelja, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, pa nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji ukazuje revizija.

Budući da nisu ostvareni razlozi za reviziju na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je istu odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 1. veljače 2001. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.