Us-3978/2003-8 · Visoki upravni sud Republike Hrvatske

Broj: Us-3978/2003-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E!

P R E S U D A

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Kosović Marković kao predsjednice vijeća, Bože Gagre i Lidije Vukičević Gašparović kao članova vijeća, te sudske savjetnice Jasne Peroš Nikolić kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravnom odjelu, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske – Uprave za građansko pravo, klasa: UP/II-942-01/00-01/74, ur. broj: 514-03-03/03-1-03-5 od 18. ožujka 2003. godine, radi naknade za oduzetu imovinu, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2008.

p r e s u d i o j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

Uvodno citiranim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske izjavljena protiv rješenja Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove Grada Z., Odjela za upravno pravne poslove u Z., klasa: UP/I-942- 01/97-01/121, ur. broj: 251-18-30-01-99-19 od 23. kolovoza 1999. godine.

Navedenim prvostupanjskim rješenjem u točki 1. izreke tog rješenja B. Z.1 iz Z., i B. Z.2 iz Z., daju se u vlasništvo, svakom u ½ dijela, posebni dijelovi zgrade u Z., izgrađeni na zemljištu z.k.č.br. 2358 upisana u z.k.ul. br. 2627 k.o. G. Z., površine 155,1 čhv (560 m ) i to poslovni prostor u prizemlju ulične zgrade, desno od ulaza u kućnu vežu, u površini od 88 m[2] i poslovni prostor u prizemlju ulične zgrade, lijevo od ulaza u kućnu vežu, u površini od 77 m[2] .

U točki 2a. i b. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja B. Z.1 iz Z. daje se u vlasništvo (vraćaju) u ½ dijela slijedeći posebni dijelovi zgrade u Z., izgrađene na zemljištu z.k.br. 2358, upisane u z.k.ul. br. 2627 k.o. G. Z., površine 155,1 čhv (560 m[2] ):

- dvosobni stan na I katu, od dvije sobe, kuhinje, smočnice, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 57 m[2] , korisnika S. B.;

- jednosobni stan na I katu, od sobe, kuhinje, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 39,62 m[2] , korisnika T. M.;

- dvosobni stan na I katu, od dvije sobe, kuhinje, smočnice, WC-a i hodnika u površini od 62,33 m[2] , korisnika A. K.;

- trosobni stan na II katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 72,0 m[2] , korisnika D. S.;

- trosobni stan na III katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, hodnika i ostalih zatvorenih prostorija u površini od 93,0 m[2] , korisnika I. Š.;

- trosobni stan na III katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, predsoblja i hodnika, u površini od 77,0 m[2] , korisnika S. S.

U točki 3. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev B. Z.2 za naturalni povrat te se utvrđuje vlasništvo Republike Hrvatske u ½ dijela slijedećih posebnih dijelova zgrade u Z., izgrađene na zemljištu z.k.č. br. 2358 upisana u z.k.ul. br. 2627 k.o. G. Z., površine 155,1 čhv (560 m[2] ):

- dvosobni stan na I katu, od dvije sobe, kuhinje, smočnice, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 57 m[2] , korisnika S. B.;

- jednosobni stan na I katu, od sobe, kuhinje, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 39,62 m[2] , korisnika T. M.;

- dvosobni stan na I katu, od dvije sobe, kuhinje, smočnice, WC-a i hodnika u površini od 62,33 m[2] , korisnika A. K.;

- trosobni stan na II katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, WC-a, predsoblja i hodnika u površini od 72,0 m[2] , korisnika D. S.

U točki 4. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja B. Z.2 iz Z. daju se u vlasništvo (vraćaju) u ½ dijela slijedeći posebni dijelovi zgrade u Z., izgrađene na zemljištu z.k.č. br. 2358 upisana u z.k.ul. br. 2627 k.o. G. Z., površine 155,1 čhv (560 m[2] ):

- trosobni stan na III katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, hodnika i ostalih zatvorenih prostorija u površini od 93,0 m[2] , korisnika I. Š.;

- trosobni stan na III katu, od tri sobe, kuhinje, kupaonice, smočnice, zahoda, predsoblja i hodnika, u površini od 77,0 m[2] , korisnika S. S.

