Kžm-21/2007-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 21/07-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Dragana Poljaka, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema mlt. D. S., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a, odlučujući o žalbama maloljetnika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 13. veljače 2007., broj KM-6/07, u sjednici održanoj 23. svibnja 2007., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe mlt. D. S. i državnog odvjetnika, te se potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 27. st. 1. i 2., mlt. D. S. izrečen je pridržaj kazne maloljetničkog zatvora s rokom kušnje od tri godine, a na temelju čl. 11. Zakona o sudovima za mladež (dalje: ZSM) izrečena je i odgojna mjera pojačane brige i nadzora, te na temelju čl. 9. st. 1. i 2. toč. 3., 8. i 10. izrečene su i posebne obveze kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Protiv te presude žalbu je podnio mlt. D. S. po svojoj braniteljici M. T., odvjetnici iz Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima žalitelja ili podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik žali se iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke suda o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili podredno preinači i maloljetniku izrekne kazna maloljetničkog zatvora bez pridržaja.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati te postupi sukladno njegovom prijedlogu, a žalba maloljetnika da se odbije kao neosnovana.

Žalbe stranaka nisu osnovane.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, braniteljica maloljetnika istu naznačuje u povredi odredbe čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tvrdnjom da je izreka presude proturječna razlozima presude glede odlučne činjenice da je kazneno djelo maloljetnika bilo determinirano stresnom reakcijom u vidu afektivne tenzije, straha jakog intenziteta. Slijedom toga, smatra da je jedina ispravna pravna kvalifikacija djela ona iz čl. 92. KZ-a.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, time u stvari braniteljica maloljetnika naznačuje žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti govora.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe također žalbenu osnovu bitne povrede odredaba ZKP-a, sadržane u tvrdnji da u obrazloženju presude nisu naznačeni razlozi o odlučnim činjenicama, prije svega obliku krivnje, a oni razlozi koji su dani su proturječni.

Pritom nalazi državni odvjetnik da je do te proturječnosti došlo iz razloga što je sud prvog stupnja u činjenični opis djela uvrstio i događaj koji se zbio prije inkriminiranog događaja, a odnosi se na radnje spolnih zlostava maloljetnika po oštećeniku, a uz navedeno, smatra žalitelj da je iz činjeničnog opisa djela izostavljen veći broj tjelesnih ozljeda oštećenika, što je imalo za posljedicu utvrđenje suda prvog stupnja da je kazneno djelo ubojstva počinjeno s blažim oblikom krivnje, neizravnom namjerom, što je opet u suprotnosti s ponašanjem maloljetnika koji je od kuće uzeo nož, i kojeg je upotrijebio kada ga oštećenik nije fizički napao, a uz navedeno bio je još i goloruk. Zbog toga, smatra državni odvjetnik, da je jedini ispravni označeni oblik krivnje bila izravna namjera kojom je maloljetnik usmrtio oštećenika.

U okviru žalbene osnove bitne postupovne povrede odredaba ZKP-a, potrebno je reći da je presuda dala razloge u pogledu subjektivnog odnosa maloljetnika prema djelu, i ti su razlozi jasno izloženi na str. 7, alineja posljednja, te str. 8 obrazloženja pobijane presude, i u tim razlozima ne postoji proturječje kako je to naprijed izloženo u žalbi državnog odvjetnika.

Stoga, ispitujući pobijanu presudu u svezi isticanih žalbenih navoda maloljetnika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi bile počinjene bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a (kako je to naprijed izloženo), ali niti bilo koja druga bitna postupovna povreda na koju, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovana ni žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, posebno glede činjeničnih tvrdnji državnog odvjetnika u pogledu oblika krivnje kojim je kazneno djelo od strane maloljetnika počinjeno.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za pravilnu ocjenu stvarnog subjektivnog odnosa prema djelu, treba poći od psihičkog stanja u kojem se maloljetnik našao u trenutku kada mu oštećenik, skinutih gaća, prilazi i izrijekom traži felatio, a maloljetnik reagira na način da vadi nož i zadaje oštećeniku u predjelu prsišta dva uboda, pa cijeneći prethodno psihičko stanje u kojem se maloljetnik našao, kao i objektivno poduzete radnje od strane maloljetnika, ispravan je zaključak suda prvog stupnja da je maloljetnik postupao s neizravnom namjerom, svjestan da ovakvim ubadanjem oštećenika može usmrti, na koju je posljedicu pristao.

Da se radi o pristajanju kao voljnoj komponenti tako oblikovane krivnje tempore criminis, ukazuje i činjenica da maloljetnik, iako uzima nož od kuće, istog ne upotrebljava u trenutku ponovnog viđanja s oštećenikom, iako ga ništa tada nije sprječavalo da uporabi nož, već u trenutku kada na nedvojbeni način zaključuje da predstoji radnja nove spolne zlostave od strane oštećenika.

