Rev-1283/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1283/1990-2

P R E S U D A

U IME NARODA!

Vrhovni sud Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Miroslave Vekić, Ivice Crnića i Stanka Jesenkovića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja M. I. iz V. G., koga zastupa punomoćnik R. J., odvjetnik iz Z., protiv tužene ZOIO C. Z., uz sudjelovanje umješača na strani tužene N. A. V. iz N., koga zastupa punomoćnik E. K., odvjetnica iz Z., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužene i umješača na strani tužene izjavljene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. VI 1989. br. Gž-3944/89, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 23. III 1988. br. Pn-4043/80, u sjednici održanoj dana 5. rujna 1990,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužene i umješača na strani tužene izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 13.VI 1989. godine pod posl. br. Gž-3994/89 kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda djelomično je preinačena presuda Općinskog suda na način da je tužena obvezana da tužitelju isplati iznos od 1.256,80 konvertibilnih (prijašnjih 12,568.560) dinara sa kamatom i to na iznos od 1.089,40 konvertibilnih (prijašnjih 10,894.100) dinara od 23. III 1988. godine pa do dana isplate a na iznos od 167,40 konvertibilnih (prijašnjih 1,674.464) dinara od 1.XI 1986. godine pa do dana isplate, odbijen je tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 100,60 konvertibilnih (prijašnjih 1,006.133) dinara sa zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu prvostepene presude, u odluci o renti, presuda prvostepenog suda ostala neizmijenjena.

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju je izjavila tužena i umješač na strani tužene, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku, (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužene i umješača na strani tužene dostavio tužitelju i nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj svoj odgovor na reviziju nije dao, a Javni tužioc Hrvatske se o izjavljenim revizijama nije izjasnio.

Revizije nisu osnovane.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Budući drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužene i umješača na strani tužene nije propustio primijeniti, a niti je pogrešno primijenio neku od odredaba Zakona o parničnom postupku koja bi bila od utjecaja ili je mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne presude, to nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP na koju odredjeno ukazuje revident.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj M. I. pretrpio u saobraćajnoj nezgodi dana 12. X 1979. godine.

Sporno je pitanje odgovornosti učesnika ove saobraćajne nezgode, te pitanje obima visine nastale štete.

Odlučujući o ovim pitanjima prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio utvrdjenje:

- da se dana 12.X 1979. godine oko 14,30 sati tužitelj kao pješak, obilježenim pješačkim prijelazom, kretao preko saobraćajne trake,

- da je autobus "ZET-a" bio zaustavljen ispred pješačkog prijelaza radi omogućavanja prijelaza pješacima (od kojih je prvi bio tužitelj) u krajnjoj desnoj, od dvije saobraćajne trake u istom pravcu,

- da je vozač osobnog automobila - kombija strane registracije bez zaustavljanja na sredini kolnika, na označenom pješačkom prijelazu, naletio na tužitelja,

- te da je tom prilikom tužitelj zadobio teške tjelesne povrede potres mozga, glave, desnog kuka i lijevog koljena.

Na temelju ovih utvrdjenja, te ocjene da je ponašanje vozača kombija strane registracije suprotno odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama ("Sl. list SFRJ" br. 12/74, 38/77 i 30/79) koji je u to vrijeme bio na snazi, sudovi su i prema stanovištu ovog revizijskog suda, valjano primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da je do saobraćajne nezgode došlo isključivo uslijed protupravnog ponašanja vozača automobila strane registracije. Pri ovoj ocjeni sudovi su imali u vidu i odredbu iz čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 48/85, u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj odredbi šteta koja nastane u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti osim ako se ne dokaže suprotno.

U vezi sa odredbom čl. 177. st. 2. i 3. ZOO da se krivac oslobadja od svoje odgovornosti u cijelosti ili djelomično ako dokaže da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili trećeg lica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, nižestepeni sudovi su valjano ocijenili da u ponašanju pješaka a s obzirom na naprijed iznesena utvrdjenja, nema radnji koju vozač nije mogao predvidjeti. Stoga tužena osnovano odgovara za svu štetu nastalu tužitelju. Tvrdnja tužene da je tužitelj kao pješak pretrčavao kolnik u toku postupka ničim nije dokazana, a kako se ovaj sud ne upušta u ispitivanje činjeničnih utvrdjenja to ni revizijske navode kojima se pobija pogrešno odnosno nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje (čl. 385. st. 3. ZPP) ovaj revizijski sud nije ispitivao.

Ostalo je nadalje da se raspravi sporno pitanje postojanja uzročne veze izmedju zdravstvenog stanja tužitelja u vrijeme presudjenja bolesti desnog kuka i štetne radnje. Utvrdivši da je pojava bolesti desnog kuka logični slijed dogadjaja koja je u uzročnoj vezi sa štetnom radnjom - saobraćajnom nezgodom, sudovi su osnovano obvezali tuženu da tužitelju naknadi svu nastalu štetu, materijalnu i nematerijalnu, koja je u utvrdjenoj povezanosti sa saobraćajnom nezgodom za koju je odgovorna tužena.

Ni u ovom revizijskom stadiju postupka nije sporno da je tužitelj od umješača na strani tužene dobio akontaciju s osnova naknade nematerijalne štete u visini od 11.258 DM.

Nadalje nije sporno da je u vrijeme isplate 19. VII 1983. godine dinarska protuvrijednost ovog deviznog iznosa bila 400.000 dinara (40 dinara).

Prigovor revidenta da je potrebno izvršiti revalorizaciju isplaćenog iznosa akontacije nema uporišta u postojećim zakonskim propisima.

Naime, prema odredbi iz čl. 189. st. 2. ZOO visina naknade štete u konkretnom slučaju nematerijalne štete, odredjuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim kad Zakon, naredjuje nešto drugo. U konkretnom slučaju Zakon ništa drugo ne naredjuje. Stoga su sudovi valjano u skladu sa načelom monetarnog nominalizma sadržanog u odredbi iz čl. 394. ZOO, prije isplaćeni iznos na ime akontacije za pretrpljenu nematerijalnu štetu, uračunali u utvrdjenu naknadu u nominalnom iznosu.

Iz izloženog, dakle, slijedi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju odredbi iz čl. 393. ZPP reviziju tužene i umješača na strani tužene, valjalo odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 5. rujna 1990.

Predsjednik vijeća:

Mr. Hrvoje Momčinović, v.r.