U točki 5. izreke navedenog prvostupanjskog rješenja utvrđuje se da B. Z.2 pripada pravo na naknadu za oduzete stanove iz točke 3. izreke tog rješenja te određuje da će se visina naknade utvrditi posebnim rješenjem.

U točki 6. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da se pravomoćnošću tog rješenja raskida ugovor o zakupu poslovnog prostora iz točke 1. prva alineja ovog rješenja.

U točki 7. izreke prvostupanjskog rješenja određeno je da je obveznik naknade (vraćanja) G. Z., dok je u točki 8. izreke prvostupanjskog rješenja određeno da će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Zagrebu nakon pravomoćnosti ovog rješenja provesti po službenoj dužnosti promjenu osobe vlasnika nekretnina iz točke 1. ovog rješenja u korist B. Z.1 i B. Z. , svakog u ½ dijela, a nekretnina iz točke 2a. i 3. u korist B. Z. i Republike Hrvatske, svakog u ½ dijela, a nekretnina iz točke 2b. i 4. u korist B. Z.2 i B. Z. , svakog u ½ dijela.

Protiv uvodno citiranog rješenja tuženog tijela podnijelo je ovom Sudu tužbu Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u čiju nadležnost je prešlo obavljanje poslova iz nadležnosti ranijeg Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske čija žalba je osporenim rješenjem odbijena.

U tužbi protiv osporenog rješenja tužitelj navodi da tužbu prvenstveno izjavljuje uslijed pogrešne primjene materijalnog prava i to Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.

Prema mišljenju tužitelja prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno tijelo pogrešno su u ovoj stvari primijenili odredbe članka 26., 32. i 39. navedenog Zakona o naknadi.

Tužitelj smatra da u konkretnom slučaju nije mogla doći u obzir primjena odredbe članka 26. Zakona o naknadi jer da se ona odnosi u vezi naknade za nacionalizirane stanove, a ovdje je riječ o stanovima u konfisciranoj zgradi koja je u potpunosti konfiscirana sudskom odlukom prijašnjem vlasniku – ocu ovlaštenika naknade u ovoj pravnoj stvari.

Isto tako, prema mišljenju tužitelja pogrešno su primijenjene odredbe članaka 32. i 39. Zakona o naknadi, to tim više što je prvostupanjsko kao i drugostupanjsko rješenje kontradiktorno i ne može se ispitati obzirom da dispozitivi oba rješenja proturječe navodima iz obrazloženja. Vezano uz to tužitelj ističe kako se u točki 3. prvostupanjskog rješenja, a koje tumačenje prihvaća i drugostupanjsko tijelo u osporenom rješenju, navodi da se odbija zahtjev B. Z.2 za naturalni povrat dijela nekretnine kako je to pobliže opisano u točki 3. prvostupanjskog rješenja, da bi na stranici 5 pismenog otpravka prvostupanjskog rješenja upravno tijelo pravilno primijenilo odredbu članka 39. Zakona o naknadi kada je odbilo B. Z.2 naturalni povrat tri stana u zgradi u Z., kako je to opisano u točki 3. dispozitiva osporenog drugostupanjskog rješenja jer je utvrđeno da je B. Z.2 već otkupio društveni stan primjenom Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, da bi kasnije taj stan darovao svome sinu.

Prema mišljenju tužitelja ostaje nejasno zašto je prvostupanjsko tijelo u kasnijem tijeku obrazloženja prvostupanjskog rješenja odstupilo od ovog, prema mišljenju tužitelja pravilno primijenjenog članka 39. Zakona o naknadi, i u točki 4. prvostupanjskog rješenja B. Z.2 dalo u vlasništvo ½ dijela stanova opisanih u navedenoj točki dispozitiva i to primjenom odredbe članka 26. Zakona o naknadi.