U navedeno, za pravilnu ocjenu oblika krivnje kojim je djelo počinjeno, treba reći da je jedna od ukupno dvije zadane teške tjelesne ozljede, sukladno mišljenju sudsko medicinskog vještaka, kvalificirana kao obična teška tjelesna ozljeda zadana zamahom srednjeg do slabijeg intenzitet, dok je smrtonosna ozljeda nastala zamahom srednjeg intenziteta, što također govori o postupanju maloljetnika s blažim oblikom krivnje.

Stoga i tvrdnja državnog odvjetnika da se maloljetnik mogao spasiti bijegom a ne vađenjem noža i ubadanjem, nije prihvatljiva u danoj situaciji, posebno ako se ima u vidu onaj dio psihijatrijske ocjene ličnosti maloljetnika, prema kojoj je u trenutku počinjenja djela kod maloljetnika postojao takav intenzitet i kontinuitet straha, da nije mogao izvršiti adekvatni izbor ponašanja, kakav bi mogla izvršiti odrasla, zrela osoba u toj situaciji.

Pritom, suprotno tvrdnji državnog odvjetnika, za pravilnu ocjenu tako formirane svijesti i volje maloljetnika u trenutku počinjenja djela, treba poći i od događaja vezanog za izvršenu spolnu zlostavu maloljetnika koja s ubojstvom oštećenikom čini jedan jedinstveni kontinuirani događaj, u kojem maloljetnik nakon obavljenog felatia i analnog odnošaja (krajnje ponižavajućeg), uz primjenu jake fizičke sile oštećenika, borilačkim zahvatom okreta ruke, kao i perfidnim udarcem oštećenika po nozi maloljetnika, nakon što se prethodno uvjerio da maloljetnik na tu nogu šepa, što je sve kod maloljetnika pridonijelo osjećaju bespomoćnosti onom intenzitetu i kontinuitetu straha kojeg opisuje psihijatrijski vještak u svom nalazu i mišljenju.

Uz navedeno, krajnje ozbiljne prijetnje ubojstvom (uz predočenje maloljetniku da je za radnje spolnih zlostava već osuđivan na duževremenu zatvorsku kaznu koju je i izdržao), uz prisutni sindrom druge retraumatizacije, svakako su dovele do pojačanog osjećaja straha i osobne ugroženosti, zbog čega maloljetnik bespogovorno čini sve ono što oštećenik od njega traži.

U tom sklopu, za pravilnu ocjenu tako formirane svijesti i volje maloljetnika, bitan je onaj dio psihijatrijskog nalaza i mišljenja iz kojeg proizlazi da je prisutni strah kod maloljetnika bio jednakog intenziteta, čak i u vrijeme kada se oštećenik nije nalazio u njegovoj neposrednoj blizini, čime se može, sukladno mišljenju psihijatrijskog vještaka, i objasniti maloljetnikovo ponašanje da dolaskom kući ne obavještava majku o tome što mu se dogodilo, niti zove policiju.

Ne stoji ni daljnja tvrdnja državnog odvjetnika da je strah maloljetnika po ocjeni prvostupanjskog suda precijenjen, kada maloljetnik nakon izvršenih spolnih zlostava po oštećeniku zajedno s njim obilazi kvart, jer ono što se odvija u svijesti maloljetnika, očito je determinirano strahom.

Isto tako, promašena je i daljnja tvrdnja državnog odvjetnika da se u odnosu na događaj u kući oštećenika, maloljetnik mogao spasiti bijegom, međutim državni odvjetnik pritom zaboravlja da je to mogući izbor ponašanje odrasle zrele osobe, ali ne i maloljetnika koji je do tada već bio u dva navrata žrtva spolnih zlostava.

Nije u pravu državni odvjetnik ni kada tvrdi da je popušen jedan joint, kao i konzumirana piva u prethodnom događaju imali kontraefekt u odnosu na osjećaj straha, o kojoj se okolnosti izjasnio i psihijatrijski vještak tvrdnjom da je toksikološkom analizom utvrđeno u krvi maloljetnika 53 ng/ml kanabinola, što predstavlja apsolutno zanemarivu dozu koja ničim nije utjecala na svijest maloljetnika, kao ni popijeni alkohol, s obzirom na protek vremena konzumacije.

Nije stoga, u cjelini, osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, već se odluka o kaznenopravnoj odgovornosti maloljetnika za kazneno djelo ubojstva temelji na potpuno i pravilno utvrđenoj odlučnoj činjenici, obliku krivnje kojim je odnosno kazneno djelo počinjeno.

