I Kž-142/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 142/05-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ileane Vinja, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. M. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 23. veljače 2004. godine, broj K-27/99, u sjednici održanoj dana 21. rujna 2006. godine, u nazočnosti odvjetnice L. P. u zamjeni za branitelja optuženika, M. U. odvjetnika iz Z. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Darka Kliera,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda, te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. T. M., temeljem odredbe čl. 354. toč. 3. ZKP-a, oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP-a troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1.-5. ZKP-a, te nužni izdaci okrivljenika kao i nužni izdaci i nagrada njegovog branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude uložio je žalbu državni odvjetnik i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom uvažiti žalbu te pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

Opt. T. M., putem svog branitelja M. U., odvjetnika iz Z., podnio je odgovor na žalbu s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu.

čl. 373. st. 1. ZKP-a, spis je dostavljen Prije održavanja sjednice vijeća, temeljem

Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vratilo spis uz podnesak u kojem predlaže žalbu državnog odvjetnika uvažiti te pobijanu presudu ukinuti i

I Kž 142/05-5

predmet vratiti na ponovno suđenje, pri čemu je na sjednici vijeća ovog suda ustrajao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Temeljem čl. 374. ZKP-a, o sjednici drugostupanjskog vijeća, suglasno istaknutom zahtjevu, uredno su izviješteni optuženik i njegov branitelj, te je sjednici nazočila odvjetnica L. P., u zamjeni za branitelja optuženika odvjetnika M. U.

U pravu je žalitelj kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje, obzirom da je otklonio cijeniti dokaznu snagu zapisnika o prepoznavanju osoba broj 511-17-30-Ku-18/98 od 04. travnja 1998. godine (list 14-15 spisa), pa je stoga izveo, za sada, preuranjen zaključak o nedostatku dokaza iz kojih bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako mu je to stavljeno na teret.

Sud prvog stupnja je pogrešno zaključio kako radnja prepoznavanja optuženika T. M. kao osobe koja je počinila kazneno djelo, a koju je obavio S. K. pred redarstvenim vlastima, sadrži takve procesne nedostatke da se na njoj ne može temeljiti odluka. Naime, iz samog zapisnika o prepoznavanju proizlazi kako je S. K. radnju prepoznavanja obavio u kaznenom predmetu protiv T. M., da je od strane redarstvenih vlasti propisno upozoren kao svjedok i da je zapisnik o prepoznavanju potpisao u svojstvu svjedoka. Ovo je potvrdio i policijski službenik D. P., ispitan kao svjedok. Činjenica što zapisnik ima istu oznaku kao i kaznena prijava protiv S. K., nije odlučna za ocjenu zakonitosti provedene radnje, a da se radilo o običnoj greški, detaljno je objasnio D. P. (list 113 spisa).

Osim toga, tijekom postupka je sud prvog stupnja već odlučivao o prijedlogu branitelja za izdvajanje iz spisa pojedinih dokaza kao nezakonitih, između ostaloga i o izdvajanju ovog zapisnika o prepoznavanju. Sud je odbio prijedlog, a prvostupanjsko rješenje je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske (rješenje broj Kž-508/99 od 12. prosinca 2000. godine) kada je konstatirao kako "… u konkretnom kaznenom predmetu S. K. cijelo vrijeme ima status svjedoka, pa se ne može prihvatiti da bi prilikom prepoznavanja imao status okrivljenika, samo iz razloga jer je radnji prepoznavanja bio nazočan njegov branitelj. U danoj situaciji S. K. je bio građanin koji je u skladu s odredbom čl. 240. ZKP-a izvršio prepoznavanje, koju istražnu radnju su provele redarstvene vlasti na prijedlog državnog odvjetnika, kako to proizlazi iz stanja spisa …" (list 88 spisa).

Uslijed navedenog je razvidno pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja kako “…proizlazi pouzdano utvrđenim da je S. K. naprijed navedenu radnju prepoznavanja obavio pred redarstvenim vlastima u svojstvu osumnjičenika, a ne u svojstvu svjedoka kako je to pogrešno u tom zapisniku naznačeno, a da pritom nije u smislu čl. 225. st. 2. ZKP upozoren da tu radnju obavlja u svojstvu osumnjičene osobe …" (list 8, alineja 6 pobijane presude).

Stoga je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio nezakonitim dokazom radnju prepoznavanja, usprkos činjenici što je ona provedena sukladno odredbama ZKP. Uslijed navedenog, pogrešan je zaključak kako nema „…niti jednog dokaza…“ iz kojeg bi proizlazilo da je optuženik prodao drogu S. K.. Naravno, to još uvijek nužno ne znači da postoje čvrsti dokazi da je optuženik počinio ovo kazneno djelo. Međutim, nije se smjelo olako uskratiti svojstvo dokaza provedenom prepoznavanju i otkloniti cijeniti činjenicu da je svjedok prepoznao optuženika. Trebalo je, dakle, sve izvedene dokaze, između ostaloga i ovo prepoznavanje, staviti u cjelinu utvrđenih i međusobno

I Kž 142/05-5

povezanih činjenica. Trebalo je nadalje neposredno ispitati a potom pažljivo cijeniti vjerodostojnost iskaza svjedoka K. F. i K. K., a ne zadovoljiti se čitanjem njihovih iskaza koje su dali pred istražnim sucem (list 104 spisa).

Kako ovo nije učinjeno, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz koje se pobija.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP-a, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud, prije svega, otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano u ovoj odluci. Temeljem savjesne analize svih dokaza utvrdit će da li je optuženik počinio kazneno djelo kako mu je to optužnim aktom stavljeno na teret. Savjesno će ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložit će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane. Pri tome osobito treba cijeniti vjerodostojnost proturječnih dokaza, navodeći jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP-a. Imajući u vidu izmjene kaznenog zakonodavstva, posebno odredbe čl. 173. st. 2. KZ od datuma počinjenja kaznenog djela (dana 03. travnja 1998. godine), treba jasno označiti koji se zakon primjenjuje i zašto, te obratiti pozornost na odredbe o sastavu vijeća.

Slijedom naprijed izloženog trebalo je, primjenom čl. 388. st. 1. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. rujna 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.