Prema mišljenju tužitelja razvidno je kako iz dispozitiva, tako i obrazloženja prvostupanjskog rješenja, a koje obrazloženje i rješenje u cijelosti prihvaća drugostupanjsko tijelo osporenim rješenjem, da su točke 3. i 4. prvostupanjskog rješenja u međusobnoj kontradiktornosti.

Naime, ako je u točki 3. prvostupanjskog rješenja odbijen zahtjev za naturalni povrat, onda prema mišljenju tužitelja nije bilo razloga da se u istoj zgradi koja je u potpunosti konfiscirana ovlašteniku naknade daje u vlasništvo dio konfisciranih stanova kako je to navedeno u točki 4. prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj ističe da je na sve ove pogreške prvostupanjskog upravnog tijela ukazivao i tužiteljev pravni prednik koji je izjavio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja.

Tužitelj smatra da je u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti odredbu članka 39. Zakona o naknadi koja govori da se neće vratiti, odnosno dati u vlasništvo stan u konfisciranoj zgradi, odnosno konfiscirani stan, ukoliko je ovlaštenik naknade već otkupio stan po pravilima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a što je u ovom predmetu slučaj.

Po mišljenju tužitelja iluzorno je pozivanje drugostupanjskog tijela na odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljeno u "Narodnim novinama", broj 39/99, to tim više što Ustavni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci izričito navodi da je odbio zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske i to za članak 32. i 39. Zakona o naknadi, a što je vidljivo iz točke 2. dispozitiva odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske od 21. travnja 1999. godine.

Tužitelj predlaže Sudu da tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

Odgovor na tužbu dostavili su ovom Sudu i B. Z.1 iz Z., i B. Z. iz Z., kao zainteresirane osobe u ovom upravnom sporu.

U svom odgovoru na tužbu, kojeg su zainteresirani dostavili putem svog punomoćnika E. K., odvjetnika iz Z., zainteresirani prije svega navode da je predmetna tužba činjenično i pravno neutemeljena. Napominju da Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u svojoj biti ispravlja nepravdu nanijetu prijašnjim vlasnicima konfiscirane imovine, pa ga se stoga u svakom slučaju mora tumačiti prvenstveno primjenom načela pravičnosti.

Zainteresirani smatraju da je nekoordinacijom donošenja citiranog Zakona o naknadi i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo B. Z.2 doveden u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na prijašnje vlasnike konfisciranih stanova, a koji prijašnji vlasnici nisu sami ili njihovi bračni drugovi odnosno članovi obiteljskog domaćinstva stekli pravo vlasništva na drugom stanu sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i kojima se stoga može vratiti u vlasništvo neograničen broj stanova.

Zainteresirani ističu kako je B. Z.2 kao nositelj stanarskog prava stana u Z., 1991. godine morao donijeti odluku o otkupu stana na kojem je imao stanarsko pravo (ili protekom roka izgubiti pravo na otkup), pri čemu niti na koji način nije mogao anticipirati odredbe članaka 39. i dr. Zakona o naknadi.

Zainteresirani smatraju da se ovakvo stvara nova nepravda, budući Zakon o naknadi ne predviđa rješenje za konkretan slučaj.

Zainteresirani ističu kako je sasvim sigurno da zainteresirane strane prije svega žele povrat svoje nepravedno oduzete očevine, te da se u tom smislu zasigurno ne bi stavljale u nepovoljniji položaj da su mogle predvidjeti posljedice odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Prema mišljenju zainteresiranih nepravedno je da B. Z.2 , zbog činjenice što je legalno otkupio stan u neboderu u …, gubi pravo na naturalni povrat stanova u …, koji su stanovi za zainteresirane strane neusporedivo veće vrijednosti (i u emotivnom i u imovinskom smislu).

Zainteresirani predlažu Sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

Tužba nije osnovana.

