Kžm-38/2011-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 38/11-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja, Melite Božičević Grbić, mr. sc. Marijana Svedrovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, i sudske savjetnice Jasmine Štrucelj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Đ., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01 i 190/03 – u daljnjem tekstu: KZ), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 30. svibnja 2011. br. Kzm- 1/11, u sjednici održanoj dana 27. rujna 2012. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drage Marincela,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba opt. M. Đ. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. M. Đ. zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 33. KZ-a pa je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem čl. 122. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 115/06 – u daljnjem tekstu: ZKP/97), optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici S. G. R., odvjetnici iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije optužba za predmetno kazneno djelo, a podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP/97, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije, a prvostupanjska presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Uvodno treba reći da je ranija oslobađajuća presuda protiv optuženika bila ukinuta rješenjem ovog Vrhovnog suda br. Kžm-35/10 od 16. prosinca 2010. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je dana uputa prvostupanjskom sudu u pogledu nastavka postupka.

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja je iznova ocijenio provedene dokaze, poglavito iskaz ošt. S. P., te je osnovano zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo na način kako ga tereti optužba.

Iako optuženik uvodno ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, o tome u obrazloženju žalbe izostaju odgovarajući razlozi, pa kako niti ovaj Vrhovni sud, ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti, takve povrede nije uočio, to istaknuti žalbeni osnov nije ostvaren. Žalbom optuženika se, ustvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja vezano za vrijeme izvršenja predmetnog kaznenog djela. Naime, žalitelj smatra da se ne može vjerovati iskazu ošt. S. P. kada tvrdi da se događaj zbio „negdje između njezinog 17-og i 18- og rođendana“, jer je to u suprotnosti s utvrđenim datumom počinjenja prekršaja na njezinu štetu iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ističe se da je oštećenica podnijela kaznenu prijavu tek protekom dvije godine od događaja, što sve izaziva sumnju u istinitost njezinog terećenja. S tim u vezi pogrešno je utvrđena i kvalifikatorna okolnost glede maloljetnosti žrtve u vrijeme događaja, a što je odlučno za pravilnu oznaku kaznenog djela. Također, ističe se povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. KZ-a, jer žalitelj smatra da se ovdje radi o presuđenoj stvari.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je optuženik počinio predmetno djelo pokušaja silovanja na štetu svoje pastorke mlt. S. P. upravo u periodu od 7. studenog 2002. do 6. studenog 2003., kako se navodi u optužnici.

Naime, bez obzira na određena odstupanja u iskazu oštećenice, ostaje činjenica da je ona tijekom postupka u tri navrata ispitana i svaki puta je dosljedno tvrdila da ju je optuženik pokušao silovati neutvrđenog dana između njezinog 17-og i 18-og rođendana, na način da ju je bacio na krevet i usprkos njezinom plaču i odgurivanju, silom razodjenuo pokušavajući ugurati svoje ukrućeno spolovilo u njezinu vaginu, a u daljnjem nasrtaju spriječen je nailaskom majke oštećenice G. P.. Iako svjedok G. P. u svom iskazu to ne potvrđuje, sud prvog stupnja s pravom vjeruje terećenju oštećenice, jer je njezin iskaz sukladan iskazu svjedoka Lj. J. te potvrđen nalazom i mišljenjem multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece i mladeži grada Z. iz kojeg proizlazi da je oštećenica, u vrijeme psihološke obrade tijekom rujna 2004. godine, na jednak način opisivala kritični događaj. O tome su na glavnoj raspravi iskazivale stručne osobe, psiholog B. P. i psihijatar Lj. D. koje suglasno zaključuju da je iskaz oštećenice bio konzistentan uz odgovarajuću emocionalnu pratnju te je utvrđena izrazita traumatiziranost oštećenice posljedicom seksualnog zlostavljanja.

Pri tome, nije nevažno reći i da je optuženik već pravomoćno oglašen krivim presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici br. KM-21/05 od 18. veljače 2005. godine zbog kaznenog djela bludnih radnji na štetu iste oštećenice te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, koju je i izdržao.