Nije u pravu ni braniteljica maloljetnika kada ističe da je maloljetnikovo djelovanje bilo isključivo determinirano pojačanim strahom od oštećenika, zbog čega je maloljetnik, načinom postupanja ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ-a.

Suprotno izloženoj tvrdnji braniteljice maloljetnika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za postojanje kaznenog djela iz čl. 92. KZ-a nije dovoljno ono što ističe braniteljica maloljetnika, da je kazneno djelo počinjeno pod povećanim intenzitetom straha, koji svoju podlogu ima u dva puta ponovljenoj retraumatizaciji, krajnje ozbiljnoj prijetnji smrću, te maloljetnikovoj sugestibilnosti.

Ovo stoga, što svako stanje pojačanog straha nije dostatno da bi se ostvarila zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva na mah, već intenzitet straha, kakav traži odredba čl. 92. KZ-a, mora dostići takav stupanj da odgovara stanju prepasti, koje stanje nije utvrđeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem maloljetnika. Prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka, kod maloljetnika je u trenutku počinjenja djela postojao pojačani osjećaj straha, osobne ugroženosti, kao i pojačane agresivnosti, ali bez utvrđenog stupnja prepasti, zbog čega u ponašanju maloljetnika nedostaje jedno od bitnih obilježja kaznenog djela ubojstva na mah.

S obzirom na izloženo, opisane žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane.

Istovremeno, nije time, kao što se to tvrdi u žalbi maloljetnika, ostvarena i bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, tvrdnjom da su razlozi presude u pogledu nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka proturječni sadržaju izreke presude.

Suprotno tome, izreka presude posve je razumljiva i suglasna je razlozima presude, koji su jasni i dostatni, bez ikakve proturječnosti, dok je sadržaj nalaza i mišljenje psihijatrijskog vještaka u presudi korektno i vjerodostojno reproduciran, suglasno njegovom stvarnom sadržaju, pa nije ostvarena navedena bitna postupovna povreda, niti neka druga povreda zakona na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. ZKP-a.

Na žalbu državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenoj sankciji, te maloljetnika (čl. 382. ZKP-a)

Državni odvjetnik smatra da je maloljetniku, zbog težine počinjenog kaznenog djela, trebalo izreći kaznu maloljetničkog zatvora, u kojem će mu biti pružena i potrebna psihoterapijska podrška.

Suprotno stajalištu državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja ispravno ocijenio, vrednujući sve okolnosti od kojih zavisi izricanje kaznene sankcije, a posebno podatke o ličnosti maloljetnika, njegovom dosadašnjem životu i obiteljskim prilikama, kao i prijedloge stručnih službi, a posebno još i mišljenje psihijatrijskog vještaka dr. M. G. da je zbog stanja depresije, kao i ostalih tamo opisanih stanja, te nastalog posttraumatskog stresnog poremećaja uz stalno ordiniranu medikamentoznu terapiju, učinak zatvora, i s psihologijsko-psihijatrijskog stajalištu, bio bi neprimjeren. Do istog zaključka dolazi se i na temelju iskaza predstavnice Centra - Ureda M., V. G.-L., prema sadržaju kojeg se ne samo maloljetnik, već i njegova majka uključila u odgovarajući psihoterapijski tretman te oba zajednički u cijelosti odgovaraju zahtjevima tretmana.

Sve to ukazuje da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je za ostvarivanje svrhe maloljetničkih sankcija dovoljno prema mlt. D. S. izreći pridržaj kazne maloljetničkog zatvora, s rokom kušnje od tri godine, uz odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora i posebne obveze u vidu redovitog pohađanja škole, uzdržavanja od posjećivanja lokala i klonjenja društva osoba koje na njega mogu štetno utjecati, te obavezu da se uključi u rad Savjetovališta za mlade.

Sve naprijed izloženo i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda ukazuje, s obzirom na ličnost maloljetnika, njegov raniji život i ponašanje, a posebno činjenicu da se sa svojom majkom uključio u psihoterapijski tretman kojeg uredno pohađa, što sve daje podlogu za zaključak da se izricanjem krivnje i prijetnjom naknadnog izricanja kazne, može maloljetnika odvratiti od činjenja daljnjih kaznenih djela.

Iz svih iznijetih razloga, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kaznenim sankcijama, kao ni žalba maloljetnika (čl. 382. ZKP-a) iz iste žalbene osnove.

Iz svih iznijetih razloga trebalo je presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude, na temelju čl. 387. ZKP-a.

U Zagrebu, 23. svibnja 2007. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Melita Božičević-Grbić, v. r.