Sud prihvaća stajalište tuženog tijela izloženo u obrazloženju osporenog rješenja i nalazi da je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem odbilo žalbu ranijeg Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, izjavljenu protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja.

Naime, kao što je iz spisa predmeta vidljivo, a što u ovoj stvari nije sporno, zgrada u Z., koja se sastoji od poslovnog prostora i stanova pobliže opisanih u izreci prvostupanjskog rješenja, prenesena je u društveno vlasništvo po osnovi konfiskacije. Ta zgrada konfiscirana je Đ. Z., ocu B. Z.1 i B. Z. , što znači da su imenovani ovlaštenici naknade u smislu odredbe članka 9. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj 92/96-80/02, dalje: Zakon o naknadi), kojom je propisano da se prava iz ovoga Zakona priznaju fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvoga nasljednog reda.

Kako se u konkretnom slučaju radi o zgradi koja se sastoji od poslovnog prostora i stanova, to su u primjeni Zakona o naknadi relevantne odredbe tog Zakona kojima je uređeno pitanje naknade za oduzeti poslovni prostor i stanove.

Naknada za oduzeti poslovni prostor uređena je odredbama članaka 40. – 43. Zakona o naknadi. Prema odredbi članka 40. stavka 1. citiranog Zakona prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo poslovne zgrade i poslovni prostor oduzet na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona.

Prema tome, sukladno citiranoj odredbi navedenog Zakona sav oduzeti poslovni prostor vraća se u vlasništvo prijašnjim vlasnicima, osim iznimaka navedenih u člancima 52.

– 56. Zakona o naknadi, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, pa je stoga prvostupanjsko upravno tijelo pravilno postupilo kada je B. Z.1 i B. Z. dalo u vlasništvo, svakom u ½ dijela poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju zgrade u Z., a čemu se tužitelj u tužbi i ne protivi.

Naknada za oduzete stanove uređena je odredbama članaka 22. do 39. Zakona o naknadi.

Odredbom članka 22. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se stanovi oduzeti prijašnjem vlasniku na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona na kojima postoji stanarsko pravo ne vraćaju u vlasništvo, osim stanova oduzetih prijašnjem vlasniku na temelju propisa o konfiskaciji.

Međutim, u stavku 2. članka 22. Zakona o naknadi propisano je da se iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo i posjed stan na kojem ne postoji stanarski odnos.

Prema odredbama članka 26. stavka 1. i 2. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo stan ako stanar ne podnese zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana u zakonom propisanom roku ili ako pravomoćnom odlukom suda tužbeni zahtjev stanara za otkup stana bude odbijen, time što prema odredbi stavka 3. istog članka davanjem stana u vlasništvo prijašnjem vlasniku stanar stječe pravni položaj najmoprimca, sukladno odredbama posebnog zakona, tj. Zakona o najmu stanova.

Zakon o naknadi posebno uređuje pitanje naknade za oduzete kofiscirane stanove. Tako u članku 32., dosljedno naprijed citiranoj odredbi članka 22. stavka 1., propisuje da se prijašnjem vlasniku daje u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata iz članka 2. stavka 2. ovoga Zakona donesenih na temelju propisa o konfiskaciji.

Međutim, odredbom članka 39. Zakona o naknadi propisano je da se odredba članka 32. ovoga Zakona ne odnosi na slučajeve kada je prijašnji vlasnik, njegov bračni drug, ili član obiteljskog domaćinstva stekao pravo vlasništva na drugome stanu sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Dakle, Zakon o naknadi jamči vraćanje svih konfisciranih stanova u vlasništvo prijašnjih vlasnika, neovisno o tome da li je na takvom stanu ranije postojalo stanarsko pravo, osim u slučaju iz naprijed citiranog članka 39., dok u odnosu na stanove koji su po drugim osnovama preneseni u društveno vlasništvo, a na kojima postoji stanarsko pravo zakon ne dopušta vraćanje tih stanova u vlasništvo prijašnjih vlasnika, već izričito propisuje da se takvi stanovi ne vraćaju u vlasništvo. Međutim, i stanovi koji su po drugim osnovama (nacionalizacija i dr.) preneseni u društveno vlasništvo vraćaju se u vlasništvo prijašnjim vlasnicima ukoliko na stanu ne postoji stanarski odnos (članak 22. stavak 2.) ili ukoliko stanar nije u zakonskom roku podnio zahtjev za otkup sklapanje ugovora o prodaji stana, odnosno ako mu je pravomoćnom odlukom suda odbijen tužbeni zahtjev za otkup stana (članak 26. stavak 1. i 2.).