Dakle, sve navedeno ukazuje da je terećenje oštećenice bilo vjerodostojno, zbog čega nema razloga posumnjati niti kada naznačuje vrijeme izvršenja kaznenog djela na način kako utvrđuje prvostupanjski sud. Naime, okolnost što oštećenica povezuje vrijeme izvršenja kaznenog djela s događajem nakon njezine punoljetnosti, tj. kada je dobila šamar od optuženika (za što je on prekršajno kažnjen), još ne znači i da ju je optuženik pokušao silovati nakon što je navršila 18 godina, kako pogrešno smatra žalitelj. Ovo iz razloga, jer je temeljem prekršajnih rješenja i iskaza predstavnice Centra za socijalnu skrb Z. V. Č., utvrđeno da je optuženik višekratno fizički nasrtao na oštećenicu, ali i druge osobe, zbog čega su bile poduzete mjere socijalnopravne zaštite. S obzirom na opetovanost fizičkih nasrtaja u obitelji oštećenice, očito je moglo doći do zabune u opisivanju redoslijeda događaja, kako pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Ovo tim više, jer je oštećenica po prvi puta iskazivala na sudu tek u jesen 2005. godine, dakle, protekom par godina od događaja što moguću zabunu čini razumljivom.

Okolnost da oštećenica nije podnijela kaznenu prijavu odmah nakon događaja, već dana 21. rujna 2004. godine, očito je rezultat njezinog straha od optuženika i utjecaja majke oštećenice koja joj je govorila „da će se sve riješiti unutar obitelji“, do čega, međutim, nije došlo tako da je oštećenica tijekom 2006. godine konačno napustila svoju obitelj i više s njom ne kontaktira.

Time su, dakle, sve činjenice u postupku, pa i vrijeme izvršenja kaznenog djela, potpuno i pravilno utvrđene te je predmetno kazneno djelo pravilno kvalificirano po čl. 188. st. 1. i 4. u vezi čl. 33. KZ-a, jer je ošt. Suzana Psić u inkriminiranom periodu bila maloljetna.

Također, nema povrede kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP/97 time što bi se ovdje radilo o presuđenoj stvari.

Uvidom u presudu Općinskog suda u Velikoj Gorici br. KM-21/05 od 18. veljače 2005. godine kojom je optuženik osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 193. st. 1. i 2. KZ-a na štetu oštećenice, utvrđeno je da se radi o različitom vremenskom periodu i različitim kriminalnim radnjama od onih za koje optuženik ovdje odgovara. Ovo neovisno o tome što je predmetno kazneno djelo počinjeno u nastavku vremenskog perioda za koje je optuženik oglašen krivim presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici. Naime, nikako se ne može tvrditi da bi kazneno djelo pokušaja silovanja bilo obuhvaćeno kaznenim djelom bludnih radnji, pa sve da se i radilo o istom kriminalnom periodu, što nije slučaj. To što su se protiv optuženika vodili zasebni kazneni postupci za svako kazneno djelo ne znači da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, jer je eventualna konsumpcija kaznenih djela spolne zlostave na štetu ćenice činjenično pitanje koje se procjenjuje od slučaja do slučaja. Stoga se ovdje iste ošte

zasigurno ne radi o presuđenoj stvari, već eventualno o tome da je optuženiku za sva počinjena kaznena djela u stjecaju potrebno izreći jedinstvenu kaznu zatvora pod uvjetom da su ispunjene zakonske pretpostavke za tzv. nepravu obnovu postupka.

Što se tiče optuženikove žalbe zbog odluke o kazni, treba reći da izricanju blaže kazne zatvora ovdje nema mjesta, budući da je kazna zatvora u trajanju od jedne godine odmjerena uz potpuno zakonsko ublažavanje tj. izrečen je minimum kazne koji se po zakonu uopće može izreći.

Kako time navodi žalbe optuženika nisu osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP/97, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387. ZKP/97, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. rujna 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Jasmina Štrucelj, v.r.

Zlata Lipnjak Bosanac, v.r.