Revr-839/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 839/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Miljenke Vraničar, kao predsjednice vijeća, te Stanka Jesenkovića, mr. sc. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća,u pravnoj stvari tužitelja N. K. iz R., koga zastupa S. B., odvjetnica u R., protiv tuženika L. R. H. d.d. O., koga zastupa M. K., dipl. pravnik, radi poništenja odluke o otkazu, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 11. svibnja 2005. godine, br. Gž-110/04., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Opatiji od 9. rujna 2003. godine, br. P-442/03., u sjednici održanoj dana 25. travnja 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je poništena odluka o otkazu ugovora o radu od 18. travnja 2003. godine, br. 02289/03 i tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 976,00 kn. Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje sudu prvog stupnja ili podredno da se pobijana presuda preinači.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se revizija tuženika odbaci kao nedopuštena, a podredno odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Postupak pred nižestupanjskim sudovima proveden je u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje ZPP), pa nije opravdan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

U pobijanoj presudi nema takvih proturječnosti ni drugih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, pa nije učinjena posebno istaknuta, povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. (u stvari toč. 13.) ZPP.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrđeno:

- da se odlukom nadzornog odbora tuženika od 12. svibnja 2001. godine, za upravu tuženog društva (koji se sastoji od jednog člana generalnog direktora) imenuje tužitelj N. K.,

- da je tuženik dana 15. svibnja 2001. godine, podnio prijavu za obvezno zdravstveno osiguranje Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje i prijavu Hrvatskom zavodu mirovinskog osiguranja o početku osiguranja za tužitelja, kao osobu u radnom odnosu na radnom mjestu generalnog direktora tuženika te da je tuženik od tada izvršavao svoje obaveze plaćanja doprinosa tim institucijama za tužitelja,

- da je predsjednik nadzornog odbora tuženika zatražio dana 29. svibnja 2001. godine, od sektora controllinga i financija tuženika da isplaćuje plaću tužitelju kao generalnom direktoru za svibanj 2001. godine, do donošenja menadžerskog ugovora po parametrima propisanim za dotadašnjeg generalnog direktora,

- da je prema zapisniku nadzornog odbora tuženika od 18. srpnja 2001. godine, na dnevnom redu bio menadžerski ugovor za tužitelja kao generalnog direktora i da je donesena odluka označena brojem 76 da se menadžerski ugovor sa generalnim direktorom sastavi u skladu s Odlukom o utvrđivanju plaće članova tijela koja vode poslove pravnih osoba u pretežnom vlasništvu Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 39/01), kakav je tada bio tuženik,

- da je odlukom nadzornog odbora tuženika od 2. studenoga 2001. godine, tužitelj imenovan za predsjednika uprave tuženika,

- da je nadzorni odbor tuženika svojom odlukom br. 189 od 11. listopada 2002. godine (list 37) opozvao imenovanje predsjednika uprave N. K. danom 10. listopada 2002. godine,

- da je 4. veljače 2003. godine, tužitelj dostavio predsjedniku nadzornog odbora tuženika sporazum o uređivanju međusobnih odnosa kojim predlaže da mu tuženik isplati određeni iznos, ali ne navodi o kojem se iznosu radio, predsjednik nadzornog odbora je taj prijedlog sporazuma dostavio dana 11. veljače 2003. godine, predsjedniku uprave društva,

- da među strankama nije sklopljen navedeni ugovor u pismenom obliku, da je direktor tuženika dana 14. travnja 2003. godine dostavio tužitelju na potpis nacrt ugovora o međusobnim obvezama, odgovornostima i pravima u obavljanju funkcije savjetnika direktora sektora, koji tužitelj nije potpisao,

- da je tuženik dana 18. travnja 2003. godine, donio odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 11. st. 3. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/02 i 114/03 – dalje ZR) s otkaznim rokom koji počinje teći od dana dostave otkaza i iznosi mjesec dana.

Odredba čl. 11. st. 3. ZR ne predstavlja otkazni razlog kako su to ispravno ocijenili sudovi. Ta odredba obvezuje poslodavca da sa zaposlenikom zaključi pismeni ugovor o radu ili da radniku izda potvrdu o sklopljenom ugovoru, što je u ovom slučaju propušteno učiniti.

Tužitelj je temeljem spomenutih odluka i usmenog ugovora obavljao poslove predsjednika uprave tuženika prema uvjetima ugovora sklopljenim s ranijim generalnim direktorom, no nije poštivan sadržaj tog usmenog ugovora, te tuženik nije potpisao ugovornu obvezu da u slučaju opoziva direktora odnosno predsjednika uprave prije isteka njegovog mandata, a kao što je to ovdje slučaj, mu ne prestaje radni odnos, već mu društvo obvezno mora ponuditi izmjenu ugovora za poslove savjetnika uprave pri čemu on zadržava istu plaću u roku od 24 mjeseca od dana opoziva, a nakon toga mu plaća ne može biti manja od 80% plaće iz tog ugovora kako je to pravilno ocijenjeno u pobijanoj presudi.

Međutim, takav ugovor nije predložen tužitelju.

U pobijanoj odluci ne navodi se vrsta otkaza, razlozi otkaza, a u obrazloženju te odluke navodi se samo kronologija odnosa stranaka iz koje se ne može izvesti zaključak o osnovanosti otkaza.

Otkaz uopće ne sadrži valjane razloge odnosno obrazloženje u smislu čl. 111. st. 2. ZR, pa se tužitelj nije mogao ni očitovati na eventualne razloge otkazivanja. Osim toga, poslovno i osobno uvjetovani otkaz može se dati samo ako poslodavac ne može zaposliti zaposlenika na nekom drugom radnom mjestu odnosno drugim poslovima, što je u ovom slučaju bilo moguće jer je tužitelju bilo ponuđeno zaključenje ugovora za dužnost savjetnika.

Tuženik pobija i pravilnost činjeničnih utvrđenja sudova, što prema izričitoj odredbi čl. 385. st. 3. ZPP u ovom revizijskom stadiju postupka nije dopušteno.

Utvrđeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

Po ocjeni svih okolnosti ovaj revizijski sud je našao da troškovi odgovora na reviziju nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, pa nisu ni dosuđeni tužitelju (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 25. travnja 2006.

Predsjednica vijeća:

Miljenka Vraničar, v.r.