Iz cjeline odredaba Zakona o naknadi, kojima je uređeno pitanje naknade za oduzete stanove, a naročito iz međusobnog odnosa naprijed citiranih članaka 22., 26., 32. i 39. navedenog Zakona, prema mišljenju ovog Suda proizlazi da se i konfiscirani stan na kojem ne postoji stanarski odnos, kao i konfiscirani stan čiji stanar nije u zakonom propisanom roku podnio zahtjev za sklapanje ugovora o prodaji stana, ili mu je pravomoćnom odlukom suda odbijen tužbeni zahtjev za otkup stana, daje u vlasništvo prijašnjem vlasniku, neovisno o tome da li je prijašnji vlasnik, njegov bračni drug, ili član obiteljskog domaćinstva stekao pravo vlasništva na drugome stanu sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Zauzimanje drukčijeg shvaćanja značilo bi stavljanje u nepovoljniji položaj prijašnjih vlasnika konfisciranih stanova u odnosu na prijašnje vlasnike nacionaliziranih stanova odnosno stanova koji su po drugim osnovama preneseni u društveno vlasništvo glede kojih se primjena odredaba članka 22. stavka 2. i članka 26. stavka 1. i 2. Zakona o naknadi ne uvjetuje time da prijašnji vlasnik, njegov bračni drug, ili član obiteljskog domaćinstva nije stekao pravo vlasništva na drugome stanu sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. To bi bilo u suprotnosti s načelima Zakona o naknadi koji, kao što je već rečeno, u povoljniji položaj stavlja vlasnike konfisciranih stanova od vlasnika stanova koji su po drugim osnovama preneseni u društveno vlasništvo pa bi se neprimjenjivanje odredbe članka 22. stavka 2. te članka 26. stavka 1. i 2. Zakona o naknadi u slučajevima iz članka 39. tog Zakona protivilo samim načelima Zakona.

Osim toga, valja napomenuti i to da naprijed citirane odredbe članka 22. stavka 2. i članka 26. stavka 1. i 2. Zakona o naknadi ne govore o tome o kakvim se stanovima radi, odnosno po kojem osnovu su ti stanovi preneseni u društveno vlasništvo da bi se moglo zaključivati da se te odredbe ne odnose i na konfiscirane stanove kada postoje uvjeti za primjenu tih zakonskih odredaba (na stanu ne postoji stanarski odnos ili stanar nije podnio zahtjev za sklapanje ugovora, odnosno pravomoćnom sudskom presudom odbijen tužbeni zahtjev za otkup stana).

S obzirom da raniji nositelji stanarskog prava na stanovima u zgradi D. 9 u Z. i to trosobnog stana na III katu površine 93 m[2] i trosobnog stana na istom katu te zgrade u površini od 77 m[2] nisu u zakonom propisanom roku podnijeli zahtjev za otkup stana, prvostupanjsko je upravno tijelo po ocjeni ovog Suda pravilno postupilo kada je u točki 4. izreke naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja te stanove dalo u vlasništvo B. Z. u ½ dijela, iako je imenovani, kao što je iz spisa predmeta vidljivo, temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 43/92-pročišćeni tekst) otkupio društveni stan. Tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju, s obzirom na sve naprijed izloženo, ima mjesta primjeni članka 26. Zakona o naknadi.

Trebalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 20. ožujka 2008.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Jasna Peroš Nikolić, v.r.

Marina Kosović Marković, v.r.